Stvarnost je obavijena velom tajne

(Nastavak od prošle subote)

Uzročno - hronološki gledano pitanje ima li život smisao, i ako ima u čemu on leži na izvjestan način postavljeno je u sam osvit filozofskog mišljenja evropske kulture. Grčki filozofi, u najranijoj etapi mišljenja antičke civilizacije Sokrat, Platon i Aristotel bavili su se pitanjem logosa, uzroka i svrhe, razlozima postojanja. Platon govori o čežnji i filozofskom erosu prema vječnim oblicima, koji učestvovanjem u svijetu osiguravaju njihov smisao prema savršenim mjerilima, pa smisao života vezuje za idealni svijet koji je istinit po sebi, za razliku od života na zemlji koji je privid.

Nestrpljiv da što prije prikazuje ostvarenje apsolutnog duha Hegel će kasnije priželjkivati kraj istorije što znači kraj stvaralačke - smislene budućnosti, dok će Platon ostati trajna inspiracija onim filozofskim autorima koji smisao traže u idealnom. Na to se nadovezuje Viktor Frankl idejom da je volja za smislom, smisao koji se dobija kroz patnju kao kod grčkih tragičara, osnovna ljudska težnja koja čovjeka čini posebnim u prirodi. Platon je u Gozbi, kroz usta jedne žene, mudre proročice Diotime izrazio svoje najdublje razumijevanje filozofske žudnje za smislom, jer ono je nasuprot Eriksimahovoj besjedi o ljubavi, Aristofanovoj ideji o dvostrukoj prirodi - androginoj koja je rasječena i otuda je potraga za drugom polovinom neprekidna, podučila Sokrata smislu ljubavi, objasnivši da je ljubav skopčana sa uspinjanjem duše do znanja o istini. To je ljestvica kojom se uznosimo do idealnog, koristeći mit, imaginaciju, maštu, moralnu vrlinu, duhovnost i racionalnu svijest da bi se spoznao nadstvarni poredak vrijednosti i njihovo objektivno utemeljenje u metafizičkoj regiji. Ali, može li se smisao iscrpsti u materijalnom uz zadovoljenje čula, a da se ne uzme u obzir da postoji personalni izvor smisla, koji garantuje lični smisao koji se dobija kroz misao, osjećaj, patnju, rezignaciju.

U osnovi platonističkog razmišljanja možemo uočiti krucijalnu tezu za razumijevanjem svrhovitosti stvarnog svijeta, jer on je stvoren prema vječnom obrascu vrijednosti, pa je zbog tog kauzalnog niza, uzročan i nužan, te nije slučajan i kontigentan. Poučen sokratikom da je smisao ljudskog življenja moralna vrlina koja je identična najvišoj s-poznaji, i heraklitovskim panta rei, Platon je u vječnim suštastvima pronašao smisao, ali i usvojio stav da je arete (vrlina) nemoguća bez pojmovnog znanja, čime se postiže eudaimonia (sreća), i to čini svrhu ljudskog života.

Platon je usmjerio pažnju na slobodu našeg duha i njegovu aktivnost koja zahtijeva samoodricanje od ovog svijeta jer je on odraz višeg svijeta jednim estetskim uživanjem u ideji ljepote koja omogućava, moralni preobražaj i uznosi nas u sferu bezgraničnog, sve do carstva duha.

Filozofi u antičkom periodu razumijevaju biće svijeta kroz polemos (rat) kao Heraklit ili Parmenid, ali i logos, jer postoji umna harmonija imanentna biću, što je sasvim različito tumačeno u sofističkom relativiziranju pojmova. O smislenosti se odlučuje jer smisao pripada redu ljudskih sposobnosti, zavisi od naše moći zamišljanja. Stvarnost nije ni opipljiva ni neposredna kako se to zdravorazumski zamišlja, ona je obavijena velom tajne koja skriva njen identitet, i to ima značajne posljedice na antropološko poimanje našeg mjesta u univerzumu.

Smisao se osjeća kao želja za smislom, dokazi iz ove oblasti su koliko teorijski, toliko i lični. Čovjek ponekad osjeti potrebu da se kroz ljubav uputi ad extra, spoji sa natčulnom simfonijom koja ga ispunjava divljenjem, ponekad, i ne uvijek on za tim čezne. To je smisao nauke koja u svom imenu sadrži ljubavnu žudnju fileo - sofia. O tome govori, nebrojeno puta, filozofski eros kroz ideju da je čovjek raspet između zemaljskog i nebeskog, prolaznog i neprolaznog, o nadzemaljskom stapanju duše (luče) sa onim što joj je u korijenu slično.

U antičkoj filozofiji od Heraklita do Parmenda u takozvanom kosmološkom periodu, sve do antropološkog kod Sokrata, Platona i Aristotela prisutna je ideja o logosu, misao da je stvarnost - umna, logosna. Sve što postoji je logosno - smisleno, pa čovjek može da govori smisleno u jeziku, spozna stvarnost, pošto ima um (logos) u sebi, da bi svojim intelektom mogao govoriti i misliti smisleno. Sokrat, je prvi među filozofima helenskog razdoblja usmjerio pažnju sa phisisa, prirode na čovjeka razmatrajući tezu da se smisao života sastoji u spoznaji moralnih pojmova i traganju za istinom, kako bi se preispitivanjem vrlina, i odnosom između arete i eudaimonia (vrlina - sreća) uspostavila ravnoteža duševnog života, a pojedinac dobio načelo praktičnog morala. Za Platona najuzvišeniji zadatak našeg intelekta je spoznaja savršenih oblika, koji su transcendentni ljudskoj svijesti, postoje po sebi, no istovremeno su u procesu saznanja postavljeni kao vrijednosni obrasci i kriterijumi istine. U Gozbi filozof je Diotiminim riječima obrazlagao značenje ljubavi prema idealnom carstvu, buđenjem erosa u duši koja se preko opažanja čulne ljepote, razvija do moralnog ponašanja individue, i dobro uređenih odnosa u polisu, tako da se od estetskog i etičkog, uspinje do duhovne regije koja je nepromjenjiva i apsolutna, osiguravajući smisao različitim fenomenima našeg zemaljskog postojanja. U tom odnosu metafizički idealnog i realnosti koja je privid, ostvaruje se zakoniti poredak, u kome prebiva ono što je duhovno, pa je fizički svijet neposredan odraz svijeta ideja.

Platonov učenik Aristotel htio je da prevaziđe distancu između čulnog i natčulnog svijeta, uvođenjem unutrašnje entelehije, u stvarima u kojima se takođe nalazi teleološki uzrok, svrhovitost i ciljnost, bez koje je nezamisliv sistem postojanja. Njegov naum je da četiri uzroka koje su Latini preveli sa causa materialis, causa eficiens i causa formalis spoji sa telosom, svrhom - savršnim uzrokom, što je ujedno i glavni orjentir helenske civilizacije, oličen u stavu da u svemu što jeste, prirodi, kosmosu, državi nužno postoji smisao kao ciljna tačka kretanja, bez koje je nezamisliva logosna struktura bića kao bića, to jest bivstvovanja na smislen način. Svijet antike ne poznaje slobodu u modernom značenju, osim pokoravanja nužnosti, slobodu koja prelazi u samovolju i buntovničku afirmaciju čovjeka, slobodu kao potragu za smislom. Da pomenemo ovdje riječi velikog ruskog pisca. Kroz pakao sumnji prošla je moja Osana, kaže Dostojevski. Ukoliko je čovjeku sve dozvoljeno onda sloboda prelazi u robovanje sebi, tijelu, nagonima i impulsima. To je ponajmanje slobodan čovjek, čovjek slobodnog duha u kome se oličava smisao ljudske vrste. U temelju takve orjentacije, na onto - epistemičnoj razini, razmatrana je pretpostavka o smislenosti (logosnosti), teleološkom uzroku, u prilog čemu govore savršeno uređeni zakoni prirode. O tome je kasnije u formi subjektivne svijesti razmišljao Dekart kao o racionalnom cogito, istakavši ideju da je mišljenje aksiomatski dokaz postojanju. Za Kanta smisao je regulativna ideja uma, pa je prosvetiteljski zadatak sapere aude nalog umu da spoznaje svijet pod pretpostavkom njegove unutrašnje svrhovitosti, budući da naša spoznajna aparatura preko pojmova i kategorijalnog mišljenja nameće smisao svijetu, sve pojmove, kategorije i ideje čak i predstavu prostora i vrijemena. Mistična teologija razumijeva smisao kroz povezanost sa duhovnim osnovama, pa će srednjovjekovni mislilac, sveti Toma Akvinski rezonovati da je smisao u Bogu, i da Bog jeste smisao i on kao Tvorac daruje smislenost tvorevini. Istovremeno smisao čovjekov nerazdvojan je od ličnosti koja se temelji na odnosu čovjeka i Boga, u eshatološkoj nadi u vječni život. To je suštinski promijenjeno u modernom svjetonazoru onomu stanovištu koje istinu ne traži u makrokosmosu nego u dubinama mikrokosmosa, ne van čovjeka nego u čovjeku, tako da u centru antropološkog shvatanja smisla treba da se nalazi ideja slobode.

(Nastavak sljedeće subote)