Nedostaje moralnih kompasa... Ako pročitate knjigu don Branka Sbutege, ona je literatura, ali istovremeno i mali moralni kompas, poručuje u razgovoru za “Vijesti” reditelj iz Hrvatske Pavo Marinković.
Priču “Krava” koju je napisao Don Branko Sbutega prije oko 30 godina, o sunovratu savjesti i njenom nestanku kad jedan mali čovjek biva uvučen u rat, Marinković je adaptirao i po njoj snimio kratki igrani film. Nakon što je prošle godine imao svoju svjetsku premijeru u Čikagu, a zatim i niz prikazivanja po regionu, film “Krava” će danas imati i svoju crnogorsku premijeru, gdje drugdje do na Međunarodnom festivalu KotorArt, i to u okviru cjelovečernjeg programa posvećenog upravo don Branku.
“Tražili smo idealno mjesto za premijerno prikazivanje filma u Crnoj Gori. I mislim da je to upravo KotorArt, jer se radi o manifestaciji koja je više od filmskog festivala; radi se o posebnom kulturnom događaju koji slavi umjetnost, ali i humanističku misao i koji je dio don Brankove ostavštine. Čini mi se da ne postoji idealnije mjesto za crnogorsku premijeru filma”, istakao je Marinković govoreći u intervjuu za “Vijesti” povodom večerašnje projekcije...
Veče posvećeno jednom od osnivača Festivala, don Branku Sbutegi, organizuje se u okviru serijala “Pjaca od knjige”, sa početkom u 21 čas i 30 miuta, u Kreativnom habu Kotor, a povodom 20 godina od smrti, tek kao jedan od programa u čast don Branka.
Film “Krava” nastao je u režiji i po scenariju Pava Marinkovića, u hrvatsko-crnogorskoj koprodukciji, a svjetsku premijeru imao je na jednom od najstarijih američkih filmskih festivala, Međunarodnom filmskom festivalu u Čikagu, gdje je bio nominovan za prestižnu nagradu “Zlatni Hugo”.
“Vojni se časnik nakon zauzimanja sela useljava u napuštenu kuću. Dok uživa u prisvojenoj imovini, krava bivših stanara postaje nijemi svjedok rata i njegovih posljedica”, piše u kratkom opisu...
U glavnim ulogama su Stjepan Perić i Dubravka Drakić, dok film kroz snažan autorski izraz donosi savremeno čitanje jedne od najznačajnijih proza don Branka Sbutege, čija je radnja smještena u zaleđe Šibenika, 1991. godine, a fokusira se na moralni slom, korumpiranje ljudske savjesti u ratu i osjećaj praznine...
Marinković je objasnio da ga je priča don Branka Sbutege osvojila svojom dubokom moralnošću i jednostavnošću.
“Nikad nisam došao na izvor neke filmske ideje koja je toliko jednostavno, a filozofski duboko zaronila u tematiku grijeha i griže savjesti, te onog što ostaje poslije - praznine ljudske duše. Priču sam filmski adaptirao vrlo slobodno, pokušavajući da dramatizujem filozofske motive i učinim ih filmičnijim, kroz humor koji postepeno prerasta u protagonistovu paranoju i njegov moralni slom”, rekao je on.
Producentkinja filma je Sanja Šamanović iz producentske kuće “Mitropa”, crnogorske koproducentkinje su Marija Perović i Sara Stijović iz kompanije “Tiny Sofa”, a koproducent je i Jurica Šimunković, iz kuće “Film Rental”. Nakon projekcije, o filmu i procesu njegovog nastanka razgovaraće autor Marinković, glumica Drakić i producentkinja Stijović, pružajući publici priliku da iz prve ruke sazna više o ovoj međunarodno zapaženoj ekranizaciji.
U susret projekciji, više o samom filmu, nasljeđu don Branka, nama danas, Pavo Marinković govori za “Vijesti”.
Vaš kratki film “Krava” će danas prvi put biti prikazan i pred publikom u Crnoj Gori, zemlji iz koje je potekla priča don Branka Sbutege. Da li zbog toga ova projekcija možda ima drugačiju težinu od dosadašnjih i imate li neka očekivanja, s obzirom na to da će film biti prikazan upravo na KotorArtu, festivalu čiji je don Branko jedan od osnivača?
Tražili smo idealno mjesto za premijerno prikazivanje filma u Crnoj Gori. I mislim da je to upravo KotorArt, jer se radi o manifestaciji koja je više od filmskog festivala; radi se o posebnom kulturnom događaju koji slavi umjetnost, ali i humanističku misao i koji je dio don Brankove ostavštine. Čini mi se da ne postoji idealnije mjesto za crnogorsku premijeru filma. Ideju za to je dao gospodin Antun Sbutega i mi smo je objeručke prihvatili te vrlo brzo počeli komunicirati s festivalom.
Don Branko bio je istaknuti intelektualac koji je u najtežim vremenima insistirao na dijalogu i humanosti. Radeći na filmu, da li ste osjećali i odgovornost prema njegovom nasljeđu, a ne samo prema književnom predlošku?
To je u stvari dvostruki proces. S jedne strane vjerni ste ideji koja vas je inspirisala, toj iskri koju je zapalio don Branko, ali s druge strane, ukoliko se ne oslobodite, nećete filmom dosegnuti ono što je na papiru ostavio autor. Tako da sam cijelo vrijeme bio vjeran don Brankovoj ideji, ali sam estetski morao slijediti svoj put i osloboditi se bremena predloška. Napraviti samostalno filmsko djelo. Biti cijelo vrijeme vjeran, ali ne osjećati više od idejne odgovornosti. Ne pokušati ilustrovati priču koja je mnogo više filozofska, negoli vizuelna ili dramatična.
“Krava” je nastala po motivima jedne njegove priče koju ste adaptirali i režirali dajući joj sopstveni autorski pečat. U čemu ste vidjeli glavni motiv, šta Vas je podstaklo i gdje ste osjećali najveću slobodu, a gdje granicu koju nijeste željeli da pređete? Šta biste Vi rekli, o čemu se radi u filmu i šta će gledaoci vidjeti?
“Krava” je priča o sunovratu savjesti. Anatomija nestanka savjesti kod jednog malog čovjeka uvučenog u rat. I tu se priča i film potpuno preklapaju. A granice su svakakve, i granice su opasne ako se na njih ne pazi.
U trenutku nastanka priče, don Branko je materiji očito pristupio iz tuge i nemoći, iz razočaranja u moral malog čovjeka. Priča je napisana za vrijeme rata i ima dodatni naboj vremena u kojem je nastala. Mi smo film radili sada, dakle više od 30 godina nakon događaja opisanih u priči koje sam morao staviti u istorijski kontekst. Nisam želio da vojska bude neimenovana kako je to danas jer je i don Branko imenovao agresora. Neimenovanjem vojske, priča ne postaje univerzalnija. Ali sam istovremeno htio ne izvoziti priču na teren van Hrvatske. Htio sam da “oni koju su ušli u tuđe” ne budu uvezeni ratnici, nego sugrađani koji su okrenuli leđa svojim susjedima i protjerali ih. Moj protagonista govori ikavicom kakvu govore ljudi iz Dalmatinske Zagore; kod don Branka on je samo pripadnik vojske koja je okupirala Hrvatsku. Kod don Branka, protagonista je bijednik bez duhovnog života, običan vojnik koji je puškom ušetao u tuđu kuću i krenuo je prisvajati. Meni se činilo da je za film bolje da protagonista bude naizgled častan oficir koji malo po malo postane korumpiran, koji kroz film gubi savjest. I na samom kraju se opet don Brankova priča i moj film susreću u snazi njegove metafore.
Kazali ste ranije da je osnovna tema filma ljudska savjest... Je li danas ljudska savjest sve više apstraktan pojam uprkos vrijednim primjerima onih koji je i dalje imaju, ili je pak sveprisutna samo (silom prilika) ugušena i zanemarena? Zbog čega?
Ne znam zašto je tako, ali mislim da živimo u vremenu posebne beskrupuloznosti. Međuljudske solidarnosti je sve manje, glad za sticanjem sve veća. Crkva koja bi trebala biti moralni semafor postaje ideološki arbitar, a oni čijim bi se primjerom trebalo voditi, postaju nezajažljive moralne nakaze. Pozamašni broj hrvatskih ministara smijenjen je zbog korupcije, mnogi su i pritvoreni. A kad slušate jezik, i stil i sadržaj, kojim se koriste najmoćniji ljudi na svijetu, dođe vam zlo. Po svima njima savjest imaju samo luzeri. I u tom svijetu odrastaju mladi ljudi. Opterećeni ideološkim ograničenjima, bez moralnog kompasa koje i porodice očito zanemaruju u toj borbi za preživljavanje. Kao što rekoh, vrijeme je teško…
Objasnili ste i da je “Krava” “priča o tome kako se u okolnostima rata, kroz jedan neobičan odnos čovjeka i životinje, ljudska savjest polagano korumpira”... Izgleda da su priče smještene u ratnim okolnostima, ali i one o korupciji, nažalost, stalno aktuelne, a ratovi na planeti sveprisutni, baš kao i korupcija. Ima li kraja tome i kako vidite stanje na našem podneblju kada su ove stvari u pitanju?
Rekao sam da nedostaje moralnih kompasa. Ako pročitate Sbuteginu knjigu, ona je literatura, ali istovremeno i mali moralni kompas. Ono što dominira svuda oko nas je jeftini, a bogato proizvedeni kič. Etika i estetika vrlo su srodne discipline, to su mnogi mudri primijetili prije mene, o tome je pisao i Krleža. Kič rađa odsustvo morala. Mi smo osuđeni na vrijeme u kojem živimo i jedino što možemo je pokušati ga promijeniti. Narugati mu se. Bez milosti, politički nekorektno, ali i pošteno. I svojoj djeci ga otvoriti, učiniti ih slobodnomislećim bićima.
Od vremena u kojem je don Branko napisao ovu priču prošle su decenije, ali njene teme i danas djeluju uznemirujuće blisko. Šta Vam/nam govori činjenica da se i dalje prepoznajemo u istim moralnim dilemama?
Krivica i savjest vječite su teme umjetnosti. I ne samo umjetnosti. Ovo je vrijeme posebno inspirativno. Naime, paradoks je dok je u bivšoj državi bijesnio rat, u Evropi je vladalo dotad nezabilježeno blagostanje. Mi smo to blagostanje prespavali, preskočili. Sada su vjerovatno i ostatku Zapada te teme odjednom postale bliže. Tim više što je ravnoteža blagostanja uništena. Nije mi drago zbog toga, ali samo osvješćivanje onoga što nazivamo “moralom” može današnjem svijetu pomoći da se iskoprca iz ovoga gdje smo upali.
Don Branko je vjerovao da se identitet može graditi na dijalogu, a ne na podjelama. Šta Vi mislite, a u šta vjerujete?
Pitanje je retoričko. Podjele su dobre jedino onda kad drugi izlaz naprosto ne postoji. Kad se granica mora povući. Svaki trezven čovjek mora stremiti dijalogu čak i onda kada su male šanse da do njega dođe.
Ja sam tu malo distanciraniji jer smo u Hrvatskoj, uprkos svim podjelama, nekako upali na Zapad kojem smo toliko vjekova žudjeli. Kod vas u Crnoj Gori ta je stvar urgentnija, i čini mi se, po onome što čitam, da su te podjele jače nego kod nas. Kod nas su to ideološka pitanja, ali ne i identitetska.
Kao autor često istražujete čovjeka u graničnim situacijama. Šta Vas u tim trenucima najviše zanima da predstavite ili pak spoznate: sami čin, njegove posljedice ili ono što ostaje u čovjeku nakon odluke?
U mojim dugometražnim filmovima koji su bili mješavine komedije i drame bavio sam se simpatičnim društvenim gubitnicima, moralno nesavršenim ljudima koji se pokušavaju snaći u nepovoljnim okolnostima. Bit stvaranja karaktera za mene je i pokušaj da ih razumijete i opravdate. Moj omiljeni žanr je “humana komedija”, a ono za čim tragam je empatija, empatija kod gledalaca, razumijevanje za nesretnike kojima se bavim. Volim da umjetnost zabavlja pametne ljude, ne želim ih prosvjećivati. Želim da sami uzmu ono što nudim. Ne vjerujem da umjetnost može opametiti budalu, ali da može produbiti i izoštriti um i osjećaje pametnog čovjeka, to može.
Sveštenik, pisac i vizionar
Pored projekcije filma “Krava” i razgovora o njemu, najavljen je i program u nastavku večeri. Promocija izdanja “Don Branko Sbutega”, koje predstavlja najobuhvatniji pregled života i pisanog opusa jednog od najznačajnijih intelektualaca, pisaca i duhovnika savremene Crne Gore. Knjiga objedinjuje biografski tekst Antuna Sbutege, studije Iva Banca i Nenada Popovića, prozne i poetske knjige don Branka, njegove eseje, dramski tekst, kao i bogatu foto-dokumentaciju koja svjedoči o njegovom životnom i duhovnom putu.
“Don Branko Sbutega ostao je upamćen kao sveštenik, pisac i vizionar koji je tokom ratnih devedesetih godina dosljedno zastupao vrijednosti dijaloga, pomirenja i međusobnog razumijevanja, osuđujući nasilje bez obzira na nacionalnu, političku ili vjersku pripadnost njegovih aktera. Upravo su te vrijednosti postale jedan od temelja na kojima je prije četvrt vijeka izgrađen KotorArt i koje Festival baštini do danas”, ističu iz KotorArta.
O knjizi će govoriti Antun Sbutega, predsjednik Fondacije Don Branko Sbutega, i Ratimir Martinović, generalni i umjetnički direktor KotorArta, dok će razgovor moderirati Sara Lakičević, portparolka Festivala.
“Veče posvećeno don Branku Sbutegi još jednom potvrđuje da KotorArt, pored vrhunskih umjetničkih programa, njeguje kulturu sjećanja na ličnosti koje su svojim djelovanjem trajno obilježile kulturni i društveni život Crne Gore. Kroz film, književnost i razgovor, Festival nastavlja da njeguje i prenosi vrijednosti humanizma, dijaloga i umjetnosti koje je don Branko zastupao i svojim djelovanjem trajno afirmisao”, navodi se u najavi.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
