Neprocjenjivo vrijedno gubljenje vremena

Kritika kapitalističkog konteksta gubljenja vremena u fokusu je crne komedije “Armagedonci”, kaže u razgovoru za “Vijesti” autorka dramskog teksta, rediteljka i glumica predstave Sanja Milardović.

“Armagedonci”, u produkciji Teatra “Exit” iz Zagreba, sjutra u Podgorici otvaraju prvo izdanje Festivala regionalne pozorišne komedije “Zeffest”, u čast glumačke legende Zefa Bata Dedivanovića, koji će biti održan od 23. do 27. aprila u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u 20 časova. Milardović poziva sve da zajedno sa malim ansamblom “na najbolji način izgube vrijeme” i pogledaju komad, te sami donesu zaključke o onome što njihova priča govori.

“Uvijek je i kroz istoriju bilo da dvorska luda može reći kralju sve ono što niko drugi ne može”, podsjeća ona, ističući i da nije u pitanju lak i zabavan sadržaj.

Producenti ističu da su “Armagedonci” tragikomična predstava sa muzičkim elementima, a priča govori o tri neobična lika...

“To su ljudi koji su ‘propali kroz zemlju’ i ostali zatočeni u malom, gotovo klaustrofobičnom prostoru teatra. Ne znajući šta se dogodilo, misle da je svijet doživio ‘Armagedon’. Dani prolaze u čekanju, nadanju da će ih neko spasiti, dok kroz njihove razgovore, konflikte i zajedništvo izlaze teme izolacije, samoće, ljudske potrebe za bliskošću i potragom za smislom. Predstava ‘Armagedonci’ nudi i momenata humora i nade, uprkos mračnoj premisi”, navodi se u opisu.

U predstavi igraju i Judita Franković Brdar i Ivan Simon. Dramaturgiju potpisuje Nikolina Rafaj, a Sanja Milardović za “Vijesti” govori više o samoj predstavi, inspiraciji za komad, komediji kao žanru, društvu, vremenu i kapitalizmu...

Predstava “Armagedonci” otvara prvo izdanje Zeffesta. Šta biste, kao autorka i glumica, rekli podgoričkoj publici, zašto da dođe i da pogleda komad?

Predstavu bih opisala kao crnu komediju, tj. gorko slatku priču koja je vrlo topla i ljudska. Impresije i reakcije publike govore da ljudi nakon gledanja predstave izađu razgaljeni, jer ona govori o tome koliko je bitno prijateljstvo i povezanost sa drugim ljudima, kao i gubljenje vremena sa svojim ljudima. Predstava takođe govori i o tome kako u nečemu naizgled groznom, jer oni misle da će se dogoditi kraj svijeta, postoji mogućnost da se dogodi i nešto lijepo. La vita e bella, na neki način.

Festival je zamišljen je kao regionalna manifestacija sa fokusom na komediju, a u čast crnogorskog glumca Zefa Bata Dedivanovića. Kako vidite takav poduhvat? Je li komedija nekada možda najbolji način za ozbiljan društveni komentar i kako je Vi doživljavate?

Mislim da je komedija jedan od najsnažnijih alata pozorišta. Uvijek je i kroz istoriju bilo da dvorska luda može reći kralju sve ono što niko drugi ne može ili ne smije. Komedija može satirički ukazati na probleme u društvu, politici, vladi, i to na jedan vrlo pristupačan i vrlo razumljiv način. Sa druge strane, kada se radi o komedijama u tom kontekstu, reklo bi se da je to nešto što se lagano možepostići, ali suštinski je jako teško da nepatvoreno i s lakoćom ljudima daš određene poruke, pa čak i kritike i to kroz komediju.

Posvećenost festivala Zefu je super stvar! Mislim da je uvijek dobro kada se umjetnicima posvećuju stvari i događaji, to je znak zdravog društva i ljudi. Super stvar za Podgoricu!

“Armagedonci” nose snažnu, ali i ironičnu premisu kraja svijeta. Kako je nastala ideja za ovaj komad i šta Vas je inicijalno inspirisalo?

Inspiracija je nastala nakon pandemije koronavirusa, baš u tom nekom, naizgled, groznom momentu za svijet, kada smo se svi strašno bojali i nismo znali šta nas očekuje, bile su razne socijalne i druge restrikcije. Ono što se zapravo dogodilo jeste da su ljudi često išli u prirodu, češće su se družili - vani i po propisima, više su se svi povezali jer su imali više vremena, zato što su nekako nestali društveni događaji, poput velikih pozorišnih premijera na primjer, na koje moraš poći, a nijesu toliko intimni i bitni. Ljudi su, usljed toga, dobili više vremena za porodicu, prijatelje, najbliže... Čak si morao i da biraš najbliži krug ljudi s kojima si u kontaktu i onda si zaista i bio u kontaktu s njima, jer si imao vremena. Korona je na neki način pokazala da kapitalizam nije izvrsna stvar za ljudski rod jer samo trčimo od jednih do drugih ljudi i nemamo vremena da istinski budemo sa drugim ljudima. U toj, naizgled groznoj situaciji, mi smo dobili to nešto što je jako vrijedno.

Likovi u predstavi su zatočeni u ograničenom prostoru, simbolično - u teatru. Tema izolacije i potrebe za bliskošću danas djeluje posebno aktuelno. Koliko je predstava, iako metaforična, zapravo vezana za savremeni trenutak i društvene okolnosti vezane za pojedinca i kolektiv?

Mnogo volim da se igram idejom koju sam spomenula u prvom pitanju, a to je gubljenje vremena. Gubiš vrijeme - to je zapravo taj kapitalizam koji nas uči da ako nisi produktivan, ako to što ti činiš i bivaš nema neki konkretni proizvod koji nastaje, onda to ništa i ne vrijedi. A neki od najljepših momenata u životu su kada se ništa ne događa. Sjediš sa prijateljem, ne dešava se ništa posebno i toliko dugo sjediš da postane ekstremno zabavno i samo pričate. Nisi ništa napravio, nisi ništa proizveo, nisi ništa osvojio, samo si bio. Ili, kad provodiš dijete sa djetetom - ono se igra, ne treba osvojiti medalje, niti zaraditi veću platu, niti nadograditi sprat kuće. Ono se samo igra i biva, a mi kasnije učimo “mindfulness” - da se vratimo u taj trenutak u kojem možemo samo biti, jer je zapravo tu negdje suština sreće.

Upravo se vrijeme u predstavi nameće kao ključna kategorija, i to baš kao nešto što se “gubi”, ali i ponovo otkriva. Kako čitate i donosite tu ideju vremena u vlastitom komadu, a na koji način danas percipiramo i “trošimo” svoje vrijeme?

To je zapravo upravo ta kritika tog kapitalističkog pojma “gubitka vremena”. Mislim da je gubitak vremena nešto sasvim drugo. Gubitak vremena je kada radiš kao konj do pedesete da bi zaradio za ogromnu kuću i onda umreš od infarkta. To je gubitak vremena, a vrijeme sa svojim ljudima, vrijeme u pozorištu, zajednici, kreativnosti, prirodi, vrijeme sa djecom, porodicom, prijateljima, bliskima, vrijeme koje poklanjaš svojoj zajednici, nikada nije izgubljeno vrijeme.

“Armagedonci” balansiraju između humora i egzistencijalne nelagode. Koja je simbolika “Armagedona” i “Armagedonaca” danas? Ko su oni i kako preživljavaju?

Simbolika Armagedona i Armagedonaca danas je da stvari koje su naizgled loše i na prvu djeluju zastrašujuće, zapravo mogu donijeti i nešto pozitivno. Mi ne znamo zašto se događaju, ali nekada mogu da ispadnu dobro, kao što se, recimo, u koroni svijet dosta oporavio. Oporavile su se šume, ekologija mora. Dakle, postojali su neki pozitivni elementi i u tome nečemu što možemo nazvati svjetskom katastrofom, strahom i nemirom.

Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?

Samo to da bih voljela da ljudi dođu na predstavu, da budu sa nama i da izgube vrijeme na najbolji mogući način.