Aktivisti pseudonauke u akciji: Lokalne komplikacije oko jedne akreditacije na UCG

...tako je talente i nauke lakše potlačiti nego uskrsnuti…” (Tacit: Agrikola)

Na UCG u toku je akreditacija svih studija i predmeta. Mi oko toga imamo jedan predmet i taj predmet prate lokalne komplikacije.

Predmet psihologija književnosti i umjetnosti, koji smo predložili bili za akreditaciju tokom sadašnjeg procesa akreditacije Studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, zamišljen je iz četiri dijela što čine samu psihologiju književnosti kao rukavac psihologije ličnosti plus psihologija umjetnosti, kao rukavac psihologije opažanja koja se predlaže u onom obliku/sastavu u kojem ona postoji na Studijama psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tačnije rečeno, sve bi ovo bilo predloženo (ali je unaprijed i bez ijedne riječi komentara odbačeno i nije prihvaćeno), pri sadašnjoj akreditaciji kao što bi bilo predloženo i pri prošloj da se ona nije odigrala, bukvalno rečeno, iza mojih leđa pa mi je prilika da to učinim bila, na vrlo grub i protivzakonit način, uskraćena. Zašto se to desilo tako, trebalo bi se, ako vas zanima, raspitati kod ondašnje uprave Filozofskog fakulteta - koja vam sasvim sigurno ne bi ni rekla ni priznala da je prema autoru ovoga teksta imala ili, pak, da ima sasvim razumljive averzije budući da joj, iako jedini doktor psihologije (tada) na Univerzitetu Crne Gore nije bio po njenoj tribalnoj i spahijski tempiranoj ćudi.

Prvi od četiri dijela predmeta psihologija književnosti oslonjen je (obratite, molim vas, pažnju!) na Aristotelovu Poetiku u kojoj je izložena tipologija sastavljena iz četiri živopisna dramska karaktera što je (mislim, tipologija), preživjela vjekove i još se uvijek odlično drži kad su u pitanju i dramski i filmski i narativni karakteri, a nije drugačije, ja mislim, ni kad su u pitanju osobe van pozorišne, književne ili filmske scene. Među takvim karakterima je i alazon, a sa ovim je riječ o prevarantu, prevrtljivcu, hohštapleru i na razne načine premazanom liku oko čije “stvarne” egzistencije nije, mislim, ni potrebno mnogo dokaza, iako će za nas biti nužno da se takvi dokazi, s obzirom da je u pitanju predmet skopčan sa empirijskom naukom, na psihometrijski način obezbijede, srede i izlože.

Za sad bismo samo da primijetimo da se u istoj tipologiji o kojoj govorimo nalaze još i airon te farmakos i agrikon što ćemo ih drugom prilikom malo detaljnije objasniti kao što bismo za samog alazona/prevaranta htjeli odmah (naročito u ovim “tranzicionim” vremenima) da dodamo da ovog lika, od najranije klasike pa do danas sa posebnom pažnjom i vještinom oličavaju mnoga literarna, dramska i filmska djela. U domaćoj tradiciji posebno se izdvaja homoheroikus/homobalkanikus u prilično razvijenom broju posebnih varijanti, a za crnogorske prilike moramo/dužni smo da naročito, i u istorijskom i u literarnom smislu, izdvojimo i apostrofiramo, nikoga drugog nego Šćepana Malog. I, molim vas da se ne iznenadite kad čujete da alazona ima i u nauci i među naučnicima pa ih je bilo i pri formiranju Studija psihologije u Nikšiću: za tu priliku oni su u Nikšić dojezdili sa jednog od najgorih univerziteta u Evropi; da bi ovdje bili tretirani kao elita čija se nestručnost, doduše, mora s najvećom pažnjom prikrivati. (Ali kad se pojavila knjiga “Motivacija postignuća u organizacijama”, i pogotovu odkad smo knjigu prikazali u Artu, kulturnom dodatku Vijesti, prikrivanje valjda više nije tako lako).

Takođe ćemo morati da vam skrenemo pažnju na to da se ništa od navedene tipologije u modernoj psihologiji/psihijatriji nije utemeljilo te da mi, jasno je, vjerujemo da je došlo vrijeme da se ta neslavna činjenica radikalno promijeni (i to pokušavamo mi).

Kao što se zna, u psihologiji poznate tipologije, kakve su izložili njemački psihijatri Krečmer i Krepelin što govore o astenicima i piknicima ili pak o afektotimnim i saizotimnim tipovima te oni o kojima govori američki psiholog Viljem Šeldon što je precizno i na osnovu mjera tjelesne konstitucije, razlučio ekto, endo i mezomorfni tip - sve navedene tipologije u svojoj istorijskoj pozadini imaju dugu tradiciju što je potekla od “oca” medicine Hipokrata te su se, zahvaljujući praktičnom autoritetu medicine, održale da bi se u najnovije doba tražile njihove definicije u terminima neuropsiholoških i hormonalnih procesa. Značaj i praktična važnost medicine bacili su, dakle, u sjenku Arstotelovu tipologiju i mi mislimo da je došlo vrijeme da se takva sjenka iz prošlosti otkloni i to s toga razloga što su pomenute neuropsihološke, neurohemijske i hormonalne definicije sasvim moguće i kad su u pitanju Aristotelovi tipovi.

Zar je, recimo, moguće da alazoni/prevaranti nemaju svoju neuro-biološku podlogu? Da ne govorimo sad i o tome da tipovi iz “Poetike” imaju znatno širi i življi bihevioralni obim od onoga iz standardnih tipologija. I to je ono što mi (na prvom od ukupno četiri mjesta) predlažemo u predmetu koji navodimo i što ga kandidujemo za, očigledno je, najegzaktnije provjere (i što sve, dodaćemo, nije bilo od nas ni zatraženo da bi od Komisije za akreditaciju bilo razmotreno).

Drugi dio predmeta koji smo predložili za akreditaciju čini varijantu diferencijalne psihologije i pojavljuje se u dva svoja krila: dubinskom (a) i kognitivnom (b) (a) Na “dubinskom” krilu suočavamo se sa brojnim studijama iz psihološke hermeneutike koje se posvećuju dinamici književnog odgovora, u kojoj svoje doprinose daju i klasična i strukturalistička psihoanaliza i analitička i ego- psihologija sa brojnim autorima među kojima su naročito poznati E. Džons, O. Rank, E. Gombrih, N. Holand, I. Jelom, Ž. Lakan, K. G. Jung itd. počinjući, naravno, od samog Sigmunda Frojda. Na ovom krilu imamo, u prošlosti začetu i domaću tradiciju u koju dolazi, naprimjer H. Klajn, poznat kao šekspirolog te isto tako i kao originalni tumač, sem Šekspirovih, još i Krležinih i Sofoklovih drama i likova te djela i likova iz opusa Dostojevskog. Ova tradicija, kojoj je usljed evolucije jugoslovenskog komunizma, bilo određeno da se ugasi, imala je u sebi i jednog V. Matića, rodonačelnika paleopsihologije, kao psihoanalize mitske prošlosti te se, u ne tako dalekoj prošlosti, uprkos svemu, ona, ipak, vrlo bogato razvila zahvaljujući autorima kao što su: V. Jerotić (“Bolest i stvaranje”; “Darovi naših rođaka: psihološki ogledi iz domaće književnosti”); N. Milošević (“Ideologija, psihologija, stvaralaštvo”, “Psihologija znanja”); Z. Gluščević (“Alfa i omega: književnost i psihologija nesvesnog”;”Krivica i kazna”); P. Džadžić (“Homo heroikus/homo balkanikus”) itd. Ako, dakle, prepreke više ne mogu dolaziti iz komunističkog materijalizma pitanje je šta onda ostaje kao razlog da se ta tradicija ne bi mogla nastaviti. Samo ignorancija i odsustvo sluha za puteve kojima ide psihologija u emancipaciji od tribalnog što se odvija u pojmovima, običajima i naravima - ako ovo nijesu domaći/ovdašnji razlozi ne znam šta bi mogli biti.

(b) Na svome “kognitivnom” krilu ova nas (diferencijalna) psihologija privodi Lavu Vigotskom i njegovoj “Psihologiji umjetnosti” koja nas, pri analizi estetske reakcije (ili estetskog stimuliusa), upućuje na takve književne strukture kao što su basne, novele i tragične drame s tim što nam stoje kao otvorena mogućnost na raspolaganju i romani ili bajke, i jedni i drugi u njihovom bilo klasičnom bilo modernom obliku.

Treći dio predmeta činila bi eksperimentacija u oblasti književnog/umjetničkog jezika te i eksperimentacija u oblasti književnih rodova i estetskih oblika. Ova je eksperimentacija, u neku ruku, analogna onoj eksperimentaciji koja se sa jezičkom materijom na standardan način izvodi u mnogim psihološkim laboratorijama: mi mislimo da eksperimentalni rad sa metaforom, metonimijom, stihovnim metrom i tome slično te sa, kako rekosmo, posebnim književnim/estetskim oblicima/vrstama daje rezultate koji na fundamentalnom/bazičnom nivou unapređuju kompletnu oblast mentalnog te da nam takvi eksperimentalni zahvati daju potpuniji uvid u mentalne procese koji se odvijaju u našem umu. Jedan kardinalan rezultat, na pr., na koji nam je pažnju skrenula i jedna Nobelova nagrada ukazao nam je na fundamentalni neuro-psihološki dualizam pri kojem se može govoriti o “dva mozga” - lijevom i desnom - sa prirodnom podjelom mentalnih funkcija na racionalne (logičko mišljenje, verbalno izražavanje, kontrola temporalnog modusa, aritmetičko rasuđivanje) što su vezane za jedan od tih mozgova i, s druge strane, na iracionalne (kontrola spacijalnog modusa i percepcija oblika, kontrola intuicije te estetska percepcija i ekspresija) što su vezane za drugi od njih (saobrazno tome ponekad se zna govoriti o lijevoj kao i o desnoj psihologiji).

Da bi, na primjer, neki izraz koji je verbalno formulisan zahvaljujući radu lijevog mozga, mogao da zahvati i estetsku dimenziju, da bi recimo mogao da zahvati komično i smiješno, potrebno je, kako pri njegovoj “izradi” tako i pri njegovoj percepciji, istovremeno učešće i desnog mozga, kao što to pokazuju odgovarajući opiti: na primjer, opiti u kojima subjekt koji čita vic samo svojim lijevim mozgom (što se u tehničkom smislu, može tačno podesiti) razumije pročitano kao neki “neutralni” tekst, ali ga ne razumije i kao vic, a kad ga čita isključivo pomoću desnog mozga njegova reakcija je neobuzdani smijeh, s tim što on ne zna i ne zna da objasni čemu se uopšte smije.

Sve što je gore izloženo (u navedena tri dijela) predstavlja “čvrstu” i dovoljno obimnu materiju za formiranje jednog nastavnog predmeta i za njegovo akreditovanje.

Četvrti dio “našeg” predmeta anticipira jedan (zasad) hipotetički dio i pruža prilike za (u potpunosti) nova istraživanja. Taj smo dio nazvali/označili kao TRS. Šta je to TRS vrlo ćemo jasno vidjeti kad (nas dvojica koji na tome radimo) završimo sa konstrukcijom testova pomoću kojih se RS ima mjeriti i pomoću čijih mjera ima da dođemo do početnih distribucija koje bi nam sugerisale formulaciju teorije koja, vrlo vjerovatno, referiše na čitavu jednu oblast koju današnja psihologija još uvijek nije otkrila (i, ako vas bude zanimalo, objasnićemo i zašto nije) i sa čime će taj dio psihologije biti integrisan i sa kognitivnim procesima i sa moralnim pojmovima o kojima inače izvještava moderna psihologija.

Uostalom, zašto Studije psihologije u Nikšiću ne bi predstavljale poznatu adresu za istraživanja u oblasti psihologije književnosti? Na svijetu poznatu i prepoznatljivu adresu?

Da, bez lažne skromnosti. Kad ovo kažem imam na umu da je “ljudsko znanje” (B. Rasel) objektivno znanje i da ono pripada “trećem svijetu”, kako to definiše teorija nauke koja se mora uzeti kao relevantna i koja, povlačeći granice između “tri svijeta” utvrđuje sledeće (o tome: Popper, K.R.: Objective Knowledge; An Evolutionary Approach: Oxford University Pres, 1972). Prvi svijet, kaže ova teorija, obuhvata fizičke objekte te i živa bića kao fizička tijela; drugi svijet je svijet subjektivnih iskustava, kao što su emocije, misaoni procesi, privatna raspoloženja i uvjerenja. Treći svijet je svijet naučnih pojmova, ideja, naučnih zakona, hipoteza i teorija - za sve navedeno se utvrđuje da ima objektivnu egzistenciju i autonomiju (i da se po tome razlikuje od svijeta dva) te da se i relacije unutar “trećeg svijeta” imaju tretirati na osnovu objektivnih kriterija e da bi se mogla utvrditi njihova istinonosna vrijednost.

Upravo sve što smo naveli u planu i programu predmeta koji smo predložili (kao i ono što nijesmo naveli) pripada oblasti objektivnog saznanja; čak ni četvrti dio nije, u načelu, drugačiji, iako je hipotetičan, jedino što je potrebno, u ovom slučaju, jeste da sačekamo odgovarajuće provjere i testiranje. I bilo bi, svakako, atraktivno da testiranje obavimo u ovim godinama u kojima je Nikšić evropska prijestonica/grad kulture.

Peti dio ovoga teksta koji ne čini i dio našega nastavnog plana i programa ali ga mora za sad pratiti utvrđuje da se sve što smo izložili na radikalan način razlikuje od pseudonauke i njenih raznolikih rukavaca pa ćemo, u tome smislu, izvesti neophodna poređenja.

Naš prvi primjer pseudonauke predstavlja knjiga “Motiv postignuća u organizacijama” o kojoj smo (sjetiće se poneko) prošle godine u kulturnom dodatku “Vijesti” objavili prikaz koji je rečenu knjigu u logičkom, u teorijskom i pragmatičkom smislu u potpunosti razobličio, da ne kažemo i razorio. Reakciju koja je došla od (ko)autora knjige ocijenjena je u Artu kao reakcija koja sadrži elemente fašizma (pomenut je bio Gebels) te elemente staljinizma (bio je pomenut A. Ždanov). I sad bih ja, ako dozvolite, postavio pitanje: kako je moguće da se ta ista autorka imenuje za člana Komisije za akreditaciju Studija psihologije te da se takođe imenuje za šefa samih Studija psihologije (bilo gdje pa, evo, i u Nikšiću)? (Mi u stvari smatramo da je, svojom reakcijom, ona opravdala reputaciju “šumskog/divljeg univerziteta” za onaj univerzitet na kojem je stekla sve svoje diplome).

Drugi primjer pseudonauke je knjiga “Ličnost rukovodilaca i motivacija zaposlenih” koja je, u stvari, jedan magistarski rad, odbranjen na Palama/Univerzitet Istočno Sarajevo (koji se inače nalazi negdje između 6000-og i 7000-og mjesta na listi univerziteta, u najboljem slučaju). Kad, uz ogromne napore, dođete do te knjige odmah utvrdite da ona sadrži taman pa sve bitne karakteristike pseudonauke (što vam ubija svaku želju da nastavite sa takvim autorima) i, ako bude potrebno, to ću vam potanko izložiti: sad, umjesto toga, navešćemo samo sljedeće: knjiga, tj. magistarski rad se temelji na istraživanju rađenom na zaposlenima u EPCG koja je, kako se tvrdi, decenijama predstavljala “zabran” DPS-a, kao vladajuće partije u Crnoj Gori: iako se ova u Crnoj Gori svima poznata činjenica o “zabranu” (što je naravno takođe, kao hipotetički navod, valjalo provjeriti) ne navodi u samom radu ni u istraživanju (koje treba da predstavlja izvjesnu analogiju sa jednim u svijetu poznatim istraživanjem) moguće je da ona determiniše i iskrivljava sve rezultate koji se navode: u pitanju su rezultati koji se, dakle, utvrđuju na pristrasnom uzorku. I ne radi se ovdje samo o tome da uzorak nije bio reprezentativan nego, prije svega, o tome da je “populacija” na koju cilja rečeno istraživanje “iskrivljena” pomoću političke selekcije zaposlenih (što je takođe trebalo empirijski provjeriti), dok samo istraživanje o tome uopšte ne vodi računa niti to pominje (pogotovo to ne pominje kao metodološki problem) i tako ono gubi kontakt sa realnošću i istinom. Pored toga što u radu/istraživanju/knjizi postoje i drugi načini na koje se “podilazi” DPS-u: na primjer kada se pod “poželjnim osobinama rukovodilaca” navode osobine koje naprosto kopiraju/parafraziraju parolu DPSa: “Mladi, lijepi, pametni!”. U svakom slučaju ove su okolnosti morale biti uzete u obzir te su morale biti stavljene pod istraživačku kontrolu - a nijesu: tako da bi se reklo da su politika, politička podobnost i DPS stavljeni iznad nauke i naučnog metoda - mada autorka/istražiteljka to, reklo bi se, ne vidi pa možda čak i ne razumije. Do kad je ovakva romansa “širom zatvoreh očiju” sa DPS om trajala (i da li još uvijek traje) mi, međutim, ne znamo. Znamo samo da sve što smo upravo naveli spada u karakteristične osobine (čak i definiciju) pseudonauke (o tome: Eysenck, H. J.: Uses and Abuses of Psychology. London, Penguin Book). Takođe znamo da je autorka navedenog rada/knjige imenovana za člana Komisije za akreditaciju Studija psihologije.

Šta je, dakle, zajednički imenitelj članova Komisije za akreditaciju Studija psihologije u Nikšiću? Njihov zajednički imenitelj jeste pseudonauka i jesu diplome koje su, sve od osnovnih studija pa do doktorata, stečene na univerzitetu 6000/7000 pa, uz to, imamo, ako dozvolite, kao najvažnije i pitanje: kako taj isforsirani “kadar” sa univerziteta 6000/7000 može učiniti da UCG bude bolji i popravi svoj položaj na listi univerziteta svijeta? Odgovor, i to jedini mogući odgovor, mora glasiti: nikako ne može, nego naprotiv.

Iz navedenih razloga mi i ovog puta ponavljamo naše prošlogodišnje pitanje: Kako psihologiju u Crnoj Gori zaštititi od napasti?

Kako? Sigurno ne tako što će aktivisti pseudonauke biti imenovani u Komisiju za akreditaciju studija. Akreditacija i pseudonauka: šta je posledica? Posledica je reprodukcija pseudonauke, reprodukcija pseudostručnjaka/nastavljača i potomaka onih alazona koji stoje na početku Studija psihologije u Nikšiću. Umjesto da se sve to “raskuži”, to se oživljava i održava i “unapređuje”. I sve se to dešava u gradu koji je postao evropska prijestonica kulture. I u kojem, evo, na Studijama psihologije nema mjesta za predmet Psihologija književnosti i umjetnosti koji bi, nema sumnje, predstavljao najdirektniju vezu psihologije, i kao nauke i kao struke, upravo sa kulturom.