Umjesto minuta ćutanja - pjesma. “Oj đevojko drugarice”, zapjevao je Božo Koprivica na sopstvenoj komemoraciji.
Na daskama Crnogorskog narodnog pozorišta - fudbalske lopte, pisaći sto, knjige, čizme sa razvezanim pertlama i u njima karanfili... Fotografija Boža Koprivice na velikom platnu - posmatra nas, blago skupljenih očiju, s podignutom obrvom, u bijeloj košulji s ruskom kragnom. Scenografija kakva samo uz Botu ide. I svečano teatarsko gledalište, nažalost nedovoljno ispunjeno u odnosu na ono što i koliko Božo Koprivica zaslužuje. Ali, za ljudske i umjetničke veličine, gotovo pa uvijek je tako...
Umjesto minuta ćutanja na početku komemoracije posvećene vrsnom dribleru riječima, loptom, umjetnošću - pjesma. Snimak sa događaja posvećenog Ljubomiru Đurkoviću upravo u CNP-u. Bota započinje: “Oj đevojko drugarice, opleti mi rukavice”... Pjevao je Koprivica, kako tada, tako i danas - juče, na sopstvenoj komemoraciji.
Ne tako davni snimak oživio je Botu pred prisutnima. A u stvaru, ljudi i stvaraoci poput njega ne umiru. Njihov - njegov duh snažno je prisutan i živ. Njegov trag vječan.
“Postoje ljudi čiji se život ne može ispričati hronološki, niti svesti na datume i biografske činjenice. Postoje ljudi koji se mogu razumjeti samo kroz ono čega su se sjećali, kroz ono što su voljeli i kroz način na koji su govorili o svijetu. Takav je bio i ovaj glas koji danas prizivamo. Tih, precizan, a dubok kao djetinjstvo koje nikada nije napustio, jer za njega djetinjstvo nije bilo samo početak života, nego njegova mjera. Govorio je da je to jedino vrijeme koje se ne može pokvariti. Vrijeme u kojem su i radost i tuga bile čiste bez ostatka. Sve poslije, slutio je, dolazi sa kompromisima. I zato je pisao. Ne da bi opisivao prošlost, nego da bi je sačuvao od nestajanja”, ispričala je glumica Ana Vujošević na početku...
Podsjetila je prisutne na njegovo raskošno stvaralaštvo, upravo njegovim riječima koje je neprikosnoveno lijepo i vješto slagao.
Nikšićanin Ivan Radojičić, sa kojim je Bota drugovao kako u kultnom Blues Brothers Baru u gradu N, tako i mimo njega, istakao je da mu je zadatak da se biranim riječima oprosti od Bote, možda i najteži koji je do sada dobio.
“Znam da to mora biti viteški, partizanski i lišeno svake patetike. Ovoga puta to mora biti dupli pas bez povratne”, rekao je Radojičić. I bilo je tako.
Radojičić je procijenio da bi Koprivica više volio da je događaj upriličen u Nikšićkom pozorištu. Umjesto toga - komemoracija je upriličena “u hramu crnogorske kulture”, CNP-u, u Podgorici.
“Crna Gora se prema Božu obrukala dva puta, kako je to ovih dana lijepo primijetila jedna Cetinjanka. Obrukala se, jer mu nije dodijelila Trinaestojulsku nagradu kojoj je Božo prirodni nastavak. Bota se nije naljutio. Ako je stid estetska kategorija, oprost je vrlina, prijateljstvo božji, oboženi dar...”, naveo je Radojičić, između ostalog...
Podsjetio je na Botine riječi da je život jedna velika pozornica, a ritam njena suština...
“Tebi, tipičnom Nikšićaninu - iako niko ne zna šta to baš znači, ali se svi trude da razumiju, bila je najznačajnija ona naša pozornica na Trgu slobode. Ona, u koju se ulivaju i do koje vode i Ljubljanska i Hrvatska ulica. Vjerujem da će jednog dana taj Trg, bez pretjerivanja ili patetike, nositi Božovo ime”, poručio je Radojičić.
Koprivica je onaj lijepi, autentični, gospodstveni i uzvišeni “tipični Nikšić” učinio besmrtnim, što svojim pričama, što sopstvenim korakom, duhom i pojavom. Pisac Ognjen Spahić rekao je da Nikšić posmatra upravo kao “muzej uspomena Boža Koprivice”.
“Božo je vjerovao da su život i smrt - posljedica književnosti. Negove nedovršene rečenice započinjale su na papiru, a završavale se na nikšićkim ulicama. Dok nisam upoznao Boža, nisam znao da je moguće na taj način nositi identitet rodnog grada. Bespogovorno slijediti subjektivne impresije iz rane mladosti, pamtiti mirise, pročelja kuća, dijalekat, imena i prezimena, lica... Dičiti se srećama i nesrećama - podjednako. Zahvaljujući njegovom esejima, Nikšić danas posmatram kao muzej uspomena Boža Koprivice. Tamo smo se u decembru sreli posljednji put. Drago mi je što ću ga pamtiti dok nasmijan sporo korača Njegoševom, uz rame Ljubu Čupiću, preko Trga slobode, do slobode”, ispričao je Spahić.
Njegov je utisak sa je Koprivica “bio most između dva svijeta”. Upravo je to Koprivica i radio - spajao prostore, vremena, svjetove, tzv. univerzalnim, istinskim i vječnim vrijednostima ljubavi, slobode, umjetnosti, fudbala i antifašizma. Prisjetio se Spahić Botine skromnosti i jednostavnosti, a uzvišenosti.
“Na festivalskim feštama uvijek bi sjedio sa nama, upola mlađom zbunjenom bratijom koja je svaku njegovu riječ upijala sa posebnom pažnjom. Uživao je govoreći o prijateljima, posebno o Kovaču i Kišu, gospodski udaljen od anegdotskog žanra. I nikad, baš nikad, nije govorio o sebi, što smatram iznimno rijetkom karakternom crtom u Crnogoraca. Od tada su naši susreti postajali manje formalni. Rjeđe smo razgovarali, a sve češće provodili vrijeme u prisnoj ćutnji i žamoru kafane. Sebi sam dodavao ljeta, Božo je ostajao isti. Njegovih zemaljskih godina postao sam svjestan tek kad sam pročitao osmrtnicu. Smatrao sam da smo vršnjaci - ne zato što sam vjerovao da mi to intelektom pripada - već zbog toga što mi je Bota dopuštao da se uz njega osjećam važnijim”, rekao je Spahić.
Pisac i prevodilac Sinan Gudžević na početku svoje besjede izrazio je zahvalnost Crnogorskom narodnom pozorištu što je upriličilo skup sjećanja na Boža Koprivicu, uz zahvalnost na pozivu i podsjećanje da je sa Božom bio prijatelj skoro 50 godina. Dodao je da je među prisutnima sreo i one koji se sa Koprivicom znaju i druže i duže...
“Prijateljstvo je božanski dar”, riječi su Boža Koprivice, a prijateljstvo i drugarstvo bili su njegova posebnost. Susret sa njim nikada nije nestajao u prolazu, niti se družba završavala, pa ni smrću. Podsjetio je, tako, Gudžević, na prijateljstvo Boža Koprivice i Danila Kiša.
“Niko Kišove knjige nije više čitao, ni dublje poznavao od Boža. Kiš je za njega stajao uz Borhesa i Šekspira, uz Pelea, Garinču, Strelcova, uz Galića... Božo je bio jedinstvena petlja od čovjeka. Do zadnjeg svoga izdiha, on je branio svoga druga Danila Kiša od napada. I to ga je branio od svih onih koji su pucali od zdravlja i onih koji su se hvalili dugovječnošću. Bio je neustrašiv do ludila”, naveo je, između ostalog.
Majstorski potezi Boža Koprivice ne ogledaju se samo u umjetnosti, književnosti ili fudbalu, već i u svakodnevici, u životu ispunjenom manirima i fintama.
“Božo je svuda pisao kako je rođen 20. decembra 1950. u Nikšiću. Ovo je tačno samo kad se radi o mjestu i o datumu, dakle o danu i mjesecu. Godina nije tačna. On je rođen 20. decembra 1949. u Nikšiću. Kad sam to saznao, pitao sam ga: Što pišeš da si godinu dana mlađi? -Zato što driblam gdje god mogu, rekao mi je”, slikovito je Gudžević dočarao Koprivicin stav.
Govoreći o njegovom stvaralaštvu, istakao je da su zapisi Boža Koprivice nadahnuta, često dramatična i tragično intonirana sjećanja na ljude koji su odredili njegov život.
“Ti su tekstovi podrobna, ponekad fragmentirana svjedočenja o vlastitim strepnjama, o smrtima i samoubistvima najbližih i bližnjih, o smrtima velikih igrača fudbala, velikih pjesnika i glumaca”, naveo je on i sa prisutnima podijelio neka od sopstvenih sjećanja, čiji je Koprivica protagonista.
Glumica Varja Đukić stupila je na pozorišnu scenu riječima: “Na kraju ili na početku?... - Na kraju”... Jasno je šta.
“Za ovu našu scenu, danas parter i galerija je sazviježđe Boža Koprivice... Život i smrt izgovaram sa fusnotom, ili: ‘Ništa bez fusnote: odjednom se okrenuo prema meni i upitao: Zašto je ritam zajednički faktor svih umjetnosti? Dar i talenat i radost života, i radost dara...’ Pa - ispraznio biblioteke, enciklopedije, fonoteke, teatroteke, sve nepostojeće, nepisane i pisane biografije, upio sve: probe, predstave, utakmice, fotografije, izložbe portreta, uradio sve kao junak sopstvenih junaka, kretao posred epoha, gradova, arena, tribina, dvorana, u ljudima prijateljima pred publikom govori, tvrdi glasom, gestom, dobacivanjem, protestom... ‘Zašto je protestovao? - Zbog energije... Nije imao rezervne varijante”, samo je segment govora Varje Đukić koja ga je završila sopstvenom igrom na sceni, Božu Koprivici u čast.
Pored Vujošević, glumice Ana Vučković, Julija Milačić Petrović Njegoš, glumac Zoran Vujović, između govora posvećenih Koprivici, čitali su odlomke njegovih priča oživljavajući slike koje je autor ovjekovječio. Uz osmijeh i sjećanje, izmamili su i suze, ali i spokoj. “Trči Bota, trči”...
Komemoraciji su prisustvovale i kćerke Boža Koprivice Ivana i Jovana, ali i predstavnici institucija, kao i umjetnici, političari, sportisti, Nikšićani, Podgoričani, Crnogorci, Jugosloveni...
I za kraj, opet pjesma. “Bella ciao”, snimak sa festivala “Odakle zovem” u Podgorici i Bota na snimku. Aplauz u ritmu pjesme, dug i glasan aplauz za Boža Koprivicu.
“Zauvijek volim Dubrovkinju. Imam dvije kćeri Ivanu i Jovanu”
“Rodio sam se u Nikšiću. Osnovnu školu i gimnaziju završio sam u rodnom gradu. Diplomirao sam na Filološkom fakultetu u Beogradu, katedra za svjetsku književnost. Od 1972. godine pisao sam za Treći program Radio Beograda, objavljivao eseje u Književnoj riječi, Književnim novinama, časopisu Književnost i časopisu Stvaranje. Bio sam urednik u redakciji Književnih novina. Radio sam kao dramaturg u Zetskom domu, Crnogorskom narodnom pozorištu, Budva grad teatru, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu u Beogradu, Zvezdara teatru, Bitef teatru. Počasni sam član Crnogorskog narodnog pozorišta”, navela je Vujošević.
“On bi mi već sad rekao: ‘Dosta si rekla’”, kazala je, ali nastavila:
“Član sam Programskog savjeta Ratkovićevih Večeri poezije. Pišem eseje za nedjeljnik Vreme, za Vijesti, zagrebačke Novosti i Pobjedu. Dobitnik sam nagrade Stefan Mitrov Ljubiša za književnost, nagrade Radomir Konstantinović za knjigu Vježbanka Danilo Kiš i nagrade za doprinos pozorištu Veljko Mandić”, dodala je Vujošević.
Nabrojala je objavljene knjige i zapise Boža Koprivice i naglasila, njegovim riječima:
“’Zauvijek volim Dubrovkinju. Imam dvije kćeri Ivanu i Jovanu. Živim u Beogradu. Ljevičar sam, Jugosloven, antifašista, španski borac, pilot lovac, Nikšićanin, Crnogorac. Navijam za Partizan’”.
Pogledajte još:
