Budva Grad teatar simbolično je, svoje ovogodišnje izdanje, otvorio plesnom predstavom “Noć skuplja vijeka”. Ni ljepšeg pjesničkog epiteta za jednu noć, ni simboličnijeg otvaranja jedne kulturne manifestacije. A prema mojim skromnim spoznajama poezije, ni ljepše, neki bi rekli ljubavne pjesme, ikad napisane.
No, sve sam bliži razmišljanju da “Noć skuplja vijeka” ne treba čitati samo kao ljubavnu pjesmu. U njoj je ljubav samo povod, ali suštastvena tema je trenutak u kojem čovjek prvi put naslućuje sopstveno biće. Zato, ovo Njegoševo remek-djelo nije samo susret dvoje ljudi. To je, prije svega, susret konačnog sa beskonačnim. Upravo je zato baš ova noć, koja se vjerovatno nekada davno dogodila nad Perastom, skuplja od vijeka. Dakle, ne zato što traje duže, već zato što u jednom jedinom času sadrži više istine nego čitav ljudski život rasut u svakodnevici.
Vrijeme kod Njegoša, nije vrijednost samo po sebi. Ono postaje vrijedno tek onda kada se u njemu dogodi dodir sa vječnim. Sve ostalo je puko trajanje, a ovo je postojanje! Neizbježno se nameće pitanje da li je za Njegoša vrijeme samo tok događaja ili ontološki prostor u kojem se čovjeku, u rijetkim trenucima, otkriva biće. Hajdeger bi rekao da se istina bića ne događa u hronologiji, već u događaju otkrivanja. Čini mi se da upravo zato kod Njegoša jedna noć može postati skuplja od čitavog vijeka, jer nije riječ o kvantitetu vremena, nego o njegovoj ispunjenosti prisustvom istine. A jedan učenik Hajdegerove katedre, sa Ljubotinja crnogorskog, poč. profesor Vlado Vukićević, sa kojim sam u stilu peripatetika često razgovarao o ovoj temi, odsječno je odgovarao u svom maniru: “Ma vreme bre ne postoji, jer da postoji mi bismo imali čulo za vreme!”
Njegoš ovdje ostvaruje ono što rijetki pjesnici uspijevaju, a to je da ljubav oslobađa psihološkog momenta i uzdiže je prema ontološkom. Voljeti znači biti probuđen, odnosno biti uveden u tajnu sopstvenog postojanja. Kao da čovjek tek u pogledu drugoga prvi put ugleda sebe, ne kao ličnost, već kao iskru beskonačnog, kako je to Njegoš i opisao.
Zato je ova pjesma svojevrsna inicijacija. Ne inicijacija u ljubav, već u nešto mnogo veće. To je arhitektura svemira i svega vidljivog i nevidljivog. Jer, svaka istinska inicijacija podrazumijeva smrt starog pogleda na svijet. Poslije nje čovjek ostaje isti spolja, ali više nikada nije isti iznutra. U tome je skrivena drama ove neponovljive igraljke uma kojom nas je Rade Tomov nagradio i nadahnuo kroz pjesmu “Noć skuplja vijeka”. Poslije tog iskustva više nije moguće vratiti se običnom životu, jer je duša već okusila ono što nadilazi vrijeme.
Možda je upravo zato Njegoš cijelog života tragao za visinama. Putovao je Evropom, razgovarao sa aristokratijom, filozofima i umjetnicima. No, njegov “grand tour”, odnosno njegovo najveće putovanje, nije bilo geografsko, nego duhovno. To je bio put od pojavnog prema suštinskom. Od istorije prema metafizici. Njegov kosmopolitizam nije bio fascinacija svijetom, već sposobnost da u svakom džepu svijeta traži isti univerzalni logos. Zato je mogao biti istovremeno vladika i vladar male Crne Gore i građanin beskrajnog kosmosa.
Njegova estetika nije slavljenje ljepote radi uživanja. Ljepota je kod Njegoša suštastveni dokaz da svijet nije haos. Ona je trag izgubljenog lanca jedinstva. Kada govori o ljepoti žene, on zapravo govori o ljepoti poretka. O harmoniji koja prethodi svemu što ruke mogu kasnije dodirnuti, zapravo onom izvanrednom pitanju Branka Miljkovića koje glasi: “Da li ćemo moći da to što kažemo dodirnemo rukama?!”
Ni njegova muževnost nije istorijska kategorija, već metafizička. To nije moć nad drugima, nego vlast nad sobom. Muževnost koja umije da nosi snagu, da ćuti pred tajnom i mudrošću, ali i da klekne pred ljepotom. Samo takav čovjek može postati slobodan, a Njegoš je sa tim rođen i to je nosio uvijek sa sobom.
Vjerovatno je zato Igor Kirov, u igri tijela kojom je otvoren aktuelni Grad teatar, osjetio da se Njegoš ne može samo govoriti. Zapravo, Njegoš nije pjesnik pokreta zato što piše o pokretu, on je pokret zato što nijedan njegov stih ne miruje i svaki je usmjeren ka usponu. Ka onoj unutrašnjoj vertikali kojom čovjek izlazi iz sebe i postaje ono što je oduvijek slutio da jeste.
Možda je upravo to smisao pjesme “Noć skuplja vijeka”?! Ne da nas nauči kako se voli, nego kako se kroz jednu noć biće otkriva i spoznaje sloboda.
(Autor je predavač na Fakultetu za Državne i Evropske studije u Podgorici)
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
