Pred vratima ništavila

(Nastavak teksta od prošle sedmice)

Ako se kaže da pravog smisla nema ako se on ne može znati - racionalno objasniti našim intelektom odričemo li se intuitivne spoznaje smisla - osjećanja smisla koji je urođen našoj ljudskoj prirodi. Sve naše skrovite i nepoznate žudnje dolaze iz ovog nepoznatog vrela smisla, iz kojeg se rađa volja za životom. Čovjek hoće da shvati smisao, eros za smislom čini ono suštinsko u ljudskoj prirodi. Bez te čežnje smo mrtvi, prije same smrti, jer mi moramo da odgovorimo na pitanje kako i zašto, na pitanje čemu, bez obzira što nam je istina stvari zbog koje se naš um zapliće u protivrječnosti zauvijek nepoznata. To ne znači da nam je sa ovim spoznajnim granicama odrečen smisao, ako je činjenica da nismo u stanju da intelektualno pojmimo objektivno date vrijednosti. Čak, ako nam se vlastiti um otkriva kao ograničen, pa ipak se zbog toga ne odričemo čežnje za smislom. U traganju za izgubljenim smislom kao traganjem za izgubljenim vremenom postoje uvijek ta veličanstvena žudnja koja je viša od spoznaje i definicije. To je iskristalisano osjećanje radosti, kao možda jedinog stvarnog oblika sreće u ljudskom životu, koja nas štiti i usmjerava, daje nadu, makar i nejasnu, u neki viši smisao postojanja. Za religioznu svijest traženje smisla je traženje Boga, pa je bogotraženje gotovo sinonimno našoj potrazi za smislom. Bez Boga nema smisla, bez smisla nema čovjeka.

Pitanje smisla, najopštije rečeno, povezano je sa ličnim shvatanjem smisla sopstvenog života i smisla života uopšte. Od ovog razumijevanja zavisi i subjektivni osjećaj povjerenja u prostor sopstvenog življenja, njegovu svrhu i cilj prema kome se smisleno krećemo. U protivnom beznađe je prirodno stanje svijesti, koja se odrekla pretpostavke smisla u prošlosti i sadašnjosti, još više budućnosti.

Vrijedi li živjeti? Ovo pitanje je važno za našu sveukupnu orjentaciju - smisao življenja. Ukoliko je odgovor potvrdan nailazimo na potrebu da opravdamo sopstveno postojanje, inače možemo smatrati da je riječ o pukom životarenju kojem nedostaje smisao. Ukoliko je život skopčan sa vrijednostima, moralnim, religioznim, političkim, estetskim daje se posredan pristanak za življenje u kojem važe vrijednosti zbog kojih trebamo živjeti, inače ne vrijedi živjeti. Inače čemu život: Život u kome ne važe vrednosti ne treba živeti - ne vrijedi živjeti. Obrazac ovog ponašanja praktično je potvrdio Kamijev literarni junak Merso u romanu Stranac, kao i njegov duhovni srodnik u romanu Zli dusi, Nikolaj Vsevolodovič Stavrogin. I dok Nikolaj se još uvijek muči na putanji smisao - besmisao, daje objašnjenja za svoju ravnodušnost prema tuđem i sopstvenom životu, društvenim konvencijama, svojem bezvjerju i ateizmu, s njegovim aristokratskim tonom svjetskog gospodina, Kami je stvorio lik običnog službenika u provinciji, pa je njegov Merso prototip ove vrste mišljenja praktično pokazao šta znači uvjerenje da u suštinskom smislu ne vrijedi živjeti. On odmah nakon sahrane majke ide da gleda Fernandelov film, ubija Arapina zbog dosade i nesnosne vrućine, ravnodušan je prema izrečenoj presudi na smrt, što će reći prema tome da li je mrtav ili živ. Kao i za njegovog literarnog preteču Stavrogina svaki životni put, uspjeh ili neuspjeh, ljubav ili mržnja podjednako vrijedi, pa junak dobrovoljno pristaje na svaku moguću poziciju, uključujući i samoubistvo. Svijet je besmislen i ja dobro znam zašto, tako da o tome više nemam ništa naročito da kažem, rezonuje Merso, i time nam predočava da je svaki intelektualni napor kao rad na osmišljavanju besmislenog svijeta suštinski bespredmetan. U takvom svijetu u kome je jedinka izgubila sve razloge za smisao postojanja javlja se osjećanje uzaludnosti, promašenosti, tuđosti, od sebe i od drugih, nemogućnost trajnijeg vezivanja za drugo ljudsko biće. Na Marijino pitanje da li je voli, indiferentni Merso odgovara odrečno, objašnjavajući istovremeno da takvo pitanje ne znači ništa, jer su sva osjećanja podjednako nerazumna i nepotrebna. Stavrogin u odnosima sa drugim ljudima pristaje uvijek na lošije ishode, jer ne vjeruje da postoji aksiološka razlika između dobra i zla, lijepog i ružnog, konačno između istine i laži, budući da su sva iskustva u istoj mjeri lažna. Prema ovom aksiološkom nihilizmu, praznina koja postoji u duši, osjećanja prezira prema društvenim mjerilima su prirodna posljedica ujednačavanja svih vrijednosti, a otupjelost i inertnost duševno stanje kojim preovladava letargija. No, ta flegmatičnost je samo spoljašnji vid unutrašnjeg traganja za smislom koja se okončala poraznom, neuspjehom da se svijetu koga odlkuje estetika ružnog, pronađe arhimedovska tačka oslonca kao temelj sopstvenom biću. Apatija je totalna i sveobuhvatna.

Merso je postao nezainteresovan za dublji razlog života u potpunosti, pasivan do malodušnosti, odbojan prema nekom optimističnijem rješenju sopstvene sudbine. Osim trenutnih zadovoljstava, uživanja tjelesnih i čulnih, ne postoji ništa racionalnije, pa je hladnoća kao maska na licu koje liči na voštanu figuru jedini znak da je čovjek još uvijek živ, posvećen skupljanju različitih doživljaja, neprimjećujući kvalitativnu razliku među njima. Sva iskustva vrijede isto, jer ne postoje vrednosni kriterijumi na osnovu kojih bi ih mogli mjeriti ili razlikovati, pa je moguće da se ljepotan Sravrogin oženi hromom Marijom Timofejevnom umjesto aristokratinjom zanosne spoljašnjosti Lizavetom Mihailovnom, a Merso bezrazložno usmrti nedužnog čovjeka na plaži, i bude uhapšen, umjesto da živi kao slobodan čovjek.

S druge strane možemo uzeti da besciljnost i malodušnost kao sinonim za besmisao, jesu stvar duha, prerastajući logično u prekomjerno uživanje tijela. Praznina u duši podstiče hedonizam koji samo privremeno može da zadovolji, nudeći trivijalni oblik sreće. U stvari radi se o varci, poruzi svemu što je ljudsko, porazu ljudske prirode, svedene na isprazne čulne nagone i njihovo nikad do kraja ispunjeno zadovoljavanje. Umjesto čovjeka duha imamo čovjeka tijela, dok je apstraktni natčovjek smijenio na pijedastal samog čovjeka, redukovano na površnost i bezosjećajnost, ali i bespomoćnost.

Nije slučajno da su junaci našeg doba ateisti koji su posumnjali u božansku svemudrost u osnovi svijeta, pokazali visok stepen nezhvalnosti za dar života, razorili ideju slobode i lične odgovornosti što uništava naše spokojstvo, jer smo postali nezainteresovani i odbojni prema svemu što je svrhovito u ljudskom životu.

Odricanjem od ontologije smisla, odričemo se smisla uopšte, a oslobađa se prostor za manevar koji nas dovodi, prije ili kasnije, bez obzira na intelektualnu snagu i argumente pred vrata ništavila. Čovjek sve više postaje nespreman za postojanje Boga, apatičan na besmrtnost, kao pseudopitanja, nevažna za egzistenciju. Čovjek postaje nekompetentan za smisao, držeći da je opravdano da ga isključi iz repertoara svojih pojmova o svijetu, svojih osjećanja, budući da se zapleo u pakao bez-osjećajnosti, koji privremeno prikriva psihodeličnim supstancama, hedonizmom tijela, ili raznim oblicima zavisnosti prema vještačkim sadržajima internet komunikacije. U biti ravnodušnost pogađa cjelovitu ličnost, koja postaje obezduhovljena i ispražnjena od bilo kakvih viših potreba, jer kritički stav prema duhovnom porijeklu, uvodi bezavičajnost, iskorijenjenost, unutrašnju prazninu koja se tiče podjednako našeg mišljenja i emocija, rezultira gubitkom motivacije zašto se uopšte treba voditi takav besmislen život, opterećen bizarnim i skarednim sadržajima. Umjesto da je na mjesto detroniziranog boga, čovjek postao, čovjeko-bog, i osvojio prostor apsolutne slobode, sposoban da život uzme u sopstvene ruke, dolazi se do prevlasti nagonskog i instikta namjesto toliko željene slobodne volje koja bi priličila ljudskom biću.

(Nastavak naredne sedmice)