Rigorozna racionalizacija svijeta, međuljudskih odnosa, poslovanja, umjetnosti - svi koji pripadamo savremenoj umjetnosti nastojimo biti novi hiperrealisti uz pomoć napredne tehnologije - ne dovodi li nas u ontološku opasnost od gubitka ne istine, nego iluzije? Od Marksa i klasne borbe, političke ekonomije, kritike dehumanističko-neetičkog kapitalizma, pa do Daniela Deneta, filozofije nauke i biologije, težnja je dospjeti do kraja materijalizacije, prevazilaženja metafizike i generisanja supergenoma kojim će osigurati budućnost bez baga.
U Sporu fakulteta, kratkom ali žustrom polemičkom spisu u kojem Kant na nekim mjestima upotrebljava i sarkazam, filozof, između ostalog, govori o - “nauci u carstvu policije” - što nas navodi, ne bez razloga, da počnemo razmišljati o - nauci u carstvu totalne tehnizacije - jer je postavljena u službi reprodukcije kapitala. Ne ukazuje li to da je, u stvari, kapitalizam u završnoj fazi raščaravanja realnosti? No, ne smetnimo s uma kako se u tom procesu odvija virtuelizacija realnosti, kraj simboličkog sa kojim nestaje/iščezava društveno, jer Lakan uviđa kako simboličke norme nastaju od Drugog, uostalom u tome prebivaju jezik i kultura.
Polazeći od toga da se svijet ne nalazi u svijetu, za šta je dovoljno tek toliko da uvidimo kako nisu identični mišljenje o svijetu i svijet koji se misli itd., dolazi se, na osnovu onoga što se naziva novi realizam, do prepoznavanja međusobno rasutih i fragmentarnih, počesto jedan kraj drugog postavljenih, ali ni po čemu srodnih svjetova, utoliko prije što - sinteza retroaktivno spoznaje fraktalnost u kojoj depersonalizovana fluidna svijest egzistira.
Pojednostavimo: svijet postoji dok se o njemu misli, uporedo sa postojanjem beskrajno mnogo drugih svjetova, kao što su upotrebljena i na travnjaku odbačena maramica, mačka koju hraniš, Republika Kina. To ništa ne uzima od realizma, naprotiv, s tim pristupom se vrši totalna deiluzionizacija mogućnosti da se obuhvati cjelina, umno sistemski podvede pod jedno naduzvišeno Biće, nekakvu višu, nama nespoznatljivu, što će reći sveobuhvatljivu samosvijest, o kojoj su znali da pišu metafizičari prema kojima, inače, ne pokazuje naklonost filozof Markus Gabrijel. (Pretpostavimo da bi, kao gledalac filma Bruce Almighty, prasnuo u gromoglasni smijeh posle pojave Boga kojeg igra Morgan Friman - da, ta uloga posebno je iritantna rasistima, bjelačkim suprematistima, interesantno bi bilo vidjeti reakciju Trampa s obzirom na to da je sebe putem AI ilustrovao kao Spasitelja - koji se Bruceu ukazuje nakon što ga ovaj neprestano napada, upravo zato što mu život daje sve: on je popularan televizijski voditelj, mnogo je voljen od strane svoje djevojke, međutim, htio bi nešto što riječi ne mogu prevesti kad se radi o želji, i zato mu sâm Bog ustupa svoju ulogu, u kojoj se potom pokazuje kao tipično dijete-kralj - kako bi rekao Frojd -posve pogubljen jer ima moć koja ga nadilazi. Spoznaja sopstvene moći ne dovodi do oslobođenja nego duboke anksioznosti, tvrdi Lakan.)
Za razliku, dakle, od Gabrijela koji izdvaja i ukazuje na nepovezanost svjetova unutar onoga što nazivamo svijetom (ovdje se javlja njegov dug Kantu, Transcendentalno ispitivanje pojma o prostoru koje je i uvod u ono što kasnije nastaje kao Fenomenoligija), delezijanska metoda je čisti protok, fluks, krajnja desubjektivizacija i virtuelizacija, jer filozof nenadmašne knjige kakva je Razlika i ponavljanje, zapaža, sve uzevši u obzir, doista duboku stvar. Naime: neuroza se javlja od vezivanja i fiksacije, potrebe da se osvoji pozicija označitelja, od usitnjavanja, psihoanalitičkog privođenja apsolutno svega seksualnom značenju, što za posledicu ima da smo sve usporeniji i umrtvljeniji, tako nešto je, naprosto, simptomatično za čovjeka modernosti koji ima toliku potrebu da ističe individualnost.
No, putem represivne racionalizacije, ništa manje medijalizacije i tehnizacije, svijet nam se nastoji dati/isporučiti u cjelosti, kao u sebi povezana poznopostmodernistička kapitalistička mašina koja se može sve brže iskustvovati, utoliko prije što objet petit a Nauke jeste da se za svega nekoliko trenutaka svijet savremenosti obuhvati i “okusi”. Zato ovdje citirajmo uvodne riječi teksta Pola Krugmana - “Elon Musk, čovjekolika Ponzi šema” - “Juče sam bio na kraćem putu. Prvo sam lokalnim hajperlupom prošao kroz tunel koji je sagradila kompanija Boring. Onda sam preko ugrađenog neuronskog implanta pozvao potpuno autonomni Teslin robottaksi. Usput sam čitao poslednje vijesti iz kolonije na Marsu”.
Šta je ovdje dobra stvar? To što ništa od navedenog nije stvarno, nego je fikcija, ali je užasno što će postati stvarnost usljed čega će se izgubiti fikcija! Utoliko prije, kad se povratimo na sam početak teksta, kad zatim prođemo kroz neke djelove koji nastaju uz čitanje knjiga Markusa Gabrijela, onda nam biva jasnije šta Niče hoće da kaže ovim riječima - “I saznanju treba znati postaviti granice”. Dakle, Niče kao filolog i istančani filozof, onaj koji je idealističku Evropu u jednom trenutku uputio nazad ka starim Grcima, u ovom aforizmu prepoznaje da treba imati znanje o saznanju, kako ne bismo, kao što sve više to jesmo, bili nepovratno izgubljeni u saznanju koje ništa ne znači.
Insistirajući na iluziji koju gajimo o sveobuhvatnoj cjelini svijeta usljed čega se može dospjeti do njegovog konačnog objašnjenja, Gabrijel u jednakoj mjeri osporava pozivanje na Boga kao i na nauku, tvrdeći kako sve postoji izuzev svijeta kako ga mi zamišljamo. Prema tome, svaka misao, ma koliko nadrealno zvučala, postoji, poput one o jednorogu na tamnoj strani Mjeseca u policijskoj uniformi. (Zanimljivo bi bilo upitati ovog filozofa, koji katkad zna biti pomalo i dosadan koliko god opet pokušavao biti šarmantan, šta, pak, misli o tome što je Barak Obama pokrenuo vojnu vazdušnu operaciju na Irak, smatrajući kako tamo postoji oružje za masovno uništenje, ali kako se ispostavilo da ga, ipak, nema, da jednostavno ne postoji, uputio je izvinjenje, ali i primio Nobela za mir. Da li je dobio nagradu zato što je Irak kao zemlju vratio u predindustrijsko doba i tako preventivno zauvijek spriječio da se u nekoj čak alternativnoj stvarnosti jednom domogne oružja koje ima potencijal masovnog uništenja?)
Kako god bilo, ono što Gabrijel uspijeva da nam prenese, a nije zanemarljivo, jeste da nije pitanje da li nešto postoji, koliko prije - gdje postoji? Jer: ukoliko u našoj fantaziji postojimo kao heroji, spasitelji svijeta, blistavi umovi koje progoni CIA itd., onda to doista postoji, što je za potpisnika ovog teksta dobra stvar, tim prije što sam jednom potegnuo tvrditi kako čovjek koji laže, izmišlja, mašta, govori istinu, iz njegove pozicije to jeste istina, iako se ne poklapa/podudara sa činjeničnim stanjem u objektivnoj stvarnosti. Takođe, sjajna je stvar koju filozof svodi na sljedeće dvije rečenice koje glase: “Jedini izuzetak je svet. Njega uopšte ne može zamisliti”. I, zbilja, šta mislimo kad mislimo na svijet, šta zamišljamo pod svijetom? Da li je to ono što je - manje od ničega?
U nemalom naporu u kojem nastoji da iscrta osnove jedne, kako i sam kaže, “realističke ontologije”, filozof otud navodi Vitgenštajna nauštrb onoga koji isporučuje “transcendentalne sinteze apercepcije”, iz razloga što je potcrtao sljedeće - “O čemu se uopšte može govoriti, o tome se može govoriti jasno.”
Last but not least: u šta spada ono o čemu se ne može govoriti niti što se može misliti? Da li je onda to ono što nazivamo riječju Svijet?
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
