Ljubo je junak našeg, a ne prošlog doba, kao svaka pop-ikona

Svaka pobjeda ima svoj simbol, a Čedomir Ljubo Čupić je simbol pobjede u Drugom svjetskom ratu i kao takav, kao i svaki simbol i on lako oblači kostim (pop)ikone, pa je danas jedina pop-ikona u Crnoj Gori.

To u razgovoru za “Vijesti” konstatuje dramaturg, reditelj i pisac Obrad Nenezić najavljujući premijeru muzičke predstave “Osmijeh za Mariju Mihailovič” koja nastaje po njegovom istoimenom romanu u kojem donosi drugačiji pogled na čuvenog narodnog heroja iz Nikšića.

Muzička drama nastala je u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i JU Kulturni centar Bar, a premijerno će biti izvedena danas, na 39. izdanju festivala Barski ljetopis, u 21.30 časova, na Ljetnjoj sceni Doma kulture. Priča je inspirisana Čupićevim likom i djelom, ali, ističe Nenezić, vođen antičkom dramom, izmaštao je ẓ̌ivot koji je mogao biti i nije se bavio istorijom, biografijom i poznatim činjenicama, već onim što čini umjetnost i čovjeka...

“U svakom čovjeku živi i heroj i oprezan čovjek. Pa i u Ljubu”, kaže Nenezić “Vijestima”.

Tekst i režiju potpisuje Obrad Nenezić koji ovaj komad naziva još i antimjuziklom, ističući da nije u pitanju ratna, već antiratna drama. Kompozicije je radila Slobodanka Bobana Dabović Đurić sa kojom je Nenezić sarađivao radio na djelu oko godinu prije nego su probe i zvanično krenule. Kostimografkinja je Katarina Vukčević, scenograf Darko Musić, a Vjera Nikolić je kao repetitorka dala svoj snažan i autentičan pečat glumačkom pjevanju. U predstavi igraju: Lazar Dragojević, Marija Đurić, Vukan Pejović, Milo Perović, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić, Simo Trebješanin, Ivona Raković, Davor Dragojević, Zoran Dragićević, Katarina Krek.

“Inspirisan likom i djelom narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića, čija je fotografija prkosnog osmijeha pred smrt obišla svijet i ušla u muzeje Drugog svjetskog rata, ovaj mjuzikl želi da podsjeti da antifašizam nije ideologija prošlosti, već vrijednost budućnosti”, navodi se u najavi Gradskog pozorišta.

O svom romanu, predstavi, pozorištu, ali i samom heroju i (pop)ikoni Ljubu Čupiću, te antifašizmu danas, Obrad Nenezić govori za “Vijesti”.

Predstava “Osmijeh za Mariju Mihailovič” počinje od jednog od najpoznatijih osmijeha u istoriji Crne Gore, i dolazi do današnjice, vremena koje se rijetko smije, pogotovo na taj način. O čemu nam govori ovaj scenski komad i da li je “Osmijeh za Mariju Mihailovič” više predstava o prošlosti, o nama danas ili o ljudima-herojima? Kako biste Vi kao autor najavili predstavu i šta crnogorska pozorišna scena dobija ovim djelom?

Pozorišna scena u Crnoj Gori će ovim djelom u žanrovskom smislu dobiti muzičku dramu. Vjerovatno je mogu potpisati i kao antimjuzikl, jer predstavlja suštu suprotnost od onog što poznajemo kao veseli, razigrani i razdragani mjuzikl. Izmaštani lik Ljuba Čupića u saradnji sa ostalim partnerima na sceni, zamisliće gledaoce o tome ko su bili narodni heroji koje smo, uglavnom, gledali kao nedodirljive likove u eri socrealizma, sve dok se nije urušio, a došlo novo doba slobode, one slobode koja je toliko bez mjere da ugrožava slobodu drugih. Ne znam koliko su nam potrebni heroji i osmijesi u selfi eri, prepunoj egoizma, ali i dalje postoje ljudi kojima znače sistemi vrijednosti. U vremenu kad se presuđeni ratni zločinci proglašavaju antifašistima, mislim da je pravo vrijeme da se istinski narodni heroji pojave bar na pozorišnoj sceni, jer ne postoje dva antifašizma, bar ne u Crnoj Gori, već pravi i onaj suprotni. Ljubo je personifikacija pravog. Ali, odmah da naglasim - ovo nije ratna, već antiratna drama. I stidio bih se kao autor kad bih od Ljuba Čupića, bez obzira na njegovu apstrakciju, napravio populistički, estradni lik, u mjuzikl fazonu novog doba, koji bi podizao adrenalin širokim narodnim masama. On je čovjek od krvi i mesa, ratnik po nasljeđu i uvjerenju, sa vrlinama i manama, sklon padu, ali i idealista, koji hoće da pravi novi, ljepši i bolji svijet..., koji ide glavom kroz zid, ali i pada pred prvom ljudskom preprekom. Jer je dobronamjeran. Ljubo je junak našeg, a ne prošlog doba, kao svaka pop-ikona.

Upravo tako, u svom djelu Ljubu Čupiću ne pristupate kao istorijskoj figuri i narodnom heroju, već kao čovjeku, onom koji voli, sumnja, preispituje, griješi... Zašto Vam je bilo važno da ga “vratite” iz mita u ljudskost?

Ja nijesam biograf Čedomira Ljuba Čupića. Odrastao sam u Nikšiću ispod Trebjese i, kako tada, tako i danas prolazim često pored spomenika podignutog u njegovu čast i u slavu drugih rodoljuba koji su živote položili za našu slobodu. I tu ideju nosim decenijama. Ali, pozorište i umjetnost su nešto drugo. A ne suva istorija. Najdramatičnije u njegovom životu je suđenje i strijeljanje. To traje par minuta. Dok mu sude i strijeljaju ga domaći izdajnici, a Italijani snimaju i seire. No, osmjeh je tren. A ostalo je život. Taj život interesuje gledaoca jer suđenje i strijeljanje već zna. Taj život i ljudskost su mi bili neophodni da bih napravio dramu, a kulminaciju znamo. Onda sam poslušao mog učitelja Aristotela, i čitavu antičku dramu: da je istorija ono što je bilo, a umjetničko djelo ono što je moglo biti. I izmaštao taj život. No, to nije ništa novo. Aristotel i antički velikani su imali mitove iz kojih su stvorili zapadnu dramaturgiju, a mi imamo pop-ikone. A Ljubo Čupić je jedina pop-ikona u Crnoj Gori.

Šta jednu istorijsku ličnost pretvara u pop-ikonu, a šta je potrebno da ona to ostane i za generacije koje možda više ne poznaju istorijski kontekst?

Pa, valjda, vrijednost. Mi smo potomci socijalizma, rođenog iz Drugog svjetskog rata. Iz pobjede. A svaka pobjeda ima svoj simbol. Ljubo je taj simbol. A simbol lako oblači kostim (pop)ikone.

Premijera se dešava u vrijeme praznika koji nas podsjeća na ustanak i borbu protiv fašizma. Da li na ovaj način dobijamo priliku da nanovo pogledamo, oživimo i doživimo lik Ljuba Čupića i njegovih saboraca i saborkinja, osvrćući se na antifašističko nasljeđe i vrijednosti?

Fascinantan je taj naš opštenarodni Trinaestojulski ustanak koji je zadivio Evropljane onog vremena. Mislim da današnje generacije nijesu svjesne tog herojskog djela naših predaka. Upravo je taj talas slobode i prkosa izbacio heroje kao što je Ljubo, ali i hiljade drugih koji su kosti i ideje ostavili po jugoslovenskim zemljama. Ako to zaboravimo ne zaslužujemo ni ime, ni srednje ime, ni prezime... Zaslužujemo samo broj. No, mislim da dolaze generacije kojima je to svejedno. Što ne mora da znači da je to loše. Iz našeg ugla jeste..., ali šta ako je naš ugao pogrešan?

U posljednjih desetak godina odnos prema antifašističkom nasljeđu na prostoru bivše Jugoslavije značajno se promijenio. Mislite li da će “Osmijeh za Mariju Mihailovič” kod dijela publike biti doživljen kao umjetnički čin, kod dijela možda kao poziv na otpor ili pak kao politička izjava? I može li se uopšte danas govoriti o Ljubu Čupiću, a da to ne bude politički čin?

Podjele svih vrsta su naš usud. Ali, davno sam izjavio da Ljubo miri sve razlike. Majice, kape, tetovaže... sa njegovim likom nose svi. Zato je i pop-ikona. Ovo jeste i politička drama, ali ratna politika je u pitanju, dakle univerzalna. Za lokalnu nema mjesta. Postoji fašizam i antifašizam, sve ostalo je marginalizovano i nepotrebno ovoj predstavi. Vjerovatno će biti onih koji će da kažu da bi to oni uradili bolje. Slažem se. I jedva čekam da to urade, ako nijesu već.

Jedna od posebno zanimljivih i lijepih ideja romana je to da, možda, čuveni Ljubov osmijeh nije bio upućen ni smrti, ni neprijatelju, ni istoriji, nego jednoj ženi. Koliko Vam je i na koji način bila bitna ta dimenzija i koliko uopšte umjetnost može da popunjava praznine koje istorija ne može da potvrdi, ili da rekonstruiše događaje zarad umjetničkog djela?

Istorija je majka prevare, a umjetnost obmane. Obje imaju svoje ciljne grupe, na koje djeluju na način koji njima odgovara. Moj je ovaj “plemenitiji” - umjetnički. I u njemu nemam obavezu da se nikom pravdam osim poetici i estetici. A imajući u vidu decenije koje sam uložio u tu priču, sasvim stojim iza stava da taj osmijeh nije upućen domaćim izdajnicima, koji su ga strijeljali, i okupatorima koji su naredili tu egzekuciju. To znamo, ostalo ne. Ali, mene ne obavezuju istorijske činjenice, nego estetika i poetika. A dekonstrukcija same ideje je nešto što kao postmodernista uvijek koristim. Vjerujem da je Ljubo tim osmijehom nekog ohrabrivao. Možda majku, sestru, ili neku djevojku, ko zna... Ja sam odabrao ženu - ali u to samo ja vjerujem i oni čitaoci mog romana i sjutra gledaoci predstave.

Roman je objavljen prije više od deset godina, priča je nastajala gotovo dvije decenije, a predstava nam dolazi sada. Kako se baš ovaj trenutak iskristalisao kao pravi? Da li se u međuvremenu promijenio Vaš odnos prema samom djelu?

Neki kažu da svako djelo ima svoj trenutak. Ja, ipak, mislim da je iza svega rad. Kad radiš susrećeš ljude, razgovaraš sa njima, i tako nastaju ideje. Kao i ova o predstavi što je nastala u Baru u Kulturnom centru, a kasnije razrađena u Gradskom pozorištu. Svaki medij ima svoj jezik, svoju semantiku i semiotiku, tako da sam dodao ono što je bilo neophodno za teatar, i mnogo toga oduzeo od knjige, jer knjiga je čitanje, a predstava ritam. Pop-ikona je uvijek živa. Samim tim i Ljubo Čupić. Roman je razbio predrasude o heroju koji je nedodirljiv. U svakom čovjeku živi i heroj i oprezan čovjek. Pa i u Ljubu. Ljubo je zarobljen na Kablenoj glavici, a kasnije kliče slobodi na strijeljanju. Koliko drame samo u jednom čovjeku i životu. U romanu sam imao prostora da objasnim, u pozorištu nijesam. Međutim, sam čin strijeljanja efektniji je na sceni nego u bilo kojem romanu. Kao što bi bio mnogo efektniji u filmu nego u pozorištu.

Predstava će premijerno biti izvedena na Barskom ljetopisu, pod otvorenim nebom. Da li je ovo za Vas uobičajena premijera ili pak drugi život priče koju dugo nosite sa sobom i u sebi, a možda i potreba da sve to objedinite u izrazu koji Vam je najbliži i tako nastavite razgovor sa publikom i samim protagonistom?

Iskreno, ljetnji festivali su potreba turizma, a ne pozorišta. Ali, gdje god postoji jedan, a ne toliko hiljada gledalaca, pozorište je srećno što postoji u tim okolnostima. Tako, da sam i ja, a i moji saradnici, vrlo zadovoljni što ćemo biti na Barskom ljetopisu za koji me vežu drage i bitne uspomene za moju karijeru. Istina, kad se predstava izvodi pod vedrim nebom bliža je iskonu, svojim prapočecima. Ali, mi smo navikunuti na zgrade i scene kutije. Međutim, mi smo je postavili da jednako funkcioniše na obje pozornice.

Da li i koliko upravo taj festivalski ambijent i ljetnja scena mijenjaju način na koji razmišljate o ritmu, emociji i susretu predstave sa publikom?

Ljepota pozorišta je upravo u tome što je svako novo igranje novi doživljaj, i za aktere, ali i za publiku. Možda je to onaj faktor koji je presudan za mene i mnoge druge što smo posvećeni pozorištu, a to je da se pozorišna predstava događa sad i ovdje, i nikada se taj moment, atmosfera i poetika u istom obliku neće ponoviti. Iz tog razloga vjerujem da će i to igranje, na Ljetnjoj sceni u Baru, koju dobro poznajemo, biti jedinstveno.

Za predstavu kažete da nije ni istorijska, ni biografska, ni ratna drama, već prije svega antiratna priča. Koliko je danas, u vremenu novih ratova, podjela i rastućih ekstremizama, važno govoriti o tome i uopšte izazovno praviti antiratnu predstavu?

Rat nikad ne prestaje, pa je uvijek pravo vrijeme za antiratnu priču i djelovanje. Bez obzira gdje. Negdje smatram da je to moja obaveza kao stvaraoca. Odavno sam napustio javni prostor i populističko djelanje, ali nikad nijesam prestao da se kao stvaralac bavim “ispravljanjem krive Drine”. Moja djela su puna tog “uzaludnog posla”, jer pozorište nije masovni medij odavno. No, i za taj mali dio ogromne populacije na planeti je neophodno uticati, polemisati i stvarati za naredna pozorišna pokoljenja; jer pozorište, kao nijedan medij neće umrijeti, ali tavoriti hoće.

Izbjegli ste, kažete, socrealistički pristup i odlučili se za fragmentarnu dramaturgiju i postmodernističku estetiku. Kako će se to osjetiti u samoj predstavi i je li to bio način da se Ljubo Čupić približi mlađoj publici ili jednostavno iskren pristup da se ova priča ispriča danas? Da li ste i koliko prilagođavali tekst čovjeku 2026. godine?

U predstavi imam naratora, i to muzičkog, takođe imamo desetak međuscena koje razbijaju formu, a glumci u toku predstave namještaju scenografske elemente, čime kvare pozorišnu magičnu iluziju... To su neki maniri postmodernizma koje koristim u predstavi. No, ja vjerujem da će nešto drugo privući mlade, a to je ekipa, odnosno, Ljubo i još dva mlada čovjeka koji žive kao svi mladi ljudi danas i uvijek, piju, vole, gube, tuku se, mire itd., ali i sanjaju slavu... Ali ta slava im donosi nepredviđene okolnosti i sudbine...

Fascinantan je taj naš opštenarodni Trinaestojulski ustanak koji je zadivio Evropljane onog vremena. Mislim da današnje generacije nijesu svjesne tog herojskog djela naših predaka. Upravo je taj talas slobode i prkosa izbacio heroje kao što je Ljubo, ali i hiljade drugih koji su kosti i ideje ostavili po jugoslovenskim zemljama. Ako to zaboravimo ne zaslužujemo ni ime, ni srednje ime, ni prezime...

Imate li neka očekivanja od ovog autorskog djela, šta priželjkujete kada je publika u pitanju i život “Osmijeha”?

To uveliko zavisi od produkcije. Danas i najbolje predstave imaju kratak život. Zašto i kako - ne znam. Možda zato što savremeni čovjek sve brzo izgustira. Sve je postalo instant. Pa i osjećanja. Ako je suditi po romanu koji se i dalje prodaje po knjižarama poslije deset godina, nadam se da će interesovanje biti veliko.

Borba protiv komercijalizacije svega i svačega u instant katarzu

S obzirom na to da predstavu nazivate antimjuziklom, a posebno mjesto u njoj ima muzika Slobodanke Bobane Dabović Đurić, šta muzika donosi ovom komadu i šta taj prefiks “anti” znači u umjetničkom smislu?

Jedno od najvažnijih pravila dramaturgije je da ideja, odnosno djelo, mora da bude drugačije. Zato sam se odlučio za simbiozu muzike i teksta. Sad kad je predstava završena, svjestan sam da sam bio u pravu. A Bobana i ja smo već radili antikabare “Džentlmen”, koji se vraća svom izvornom obliku kabarea, prije njegove evolucije u komercijalu. Negdje u ovoj predstavi zadržavamo taj naš stvaralački stav i borbu protiv komercijalizacije svega i svačega u instant katarzu. Iz iskustva znamo da muzika ne poziva na sreću i radost, već ima svoje dublje, duhovne, spiritualne i druge efekte i čini. To je ta estetika kojoj težimo, i sigurni smo da smo je uspostavili, jer ovaj proces je trajao godinu, što se tiče Bobaninog i mog rada, a malo kasnije nam se priključili: kostimografkinja Katarina Vukčević, scenograf Darko Musić i profesorka Vjera Nikolić kao repetitorka, i dala snažan pečat glumačkom pjevanju. Takođe, taj Bobanin i moj pristup se polako i sigurno pretvara u stil, pa vjerujem da ćemo nastaviti u tom pravcu.