Opet nas je spojila Riječ. I Pjesnik. I Čovjek. Naš Bogić Rakočević.
To što govorim lament nad voljenim nam Bogijem, za mene jeste vanredna čast. Jer govoriti o pjesniku uvijek i u sve dane predstavlja izazov i odgovornost, govoriti o čovjeku koji nas je rano napustio, predstavlja bol i neprebol, a reći nešto i o pjesniku i o prijatelju i o čovjeku, koji je iznova vaskrsavao i pjesništvo i prijateljstvo i čojstvo u zemlji koja osobito njeguje upravo te kultove, znači zastati, duboko i dobrano promisliti, udahnuti i shvatiti da smo izgubili jednog od velikana savremene crnogorske renesanse ljudskosti i književnosti. A kad ode Čovjek, i poezija za trenutak zastane.
Naš Bogić je pisao cjeloživotno, permanentno i skoro pa bez predaha. I kada je otkrio do tada u sebi neotkrivenu bolest, nastavio je da piše te zasigurno tako, makar na kratko zaliječivši i očistivši ili pak odgodivši potoke jedne, ipak, nezaustavljive nemani. I tada je svojoj i našoj šćeri Kseniji davao oporuke o književnoj zaostavštini, opominjući je blago da štogod ne zaboravi. I tada je, čekajući satima u hodnicima onkološkog odjeljenja pratio sudbine ljudi, divio se njihovoj hrabrosti, bilježio njihov okrepljujući humor, humor umirućih, a živućih, te je od svega kreirao bogićevski mimezis i stvaranja i življenja i opstajanja. I nastavljanja. Mimezis tihog, ali upornog prkosa i otpora smrti i zlu. I tada je komponovao foldere pisane riječi te stvarao resurse nezaustavljive crnogorske kulturogenosti.
U svojim pripovijetkama, kroki pričama, novelama, esejima i kritikama, u antologijama priča i pjesama priređenim proznim piscima i poetesama, te u reportažama i intervjuima, i na koncu, u poeziji kojoj se ponajviše vraćao i u kojoj se u sveukupnosti svoga bića dominantno pronalazio, dakle, svuda gdje ima pisanog ili usmenog traga njegove riječi, sinhrono se gradio i oblikovao do nepobitno vrhunske articifijelnosti jedan izuzetan identitet - estetski, etički, stvaralački, umjetnički, altruistički i humanistički. Bivajući i ostajući u svemu što piše, uvijek odan drugom čovjeku, te tako i svakovrsnoj drugosti i različitosti, otkrivao je i sebe i svoje nepregledne mogućnosti razumijevanja i prihvatanja drugog. Otkrivajući sebe, približavao se drugom i gradio prijateljstva i drugovanja sa ljudima širom planete. I ako se danas pitamo ko je u centru interesne interpretacije njegovih djela - Motivi buđenja, Disanje sa strane, Slika prepuna tragova, Nered i ples, Osobine, Cijepanje paučine, Utisci, Posvete, Uzgredno, Otklon, Povratak kući, Opomene… pa i one posljednje posvećene luči najsvjetlonosnijoj, njegovoj Iskri, reći ću vam da je stožer svih stihopletisanja i pričanja njegove književne biografije čovjek koji se ne miri sa ustajalošću i nepodopštinom bilo koje vrste, koji ne pristaje na odneljuđenje, već se buni i inati dok diše. Još podavno su kritičari uočili da su junaci Bogićeve pripovjedačke proze inovativni i postmoderni, te da su modelu vazdakanjeg čojstva i junaštva, prisajedinili i supstrat dvojbe modernog čovjeka - egzistencijalistički apsurd zapitanosti u borbu i njen ishod, ali i sizifovski obrazac odupiranja zlu. Oni ne pristaju na kompromise, njih boli nepravda, nacionalizam, dodvorništvo, idolopoklonostvo, te svaka druga tragična okolnost opstanka u savremenom društvu. I, kako kaže Lidija Vukčević, odatle nemir i smiraj, svjetlost i sjenke, sunce i crnilo otvorenih i nezavršenih prizora.
Identičan, samo poetski mizanscen, dešava se i u stihotvorenjima Bogijevim, u poeziji koja mu je bila alma mater. Ni njegove pjesme ne pristaju na rime, iako ih je majstorski znao upotrijebiti. Njegovi stihovi imaju krila pa kako ih onda ustoličiti i dati im ustrojstvo vezanog stiha. U njima su rustikalni hronotopi, pejzaži sjevera Crne Gore - naše idilične Arkadije i našeg roga izobilja ili duhovne i ljudskošću bogate Kornukpije. U njima su potoci i jabuke, zvijezde i rijeke, livade i ljubavi, obećanja i radovanja, mladost i radost, posrnuća i uzdignuća, individualna i kolektivna. U njima je trajanje. I sve ono što je znao o nama i sebi.
I kako se sada oprostiti i reći - Zbogom, pjesniče?
Kako, kad u ovoj panegiriji nema dana poslije (Naziv knjige priča Dan poslije Kemala Musića), ama ni u iskri našeg nadanja i nevjerovanja?
I đe ćemo te opet naći, brđanski naš?
Mediteranski naš.
Da li u svijetu koji ti je svašta učinio (Iz zbirke Opomene Bogića Rakočevića); U koracima kojima si brojao stope ovoga svijeta tebi namijenjene: U kamenici iz koje si i sa otrovnicama pio pa pretakao u pjesmu i stvarao mirotočivi nektar i ambroziju; Pa mi onda pili i pjanili se…
Tobom, brđanski pjesniče (Sintagma iz pjesme Kako se postaje brđanski pjesnik Jevrema Brkovića, kao i motiv kamenice i otrovnice)…
Ili da ti ne kažemo Zbogom.
Ne valja se opraštati, vele. Samo ćemo vodu svetu, Zemzem vodu, za tobom prosuti.
A kad dođeš gore i sretneš Dionisa, te druga mu po mjeri Apolona, i kad budeš s njima za kafanskim stolom namignuće nam Sunce; Obradovano što se i ono Bogićem obožilo; I što su bogovi pjesme u dobrom društvu; I što će se oljuditi Dušom jednog pjesnika...
Blagolikog
Milolikog
Ljudolikog
Dukljanskog!
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
