Lenjinovo mišljenje prema kojem - ‘ili će revolucija spriječiti rat ili će rat pokrenuti revoluciju’ - danas ne stoji uopšte, posebno trenutno globalno stanje ga demantuje, jer se ratovi sa tendencijama širenja kojima se uz to ne nazire kraj, odvijaju bez ikakve revolucije, to jest, moglo bi se kazati kako je - rat revolucija koju ubrzava tehnonauka koja mora moći iznaći u međuvremenu rješenje kako da odloži sve bliži i brže nam u susret dolazeći kraj.
Zašto isključivati da je Treći svjetski rat u toku, jer od ekoloških katastrofa, preko vještačkih virusa pa do humanoidnih robota na frontovima, to je upravo revolucija ali ona koja radi u interesu i za kapitalizam, tu samoreprodukujuću, neuništivu Stvar koja se iz svega nanovo uspostavlja sve snažnija i imunija, neuništivija, i sad već biva jasnije da će - kraj preživjeti kapitalizam jer sâm on jeste kraj svijeta kojeg treba odbaciti kao ono što je prevaziđeno, eksploatisano i sada već u fazi rashoda.
Alen Badju je zapazio podjelu prema kojoj imamo, s jedne strane zapadno-japanski model kapitala kojem se suprotstavljaju Rusija i Kina, dakle, ta podjela je izvršena na onu - zapadno hegemonistička hemisfera u kojoj kapital narasta pod vojnim ali sve u dubljoj krizi NATO savezom, druga strana je azijsko-despotski kapitalizam u kojem post-totalitarna Rusija i komunističko-kibernetizovana Kina postižu sljedeće: putem jakih, dominantnih autoritarnih država i vojne snage, ljudskog resursa i ogromne teritorije, oni polako ali temeljito penetriraju u Zapad, isprva preko tržišta i roba, investicija, do jednog momenta velike eksplozije koja će u potpunosti zamračati globalizam u zapadno-liberalnom poretku društva konzumerizma, neosmišljenih i na bazi potrošnje zasnovanih sloboda, što ih povlači u sve dublju unutrašnju, društvenu krizu, primjer je Amerika i camback republikanaca, konzervativna struja kao nastojanje da se zajednica unutar sebe poveže, integriše u nekakav Subjekt nove istorijske stranice u kojoj bi prva sila bila deglobalizovano okrenuta sebi, uz snažan izolacionizam kojeg će podržavati represivna unutrašnja kontrola.
Greška ortodoksnih, starih ljevičara jeste u nepopustljivom insistiranju kako će revolucija spriječiti rat, budući da će radikalne društvene promjene pokrenuti upravo globalno ujedinjene velike većine kojoj, zapravo, ne preostaje ništa drugo osim da se internacionalno poveže, da nametnu deregulativnom tržištu moralne norme, da izvrše ukoliko je potrebno građanski teror nad vlastima, međutim, uporno se jedno previđa. Sa, dakle, rastom siromaštva na kojem se sistemski radi, revolucija je, doista, nemoguća, moguća je samo anarhija i građanski ratovi, borba onih bez ičega i marginalizovanih u svakom smislu protiv srednje klase u koju je nade polagao još Marks, ali ona je danas, upravo ta klasa koja nosi građansku svijest, sramno servilna prema svim vlastima i njenim metodama vladanja, jer se prećutno sklopio pakt, uostalom, nakon četiri ipo godine rata u Ukrajini, Putin još nije krenuo u mobilizaciju Rusa iz urbanih sredina niti ikoga iz te klase koja ga apsolutno podržava.
Tačno je i sa tim smo saglasni: danas mir još jedino priželjkuju okupatori tuđih teritorija, Amerika takvo stanje mira - što može zazvučati paradoksalno - održavaće u Venecueli ako zatreba i putem represije, isto tako će biti slučaj sa onim teritorija koje je Rusija osvojila u napadu na Ukrajinu, takvu sudbinu očekuju zemlje koje pokorio Izrael, sjutra od strane Kine Tajvan, videćemo kakve su dalje aspiracije prema aneksiji Grenlanda od strane buduće vlasti Amerike, ne treba zanemarivati i vrlo realnu mogućnost nekog oblika kolonizacije Kanade, što sve govori sledeće: nije, dakle, samo azijsko-despotski, totalitarno tiranski kapital nemilosrdan, isto je slučaj i sa zapadno hegemonističkim i sve više će da protokom vremena pribjegava ekstremnoj primjeni moći bez ikakve mogućnosti političke korekcije na njena djelovanja.
Stiven Benon kao lenjinista
Trampov marketinški majstor koji je učinio mnogo toga kako bi se prvi čovjek prve sile drugi put vratio na vlast, u fazi je ispoljavanja stavova koji se s razlogom tumače kao ‘lenjinistički’, obzirom da zagovara politiku smanjena uticaja tehnolordova kojim se predsjednik okružio, što znači da se koncentracija moći te kapitala smjestila u Ovalnom kabinetu, odakle se povlače krajnje opasni, više nego riskantni pa i suludi potezi koji svakoga dana sve više čine da svijet postaje viriliovski rečeno ‘kritični prostor’, sve realnih nukelarnih eskalacija. Stiven Benon možda naginje Lenjinovom mišljenju da državu treba uprostiti na aparat kojim bi i jedna služavka u slučaju nužde bez problema mogla upravljati.
Savremeni postburžuji ili da budemo krajnje precizni - oni koji ne pripadaju ni jednoj klasi, koji spadaju među onih 2% u čijem je vlasništvu apsolutno sve bez ostatka, dakle: prirodni resursi, pametna tehnologija, kontrola nad tajnim eksperimentima koji se sprovode u Silicijumskoj dolini ali ništa manje isto tako u laboratorijama u Vuhanu, koji kontrolišu trku u naoružavanju, kao i opšti javni intelekt koji se isporučuje na društvenim platformama, uspjeli su od 98% napraviti svoju poslugu: od bandi koje eksploatišu, uzmimo za primjer Republiku Kongo, prirodne resurse za interese zapadnih korporacija, pa sve do biomoći koja kontroliše institucije, upravljanje ljudskim životima, populaciju i svakodnevne poslove.
Za razliku od poletnih ali i plahovitih, uglavnom pozitivnom prevratničkom energijom vođenih proletera, subjekt savremenosti je antropološki skeptik koji se pojavljuje na kraju istorije liberalne-demokratije, i toliko puta najjeftinijom demagogijom izigran, očekivano je da gubi interesovanje i prema stvarima koje mu ugrubo mijenjaju život, utoliko prije pokazuje ravnodušnost kako će bušotine u moru odakle se izvlači nafta uticati na vodeni svijet, ili, kako će novi, neadekvatno i ne poštujući evropske ekološke standarde, rudnik uticati na grad i stanovnike koji žive ublizu njega, tako, imamo jednu nordijsku noir seriju koja se bavi - drevnom mitologijom tih naroda, i načinom kako upotrebljavaju pradavne rituale u borbi protiv neoliberalnih kapitalista koji slijedeći samo i jedino profit, spremni su svemu oduzeti budućnost, kako budućim generacijama tog mjesta jednako tako i biodiverzitetu.
Ništa tako ne pokazuje u kakvom svijetu živimo kao samit Grupe sedam (G7), koji će se ove godine održati u Francuskoj, pa je predsjednik Makron iskoristio priliku i lično upitio poziv Semu Altmanu, čiji uticaj u sve više uticajnoj vještačkoj inteligenciji jeste ogroman. Međutim, sva ta naposletku isprazna deklamacija o, dakle, koordinaciji globalne ekonomije, o uticaju smanjenja pogubnih klimatskih kriza, o kontrolisanju uspona AI, o bezbjednosti i denuklearizaciji nekih zemalja poput Sjeverne Koreje, nije ništa do puka predstava, ono što se može opisati upotrebom Staljinove fenomenalne fraze - ‘Ako hoćete da se nešto ne riješi, osnujte komisiju.’
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
