Crna Gora - homerska zemlja (3): Zemlja helenskog duha koju predvodi pjesnik

(Nastavak iz prošlog broja)

U političkim komentarima o prlikama u zemlji Kol podvlači: Turska je u njemu i njegovim podanicima vidi buntovnika koje neprestano treba disciplinovati a povremeno podjarmiti. Ona je uvijek spremna da iskoristi i najmanju priliku i zgrabi ga svojim čeljustima - Austrija, pak, vidi u Crnogorcima dobrodošlog saveznika u borbi protiv Turaka, otprilike onako kao što su to ranije činili Mlečići. Međutim, Austrija zna da na morske zalive Boku, Lastvu, Budvu, Kotor koji leže u podnožju Crne Gore, Crnogorci polažu prirodno pravo, da su pravoslavni hrišćani koji bi oružjem uvijek mogli da podrže pripadnike pravoslavne vjeroispovijesti koji žive na austrijskoj teritoriji, što otežava međusobne odnose velike carevine i Crne Gore. Zbog toga se Austrija trudi da na Njegušima istakne svoju zastavu kako bi onda mogla da drži na uzdi ovaj nepouzdani narod. To prirodno vodi do sukoba interesa oko Njeguša, između Austrije i Crne Gore, jer oko onih uzvisina i pogotovo Njeguša, Crnogorci bi se, nema nikakve sumnje, upustili u borbi na život i smrt. Autor putopisa percipira jedno neprikosnoveno patriotsko osjećanje Crnogoraca, spremnost na žrtvu, rodoljublje prema otačestvo za koje se gine, slobodu koja je u hijerarhiji vrijednosti na najistaknutijem mjestu. Sve im se može pripisati, i primitivizam u odnosu na civilizovane evropske narode, siromaštvo i nemaština, zastarjela društvena struktura, neobrazovanje, nedostatak manira, ali ne i nepokolebljiva vjera ratnika u odbrani zemlje, nepotkupljivost važna za svakog Crnogorca oličena u odbrani otačestva do poslednje kapi krvi. Austrija dobro zna da Crnogorci u svakom času mogu da potegnu oružje na njihove vojnike u Boki Kotorskoj koju smatraju integralnim dijelom svoje teritorije.

U odnosu na Rusiju imamo takođe zanimljive opservacije da se Rusija približila Crnoj Gori, naročito od vremena Petra Velikog koja je podržavala njihovu borbu za nezavisnost i obezbjeđivla određenu finansijsku podršku. U vrijeme događaja u Boki kotorskoj1806. preduzet je značajni rusko - crnogorski vojni poduhvat protiv Francuza u Dubrovniku, a vladike se u ovom stoljeću umjesto u Srbiji, rukopoložene i osvećene u Rusiji i tek su u najnovije vrijeme ruski carevi počeli vladikama da izdaju dipolme ili povelje o zvanju mitropolita i ujedno da im šalju finansijsku pomoć, primjećuje autor spisa Putovanje u Crnu Goru. Zatim zaključuje: Otuda u Crnoj Gori često može da se vidi slika Petra Velikog, ali i Nikolaja I, ali nigdje nisam vidio sliku austrijskog cara. No, naposletku se Kol opredjeljuje za jedan univerzalniji zaključak da su zapravo sve tri carevine, Turska, Austrija i Rusija, o čemu on piše ipak samo u nagovještajima namjerne da prošire samo sopstveni uticaj, slijedeći isključivo svoje potrebe i strateške političke ciljeve. Usljed ove činjenice nijedna od imperijalnih velesila ne rukovodi se nikakvim sentimentima, niti prijateljstvom, već pragmatičnim interesima: Rusija je saveznik male Crne Gore, ali se ona njome služi kao dobrodošlim sredstvom, pa je otuda to prijateljstvo koliko dragocjeno toliko i neugodno i opasno. U prilici smo da dobijemo zanimljive političke ocjene vezane za širi istorijski kontekst, sliku Crne Gore, zarobljene u njenom kamenom pejzažu, prostorno i geografski sužene na negostoljubivom terenu, umetnute između političkih aspiracija velesila sa istoka i zapada. To pojačava neugodnu poziciju vladičinu, izoštrava njegovu političku mudrost i trezvenost: Vladika mora da ima u vidu, na bezbroj opasnih hridi i stijena između kojih mora da provede svoj državni brod. Kao vladar koji je izložen velikim iskušenjima Njegošu je potrebno dosta vladarskog umjeća da izbjegne sve opasnosti koje vrebaju iza svakog ugla. O uspjehu njegove politike svjedoči sljedeće, on je za vrijeme svoje dvadesetogodišnje vladavine dobijao od Rusije ordenje i novac, a pri tome je uspio da sačuva dobre odnose sa Austrijom. Istovremeno su za sve ovo vrijeme njegovi ljudi preduzimali napade na Turke, ali samo u mjeri u kojoj je to bilo potrebno u cilju odbrane zemlje, pa samim time ni Turci nijesu morali da pođu na njih sa velikom vojskom. Za sve to vrijeme uspio i kod Austrijanaca da sačuva respekt i ugled. Prema mišljenju njemačkog putopisca, Njegoš je izuzetno spretno vodio državne poslove u nepovoljnim istorijskim prilikama. On pametno rukovodi zemljom, donosi politički promišljene odluke, pokazuje vispreni politički talenat, predvodi neophodne vojne operacije, i nadasve dobro manevriše između interesa Turske, Austrije i Rusije.

Kol je stekao utisak da bez obzira što Njegošu nedostaje predvođenje u velikim bojevima, što je bilo karakteristično za njegovog strica Petra Prvog Petrovića Njegoša, ratnika srećne ruke: Među Crnogorcima kao i kod onih koji poznaju crnogorske prilike vlada uvjerenje da u zemlji nema tog čovjeka koji bi Vladiki mogao da stane uz bok. Crnogorci visoko poštuju Vladiku, ne samo zbog njegovih vladarskih vrlina i mitropolitskog čina, već kao umnog čovjeka, čija intelektualnost, premda oni samo naziru njene dubine, ipak po nekom urođenom instiktu prepoznaju da se radi o izuzetnom čovjeku, obdarenom filozofskim, književnim i pjesničkim stvaralaštvom. Njegov autoritet među ovim nevinim sinovima prirode je prirodan. Kad njega više ne bude bilo mnogo toga bi se moglo izmijeniti u Crnoj Gori, i što je najgore, moglo bi da nastupi tužno vrijeme raskola među Crnogorcima. U svakom slučaju, Njegoš je dominantna ličnost, ogromne duhovne i svjetovne moći, pronicljiv i lucidan, poštovan od svih sunarodnika kao stožerna tačka koja osigurava narodno jedinstvo.

Interesovanje za Crnu Goru Johana Kola imalo je prije svega cilj da u njemačkom kulturnom prostoru na drugačiji način gledanja od uvriježenih predrasuda, predstavi Crnu Goru. Njegova posjeta Crnoj Gori nakon one Hajnriha Štiglica čija se Posjeta Crnoj Gori pojavila 1841. godine u Štutgartu, ostavila je značajan trag u njemačkoj putopisnoj prozi o Crnoj Gori. Pored zapisa Vilhelma Ebela, botaničara koji je rukovođen namjerom da opiše biljni svijet, te priloga Feliksa Filipa Kanica, značajnog balkanologa, svjedočanstava Kurta Haserta, Sigfrida Kapera, Gustava Raša, putopis Johana Georga Kola (1808 - 1878) ima i danas nesporno značenje. Za Kola je Crna Gora neiscrpni rezervoar značenja, vulkan koji povremeno izbacuje lavu i spaljuje sve oko sebe, zemlja helenskog duha, koju predvodi vadika i pjesnik. Zbog toga je njegov zapis kojim se pokušavala otkloniti negativna predstava u njemačkoj javnosti, tako značajan. Sam putopisac je stupio na teren Crne Gore sa određenim stereotipima i nepovoljnim mišljenjem uobičajenim za njegove sunarodnike, o narodu razbojničkom i hajdučkom, a ostavio nam zavještanje o homerskoj zemlji u kojoj vladaju herojski običaji drevnih antičkih civilizacija, Atine i starog Rima.

U knjizi Putovanje u Crnu Goru, izbor iz dvotomnog putopisa pod nazivom Putovanje u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru, objavljenom 1851, Johan pisac daje sliku Crne Gore, nastoji da uporedi svoja zapažanja sa prethodnim putopisima, upućuje na sličnosti Crnogoraca i helenskih junaka, onako kako nam ih u predaji ostavlja Homer. Živost i bujnost života u Boki, rascvjetale i raskošne botaničke bašte, smjenjuje opis crnogorskog pejzaža, s kojim su srasle karakterne crte Crnogoraca. Njih krasi izvanredna muška ljepota, snaga i hrabrost ali i otvorenost za razgovor, radoznalost i uljudan odnos prema strancima, a njihove etičke vrline tjeraju pisca da od jedne negativne slike sve više skreće u pravcu idealizovane predstave o narodu koji se krajnjim naporima bori za očuvanje samostalnosti i slobode. Crnogorac, to nije varvarin, iako zbog političkog i ekonomskog stanja u zemlji ima sve uslove da to postane, već borac za slobodu poput Ahila i Hektora, istrajan u namjeri da se odbrani od spoljašnjih neprijatelja. Jednostavnost običaja i društvena organizacija impresioniraju autora do mjere da im se mogu pripisati očuvanje onih vrijednosti koje su poštovane u davna vremena još paganskih kultura u kojima su blistali plemeniti junaci braneći porodicu, čast, i stolovala dužnost prema očuvanju zajednice, a pri tome postojala je suštinska jednakost svakog njenog pripadnika. Po mišljenju autora, imponuje urođeno gospodstvo Crnogoraca, njihov trud da pokažu uljudnost i besprekoran jezik u kome nema mjesta za pogrde, psovke ili uvredljive riječi.

U portretisanju Crne Gore kao mitske oaze, kojoj se primjećuje njena povezanost za izvorištem evropske civilizacije Kol nastoji da stvori cjelovitu sliku u svijesti čitaoca, podstakne našu maštu, ulije povjerenje prema gorštačkoj populaciji, iskaže svoje divljenje prema Njegošu čija ga figura intrigira na više načina. Kod vladara naroda koji je uvijek pripravan na borbu, sa rukom na obaraču, privlačno je njegovo nastojanje da tu borbenu energiju skrene u pravcu prosvijećenosti i obrazovanja. U piščevoj pripovijesti iskrsava nam pred oči živi lik Njegošev i njegov iskreni napor da se održi na balkanskoj vjetrometini, pred izazovima pred kojima bi pale i veće zemlje od malene Crne Gore.

Nije čudno da putopisac XIX vijeka, obrazovani poznavalac klasičnih civilizacija u prvom redu helenske, na jednu Njegoševu opasku da je došao u zemlju Homera, reaguje čitavim nizom logičnih veza između sadašnjosti i prošlosti, pronalazi slične rituale, svetkovine i simbole, naćin života koji ih objedunjuje, i tako uspostavlja intelektualni dijalog među različitim kulturama.

Kol raspolaže velikim opsegom klasičnog znanja vezano za Rim i Grčku, vjeruje da je Balkansko poluostrvo njihov prirodni nasljednik u čijem se okrilju još uvijek mogu pronaći, kao na nekom prometnom spomeniku njihovi nevidljivi znakovi upisani u istorijsko pamćenje. On pomno prati sve odlike crnogorske običajne svijesti, njene raznovrsnosti oličene u krvnoj osveti, običaj tuženja i osvetoljubivost, način kažnjavanja, divljenje prema herojskim djelima ovih gorštaka, pokušavajući da nađe adekvatan primjer - pandan u drevnim civilizacijama. Prepričava poznatu priču o tome kako je Tvorac stvarajući svijet džak kamenja koji se prilikom njegove diobe, otvorio, prosuo po Crnoj Gori i ona je zato stjenovita pustoš u kontrastu sa njenim morem i savršenom slikom Skadarskog jezera.

Crna Gora je pobuđivala veliko zanimanje obrazovanih ljudi svojom izolovanom pozicijom u okviru evropske porodice naroda, istorijskim usudom, geografskim odlikama, specifičnostima društvenih odnosa, običajnom tradicijom. To je uzrokovalo različite stavove od realističko grubih do idealizovanih vizija, veličanja i glorifikacije u portretisanju kulture življenja. No, svakako da su putopisci doprinosili novim uvidima jer su iz neposredne blizine posmatrali i donosili zaključke, ne na osnovu teorijskih apstrakcija, već konkretnog ponašanja, živog kontakta koji im je poslužio za konstruisanje novog pogleda na Crnu Goru. Od primjetnog omalovažavanja u javnom mnjenju Evrope onog doba do dubljeg razumijevanja, napravljen je veliki korak kome su doprinosili brojni izvanjci koji su proputovali zemljom i pronalazili vedriju stranu u njenim stjenovitim predjelima i još više tegobnom životu njenih stanovnika, osuđenih na posni i asketski život.

Zbog toga je svaki kritički ton, njemački geograf Johan Georg Kol, pokušavao da relativizuje objašnjenjima koja su uporednim analizama trebalo da pokažu srodnost između crnogorskog tradicionalnog običaja i Helena, uspostavi most prema prastarim formama herojskog doba drevnih Grka. Ukoliko znamo da je Njegoš koristio Platonovo filozofsko učenje za dualni koncept, Luče mikrokozma, podjelu na prolazni fizički svijet i neprolaznu metafizičku realnost, poređenje, čini se ima smisao, dublji razlog zasnovan na unutrašnjim srodnostima patrijarhalnog uređenja, ali i idejama koje su proizilazile iz grčkog kulturnog nasleđa.

Putovanje u Crnu Goru je putovanje u srž njene moralno - običajne svijesti, ispitivanje je ratničke kulture u kojoj muškarci imaju najznačajniju ulogu zaštitnika domaćeg poretka i spoljašnje odbrane. Na koji način mitovi, magija, običaji djeluju na svijest pojedinca i služe održavanju kolektivnog života, važnost proučavanja ovih odnosa je temeljna za shvatanje pretpolitičkog crnogorskog društva. U tome se možemo složiti sa njemačkim putopiscem da politička kultura kao i obredi, vjerovanja i rituali, tipologija raznih uloga, razdvajanje javne i private sfere, te odnosa javnog i privatnog, plemenskog i kolektivnog bili su podešeni za stvaranje ideja, i pojmova koji su bili nužni da bi crnogorsko društvo tokom vjekova opstalo, očuvalo identitet i samostalnost, stvorilo pretpostavku zajedništva kroz prihvatanje specifičnih društvenih vrijednosti. U tom kontekstu dugujemo Johanu Georgu Kolu doprinos za jedno drugačije razumijevanje Crne Gore, komparaciju sa starim Grcima, modus da se pređe od omalovažavanja i nipodaštavanja, superiorne Evrope na novi oblik poštovanja slobodarskog naroda koji je po cijenu smrti vjekovima branio svoju nezavisnost i slobodu. Treba završiti ovaj kratak ogled Homerska zemlja stihom iz Šćepana Malog, jedinog spjeva koji u svom putopisu pominje njemački pisac, da su Crnogorci posebni: rašta ljube ka dušu slobodu/jer se smrću smiju i rugaju.