Potrebna je nova utopija

Nastavak iz prošlog broja)

Činjenica da je ideja smisla neizreciva našim pojmovima ne sprječava nas da uvijek ispočetka postavljamo isto pitanje. Bez obzira što pojam smisla u normativnom značenju ne možemo konceptualizovati, možemo doživjeti neku vrstu duhovnog zadovoljstva u procesu traganja, uprkos početnoj epistemološkoj neizvjesnosti, volji da saznamo ono što ne možemo znati.

U dobu koje možemo imenovati kriza smisla, ili još preciznije post-smisla, klasični pojmovi, svrha, uzrok, cilj, nada, ljubav, vjera, ljudsko, nisu u fokusu filozofije, jer ona više ne nudi na ovaj spektar problema relevantne odgovore. Tu se otvara egzistencijalna praznina kroz kritiku razuma i njegovih dometa. Kod Hajdegera i Fukoa se uvodi hermeneutički zaokret mišljenja prema ideji smisla koja nije direktno data, već može biti samo rezultat interpretacije, pa se pokazuje da su moć i znanje produkti diskursa koji oblikuje istinu. Svjedoci smo kraja velikih priča, smisao se fragmentira u mikronarative, povezuje sa jezikom, medijima, komunikacijom, protivno ideji fiksnog smisla. Smisao je ono o čemu se ljudi dogovore, dakle relativan je, zavisi od subjektivnih procjena i nagodbi. Možemo sa istom relevantnošću pitati o smislu istorije, njenom regresu koji bi se očitovao u negiranju prevlasti materijalnog, i preobražaju ličnosti u linearno shvaćenom konceptu vremena, ili o nuklearnoj katastrofi koja bi uništila postojeće čovječanstvo koje je prigrabilo materijalistički pogled na svijet, kako bi se počelo ispočetka, a istorija u cikličnom kretanju vratila u prvobitno stanje. Može li se intuitivnom snagom dokučiti smisao u kome se sijeku ose svih vremena, pronaći nadvremeno u vremenom sa uputom na bezvremenost. Da bismo prevladali svijest koja nas same, našu istoriju čini besmislenom potrebna je nova utopija, da ne zaboravimo da je spiritualnost, ono što čovjeka brani od globalnih tendencija porobljavanja i potčinjenosti.

U umjetnosti, mitu, nauci, filozofiji sve manje se umuje o odnosu između homo sapiensa i homo deusa, sve manje je misli o tome kako duhovna iskustva dovode čovjeka do istinskog i savršenog dobra. Humanistički smisao života u hipermedijalizovanom svijetu virtualnog doba slike svijeta, nema značaj, besmisao dovodi do konfuzije našeg individualnog i socijalnog bića (Lipovecki, Ž. Carstvo prolaznog, Novi Sad, 2021). Osjećaj praznine, neispunjenosti, straha i strepnje, bez filozofskog ekvivalenta u polju objektivno datih vrijednosti, nastoji se prevazići utapanjem u virtuelni medijski spektakl, u kome je naš identitet promjenjiv, dinamičan i pluralan uz evidentan gubitak cjelovitosti ličnosti nesposobne za doživljaj smisla. Sve ne može biti smisao, istinito, pravično. Razvijaju se oblici zavisnosti od samozvanih učitelja mudrosti koji na površan način pokušavaju da ponude instant racepte za nerješiv duhovni problem. Nepostojanje smisla je udar na naš integritet, panično bjekstvo u (kvazi)duhovnost, dezintegraciju sopstva, stanje u kome se naša refleksivna moć redukuje na čulne utiske - vizuelne znakove kojima nedostaje značenje. U postidentiteskom vremenu savremene civilizacije kao produkt medijske komunikacije odvija se proces fragmentacije, razbijanja duhovnog jedinstva svijesti, koje prati kriza u svim interpersonalnim odnosima.

Čovjek ne-dotaknut estetskom kulturom, bez odnegovanog estetskog ukusa, često je pod uticajem bezvrijednih medijskih sadržaja koji dovode do poremećaja pažnje, različitih formi destruktrivnog ponašanja i sve veće usamljenosti, gašenjem čula za umjetničko i lijepo, za dobro i pravično. U nadolazećim vremenima atomizirana ljudska jedinka sve više je svedena na pukog recipijenta medijskih informacija, za čije dešifrovanje, osim pasivne primalačke percepcije, nije neophodan nikakav kognitivni napor našeg intelekta. Estetski ukus, vaspitava se na vulgarnim sadržajima, kiču i šundu u komercijalnim medijima, a njima u pozadini diriguje finansijski kapital posvećen sticanju profita, čime se čovjek osiromašuje, kontaminiran programima prema kojima ne može zauzeti autentičan kritički stav, dok se život odvija u stalnoj neizvjesnosti (Fisk, Dž. 2001, Beograd, Clio). Ličnost svedena na potrošača medijskog sadržaja i sama je potrošena, emocionalno i duhovno, a sa sve većim tehničkim napretkom u kome se u savremenom društavu koristi vještačka inteligencija naš identitet postaje sve nestabilniji i sve krhkiji, podesan za ropsko porobljavanje (Daglas Kelner, Medijska kultura, Clio, Beograd, 2004). Tako postajemo sve ravnodušniji na zlo i nasilje, apatični čak i prema smrti koju pokatkad u potaji iskreno priželjkujemo (Gi Debor, 1967/2005, Društvo spektakla, Beograd).

Nemati temeljne vjere u smisao svijeta, vodi do izostanka osjećaja smisla u čovjeku, do nepovjerenja prema razlogu za život u zajednici, narušavanju svih normalnih konekcija između nas i svijeta, bića i postojanja, između materije i životnog gradiva, što se svodi na sve veće urušavanje duhovnosti, čiji je eminentan izraz potreba za saznanjem i stvaralaštvom. U borbi sa materijalnim naš duh se povlači, smisao nije više samorazumljiv pa se apsurd rađa iz protivrječnosti, paradoksa života koji je zapravo postao privid života. Na ovaj način se manifestuje stvarni višak slobode izbora, jer se ne mora udovoljavati ničijim prohtjevima osim sopstvenim, a oni su beskonačni. Stvaralačka ličnost je ta koja ima potrebu da se uvećava, mijenja, da bi sebi proširila život kroz aktivnosti u kojima osmišljava identitet, kao svoj konačni cilj, dok ova rđava sloboda prerasta u tiraniju izbora, gubitak stida koji se izvlači iz ovog neprikosnovenog prava na apsolut slobode. Fluidni život, baš kao i fluidno društvo i fluidni identitet ne mogu zadržati dugo isti oblik i pravac (Z. Bauman, Fluidni život, Beograd, 2001). Ova istina može se doživjeti isto tako duboko kao što je to činio Platon, uputivši nas vanvremenom smislu, jer čovjek ne može da živi pritisnut beznađem, bez toga da postoji na smislen način. S druge strane besmisaao je osiromašenje našeg prava na moralno - razborito djelovanje, ukidanje svijesti koji ne prerasta u samo-svijest, (sebe)svjesno i objektivno doživljeno iskustvo postojanja. Smisao je radost. Smisao je (samo)dovoljnost ličnosti. Smisao je stvaralaštvo. Smisao je ljubav. Smisao je religiozni doživljaj sve-jedinstva svijeta. Smisao je umna sila, koja obuhvata u sebi cjelinu, svekoliku energiju stvaranja, koja spaja sve protivreječnosti, da nema te pretpostavke cjeline, ne bi bilo ljepote, da nema te ideje u kojoj se ono vremeno usaglašava sa vječnim, ne bi bilo harmonije, ni svrhovitog kretanja, ni smisla.

(Nastavak u narednom broju)