Komemorativnom sjednicom održanom danas u Podgorici porodica, prijatelji, kolege i poštovaoci njegovog djela i riječi, oprostili su se od Bogića Rakočevića, pjesnika, književnika, novinara, urednika, antologičara i jednog od najznačajnijih kulturnih poslenika savremene Crne Gore.
Tokom skupa nije se govorilo samo o njegovom bogatom stvaralačkom i profesionalnom putu, već prije svega o čovjeku kojeg su svi pamtili po dobroti, blagosti, ljudskoj mjeri i rijetkoj sposobnosti da okuplja ljude.
Kćerka, Ksenija Rakočević, govorila je o ocu kao životnom osloncu porodice.
"Moj otac nije bio dio naših života. On je bio njihova unutrašnja mjera po kojoj smo znali šta su dostojanstvo, dobrota i ljubav. Bio je prva knjiga, prvi odlazak u pozorište, prvi sajam knjiga, prva podrška, prvi razgovori o svijetu i ljudima. Učio nas je da se istorija ne ispisuje ratovima nego ljubavlju, da nijedna pobjeda nije vrijedna ako nekoga rastuži i da čovjek uvijek treba da bira susret umjesto podjele.“
Prisjećajući se zajedničkog života, istakla je da je njen otac vjerovao u razgovor, pomirenje i dobrotu, te da je porodici bio mnogo više od roditelja.
"Našoj porodici otac nije bio samo temelj i tlo. On je bio i njeno srce. Bio je onaj kome se ide kada ne znamo šta da radimo. Onaj kome se prvom nosi dobra vijest. Glas uz koji smo odrasli, ruka koja nas je podizala i vodila kroz život.“
Posebno emotivan bio je dio govora u kojem je govorila o njegovoj posljednjoj životnoj i pjesničkoj fazi, obilježenoj porodicom i unukom Iskrom.
„Bio je svjestan da sve pod suncem ima svoje vrijeme. Možda zato nije slučajno što su njegove posljednje knjige bile ispunjene ljubavlju i posvećene njegovoj najvećoj životnoj pobjedi, podršci i svjetlosti – našoj Iskri.“
Ksenija je poručila da njen otac neće živjeti samo kroz knjige i književno djelo koje ostavlja iza sebe.
„Živjeće kroz svoje stihove i knjige, kroz televizijske hodnike kojima je prolazio, kroz svaku mudru odluku koju je donio, kroz prijateljstva koja je gradio i kroz ljude koje je volio. Živjeće kroz sve nas. A najviše kroz Iskru. Dok hodam, dišem, govorim i volim književnost, živjeće i moj otac.“
O Bogiću Rakočeviću kao prijatelju govorio je njegov kum Miško Jovanović, podsjećajući na gotovo pet decenija prijateljstva i zajedničkog životnog puta.
„Njegov dobroćudni osmijeh rješavao je svaku situaciju. Radovao se tuđim uspjesima, a teške trenutke činio lakšim. Za pedeset godina prijateljstva nijesmo imali nijedan ozbiljan nesporazum. Bio je čovjek kome ste mogli vjerovati, čovjek koji nikome nije učinio zlo i koji je iza sebe ostavio porodicu na koju je bio neizmjerno ponosan.“
Istakao je da iza sebe ostavlja porodicu na koju je bio posebno ponosan, kao i biografiju i bibliografiju koja ostaje trajno svjedočanstvo jednog predanog i časnog života.
Književnik i dugogodišnji prijatelj, Kemal Musić, govorio je o Rakočevićevom doprinosu književnosti i kulturi, naglašavajući njegovu ulogu u razvoju Ratkovićevih večeri poezije.
"Drugovati sa Bogićem bilo je privilegija, a sarađivati sa njim velika čast. Bio je jedan od onih rijetkih ljudi od kojih se moglo učiti i kada ćute. Njegov osjećaj za književnost, za umjetnost i za ljude bio je izuzetan. Upravo zahvaljujući takvim ljudima Ratkovićeve večeri poezije postale su mjesto susreta pjesnika iz cijelog regiona i šire. U vremenu kada su podjele bile glasnije od dijaloga, Bogić je okupljao. Umio je da za isti sto dovede ljude koje su istorija i politika razdvajale. Vjerovao je da je dobra poezija zajednički zavičaj svih ljudi. To je možda i jedna od njegovih najvećih zaostavština.“
Podsjetio je da je upravo zahvaljujući njegovom osjećaju za književnost i umjetnost glas Ratkovićevih večeri poezije dopirao daleko izvan granica Crne Gore, okupljajući pjesnike i stvaraoce iz cijelog regiona.
Posebno snažan odjek imalo je obraćanje književnice Olge Vojinović-Komatinе, koja je govorila o Rakočeviću kao pjesniku, stvaraocu i čovjeku.
"Govoreći danas o Bogiću, teško je odvojiti pjesnika od čovjeka. Izgubili smo jednog od delikatnih predstavnika savremene crnogorske renesanse ljudskosti i književnosti. Pisao je cijelog života, gotovo bez predaha. Pisao je i onda kada je bolest pokušavala da ga zaustavi. Pisao je čekajući preglede, osluškujući sudbine drugih ljudi, pretvarajući i sopstvenu borbu u književnost. U središtu njegovog stvaralaštva uvijek je bio čovjek. Njegove knjige, eseji, priče i pjesme svjedoče o tome.
Podsjetila je da je i u najtežim trenucima bolesti nastavio da piše, bilježi, promišlja i stvara, ostajući do kraja vjeran književnosti i čovjeku koji je bio u središtu njegovog stvaralaštva.
Od Rakočevića su se oprostili i predstavnici institucija kojima je posvetio značajan dio svog profesionalnog života.
Direktorica Filmskog centra Crne Gore Aleksandra Božović podsjetila je na njegov višegodišnji angažman u Savjetu te ustanove, naglašavajući njegovu posvećenost, profesionalizam i odgovornost.
„Posljednjih šest godina Bogić je bio dio Savjeta Filmskog centra Crne Gore i za to vrijeme ostavio dubok trag u radu naše ustanove. Bio je čovjek koji je uvijek dolazio prvi, spreman, posvećen i odgovoran. Možda naizgled mali detalj, ali upravo je to govorilo o njegovom odnosu prema poslu i javnom interesu. Bio je britak kada treba, jasan kada treba i uvijek dobronamjeran. Sa njim je bilo lako sarađivati jer je prije svega bio dobar i častan čovjek. Takvi ljudi ostavljaju prazninu koja se ne popunjava lako,“ kazala je Božović.
U ime Radio-televizije Crne Gore od Rakočevića se oprostio Vlatko Simunović ističući da je riječ o novinaru i uredniku koji je kulturu razumio kao jednu od temeljnih vrijednosti društva.
"Radio-televizija Crne Gore oprašta se od kolege koji je decenijama gradio prostor kulture u javnom servisu. Bogić Rakočević bio je novinar, urednik i autor koji je duboko vjerovao da kultura nije dodatak društvu, već jedan od njegovih temelja. Od prvih novinarskih izvještaja do Poetike Montenegrine i brojnih dokumentarnih projekata, ostavio je iza sebe djelo koje ostaje trajno svjedočanstvo jednog vremena."
Podsjetio je da je Rakočević tokom dugogodišnje karijere ostavio neizbrisiv trag kao urednik, autor prve televizijske antologije crnogorske poezije 20. vijeka i jedan od najvažnijih stvaralaca kulturnog programa RTCG.
Komemoracija je završena pjesmom „Još ne sviće rujna zora“, kojoj se, kako su podsjetili njegovi najbliži, Bogić Rakočević uvijek vraćao, a koju je izvela njegova dugogodišnja prijateljica, Renata Perazić.
Ostale su njegove knjige, pjesme, eseji, antologije, dokumentarni filmovi i televizijski zapisi. Ali, kako se moglo čuti tokom komemoracije, iza svega ostaje ono najvažnije – sjećanje na čovjeka koji je svoj život posvetio riječima, a ljude osvajao dobrotom.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
