Tramp - trauma koja se vraća

Povratak Donalda Trampa za predsjednika Sjedinjenih država možemo sagledati kao, hegelovski rečeno, nedovršenu - ‘negaciju negacije’ - jer se negirana negacija povratila kao erupcija potisnutog simptoma, ono što se nastojalo odbaciti, prognati, otud je sada na površ isplovilo u mnogo gorem i mračnijem izdanju, sjetimo se Frojda koji je objašnjavao da se ništa ne može zauvijek prepriječiti, sve, prije ili kasnije, pronađe svoj put proboja. Prvi put kao farsa, drugi put kao tragedija, u tom svijetlu treba razumjeti prethodno i sadašnje djelovanje aktuelnog predsjednika SAD.

Kao što znamo, standardna psihoanalitička lekcija objašnjava kako za perverznjaka ne postoji nešto zabranjeno, radi ono o čemu histerici samo fantaziraju da rade (Platonova podjela ljudi svodi se na one koji - djeluju i one koji samo sanjaju o tome kako djeluju), dakle, on sebi dopušta upražnjavanje svih potisnutih prljavih maštarija, što nam može objasniti vulgarnosti i seksističke izjave kojima je Tramp više nego sklon, kao i retoričko omalovažavanje ne samo lidera Evropske unije, već i bivših predsjednika zemlje kojom upravlja.

Ok: znači li to onda kako histerično glasačko tijelo koje potiskuje svoje pljave porive (republikanski rasizam, homofobičnost, seksizam, ultrapatrijahat, jesu lažna projekcija kao u slučaju lika iz filma Američka lepota, Colonela Franka, prikrivenog homoseksualca koji je opsjednut vojnom disciplinom, oružjem, tako da u svojoj mačističkoj kolekciji čuva tanjir iz kojeg je večeravao neki SS oficir, sa ucrtanim kukastim krstom koji se nalazi s druge strane?), oslobađa ih upravo kroz ovu političku figuru? Tako će Bajdena optužiti da uz pomoć FBI-a i Ministarstva pravde, pošto su mu pretresli kuću na Floridi u potrazi za tajnim dosijeima, ne rade samo protiv njega, nego svakog čovjeka koji u Americi ima san, govoreći: “Nije napadnut samo moj dom, već i nade i snovi svakog čoveka za koga se borim od trenutka kad sam sišao zlatnim pokretnim stepenicama 2015, želeći da predstavljam narod.” (Prvo: metoda da od sebe napravi žrtvu cilja da se pristalice poistovjete s njim, drugo: silazak niz zlatne stepenice znak je da će predstavljati - koji narod, koju američku društvenu klasu?)

Ipak, vratimo se malo unazad, kako bismo uočeli sljedeći problem. Liberalno promiskuitetni poredak poznopostmodernističkog kapitalizma ukazuje kako je društvo usljed potpune seksualne slobode sve više, u stvari, aseksualno, anksiozno, frigidno, kako taj - višak koji zahtjeva potpuni užitak (jouissance) - jeste stvarna prepreka da se do njega dođe; beželjnost kao depresija u koju društvo Zapada kontinuirano zapada, posljedica je toga što je potisnuto potrošeno, što je već uočljivo u prekomjernom nasilju, iživljavanju nad sobom, samoubilačkom životu koji se vodi kroz transgresiju zadovoljstva kojim upravlja nagon ka smrti.

Upotrebljavajući unutrašnju represiju represije u djelovanju organizacije ICE koja spolja gledano poprima izgled neke distopijske parapolicije (možemo je uporediti sa ‘vatrogascima’ iz romana Farenhajt 451 Reja Bredberija, za kojeg sam pisac kaže kako ne govori o cenzuri, radi se o vladavini televizije koja je istisnula interesovanje za čitanje i kritičko razmišljanje, zamjenjujući ga faktoidima i poluinformacijama), uzdižući MAGA ideologiju izolacionizma kao projekat koji će zemlju opet podići na imaginarni tron svijeta, planirajući veličanstveni zid kojim će se konačno jednom zauvijek odvojiti od Meksika (u filmu No Land for the Old Man, uočavamo jedan izuzetan paradoks, naime: vijetnamski veteran sa novcem kojeg je pokupio od između sebe poubijanih meksikanskih dilera, kako bi ga sačuvao kao i svoj život, noću ilegalno prelazi granicu ulazeći u Meksiko zahvaljujući stražaru koji je takođe vojni veteran, sve kako bi našao utočište, što se sasvim sigurno Trampu kao detalj nikako ne bi dopalo), ukazuje kako onaj koji vlada prvom silom svijeta potiskuje kompleks da toga nije dostojan niti je tome ipočem dorastao. To nas je u jednom tekstu i dovelo do zaključka kako je Tramp simptom savremene politike, ono što je u njoj prepreka koju sama stvara iznova se vraćajući na traumatski prelom, bilo da je to nepotrebni rat u Vijetnamu koji se sada obnavlja u Iranu, ili nešto sasvim drugo.

Grubom izvođaču radova tolerišu se kojekakvi ispadi, uključujući u prvom redu ismijavanja i potpuna potcjenjivanja političkih oponenata, ali i prvorazredni skandal poput afere sa porno zvijezdom reaktuelizovan u predizbornoj trci, sve iz razloga da bi se elitističko zanimanje kakvo je politika bila, svelo na krajnje uneozbiljavanje i promociju svakojakih ekscesa; nakon, dakle, Vikiliksa imali smo Epstinove fajlove, afere koje su prošle sasvim, psihoanalitički rečeno ‘glatko’, moć je sama sebi granica i unutar nje se odvijaju razni orgijastički oblici njenog djelovanja sada već bez ikakve cenzure jer se ima posla i sa političarima pedofilima. (Tek što se sklopio izuzetno krhki dogovor o prekidu vatre u pojasu Gaze gdje je izveden genocid, ali i dalje na snazi ostaje takozvana ‘Žuta linija’ koju ukoliko zaigrana palestinska djeca u sve pritisnutijoj Gazi prekorače, naređenje koje je na snazi jeste da vojnici odmah pucaju, što sa zadovoljstvom i čine, dok uporedo ovom užasu i paklu o kojem govore dvojica izraelskih rezervista ali pod zaštitom anonimnosti, Netanjahu izlazi u javnost sa veselom viješću kako je operativni zahvat njegove prostate uspješno prošao te da se može vratiti svojim tekućim obavezama.)

Nestanak autoriteta, javnog digniteta, etičkog primjera kojeg bi svojim djelovanjem pokazao neki od savremenih lidera, proizvodi društvenu dezorjentisanost, od strane kapitalizma nametnutu opštu konfuznost, jer - deteritorijalizovan, kapitalizam uz pomoć vještačke inteligencije ubrzano radi na tome pa ćemo moći iskusiti ono što Kant naziva pojmom - noumen ili stvar po sebi - i fascinirani nečim takvim, ne uviđamo, naprosto nam prolazi i izmiče stanje u kojem se realni svijet nalazi, klimatske krize koje su u Velikoj Britaniji usljed rekordnih temperatura koje su dostizale 35 stepeni, odnijele već 17 života. Dakle: zaronivši u virtuelni vrtlog, šta, međutim, ako potiskujemo potrebu za stvarnim iskustvom viška uživanja koje se javlja sa prekoračenjem ili ‘zadovoljstvom u boli’, u performansima u kojima se umjetnik/ca maže izmetom ili siječe nožem ukazujući kako nastoji osjetiti sebe, kao što stvarnost politike staje u Trampovu izjavu da ga zovu, mole i preklinju, izjavljuju kako žele da ga ljube u dupe, samo kako bi izbjegli podizanje carina na uvoz robe (ovako je ofirao razgovore sa liderima najistaknutih zemalja EU).

Uglavnom, obestvarenost u koju smo (od)bačeni, s druge strane iz potisnutog ili negacije negacije neizvedene do kraja, vraća nam one nagone koje ne želimo da osvijestimo, ostavljajući ih sve dok sami ne skupe neophodnu snagu i ne provale kao sâm i čist užas, samoubilački gest kojem se u ludilu zasićena odao mladi bogataš kako bi zasjenio Hanibala, Mejson Verger, kidajući sebi lice kojim je doktor hranio njegove pse podstičući ga da se oslobodi do stepena samouništenja, u jednoj sceni (radi se o prvom dijelu Hanibala, Kad jaganjci utihnu) koja je delirična, pomamna, bestijalizovana, jer upravo psiholog kakav je hladnokrvni Hanibal pokazuje tu životinjsku stranu čovjeka koji je pogođen nagonom ka smrti u tolikoj mjeri da se to nikakvom kulturnom glazurom ne da poreći.