Kada tijelo i scenski pokret govore umjesto riječi

Koreodramom „Koliko do kraja“, izvedenom na Ljetnjoj sceni u Starom gradu zaokružen je i pozorišni program 39. festivala „Barski ljetopis“.

"Ova potresna i društveno angažovana predstava, nastala je u produkciji Baletske trupe „Ballo“, uz logističku podršku Crnogorskog narodnog pozorišta i uz finansijsku podršku Fondacije „Miloš Karadaglić“. Uz snažan scenski izraz i gotovo potpuno oslanjanje na pokret, prikazano je nasilje, njegovi korijeni i tragovi koje ostavlja na pojedinca, porodicu i društvo", ističe se u saopštenju Kulturnog centra Bar.

O odrastanju u nestabilnim društvenim okolnostima sinoć je „govorilo“ šestoro mladih glumaca, glumica i balerina: Anja Misović, Miloš Kašćelan, Nevena Penava, Luka Stanković, Kristina Mrkić i Staša Radenović. Autorke predstave su Julija Milačić Petrović Njegoš i Tamara Vujošević Mandić, muziku je komponovala Irena Popović Dragović, kostimografiju potpisuje Lina Leković, a dizajn svjetla Damjan Pejanović.

Za Baranina Luku Stankovića nastup pred domaćom publikom bio je posebno lijepo iskustvo. Iako je otvorena scena zahtijevala određeno prilagođavanje, ističe da ga je reakcija publike prijatno iznenadila.

„Pravo da vam kažem, ja sam prijatno iznenađen. Malo nam je manja scena, pa je trebalo tu malo da se akomodiramo, ali lijepo je bilo. Očekivao sam da će biti toplije. Baš je prijatno bilo i neka lijepa energija, generalno“, kazao je Stanković.

On je istakao i da mu je posebno značila pažnja publike tokom brojnih trenutaka tišine u predstavi.

„Mnogo mi je prijalo što se u trenucima tišine, kojih dosta imamo u našoj predstavi, nisu čuli žamor ili neko ćakulanje u publici. Osjetio sam na sebi oči i uši koje pomno prate. Iako nemamo teksta u predstavi, uši su, ipak, uključene“, rekao je.

Za Stankovića, koji se prvenstveno bavi glumom, ulazak u svijet savremenog plesa bio je novi i zahtjevan izazov. Posebno ističe disciplinu i fizičku spremnost koju zahtijeva rad sa baletskim ansamblom.

„Ovo nije primarno čime se bavim u pozorištu, ali kao još jedan novi izazov bilo je baš lijepo i zahtjevno, naravno. Taj ‘contemporary dance’ i ono što radi baletska trupa ‘Ballo’ je za ljude koji su mnogo spremni“, kaže Stanković uz podsjećanje da su pripreme za predstavu podrazumijevale svakodnevne intenzivne treninge.

„To dvomjesečno spremanje koje smo imali prošle godine, bilo je intenzivno uz svakodnevne treninge od po tri-četiri sata. I sad, naravno, godinu dana nakon toga ta kondicija se mora održavati. Ne mogu ja sad poslije tri mjeseca da dođem da igram predstavu, a da nisam u formi, dakle, postoji određena odgovornost“, kazao je Stanković.

Glumac naglašava da je od svojih koleginica balerina naučio da bude disciplinovan.

„Od balerina se može naučiti disciplina. To mogu da kažem i za koleginicu Nadu Vukčević, s kojom sam prošle godine igrao ’Medeju’, isto na ’Barskom ljetopisu’. To je posebna vrsta discipline, vojničke discipline. To je na veoma zavidnom nivou i meni služi kao uzor“, ispričao je on.

Govoreći o radu ansambla, Stanković ističe da su tokom procesa razvili posebnu povezanost.

„Mi imamo svoje rituale pred svako igranje. Nas šestoro smo kao švajcarski sat. Koliko god da se ne vidimo, kad dođemo na probu da igramo ’Koliko do kraja?’, znamo kakav je princip“...

Sa druge strane, balerina i glumica Kristina Mrkić ističe da joj je upravo savremeni ples omogućio da kroz pokret istražuje teme koje se teško mogu izraziti klasičnim baletom.

„Savremeni ples je za mene uvijek bio nešto potpuno novo i u čemu pronalazim nešto što možda nisam uvijek mogla u klasičnom baletu. Upravo u ovoj koreodrami više smo se bavili savremenim plesom. To je nešto što sam ja kasnije istraživala kako kroz baletsko školovanje, tako i kasnije kroz studije. Mislim da savremeni ples otvara dosta toga kada istražujemo neke teme kroz pokret. Tada ulazimo duboko u sebe i pokret nas vodi. Kada znamo o čemu govorimo i koja je problematika kojom se bavimo, mislim da iz tog ugla nije bilo teško. Ja stvarno mislim da nas tijelo vodi i da, kada znamo čime se bavimo, tijelo jednostavno krene samo. Nije nam to predstavljalo prepreku, ali smatram da bi možda bilo interesantno kroz klasični balet se baviti nekim mračnim, težim temama", ispričala je ona.

Za nju je proces rada sa glumcima donio i drugačije razumijevanje vlastitog umjetničkog pristupa. Nakon godina provedenih u baletskoj školi, kaže da je morala da nauči da se oslobodi potrebe za savršenstvom.

„Taj prelaz od plesača do glumice, kada sam upisala Akademiju, bio mi je malo teži iz razloga što sam izašla iz baletske škole i bavljenja baletom i plesom. Generalno, ja sam dobila neku vrstu discipline iz koje mi je bilo teško da izađem. Disciplina jeste vrlina, ali može postati i prepreka ukoliko preraste u potrebu da sve bude savršeno. Treba dati najbolje od sebe svakog dana. I mislim da sam sa kolegama glumcima, u ovom procesu i generalno, baš naučila da dan po dan samo treba ići naprijed, baviti se sobom i svojim kreacijama, a ne uvijek juriti za perfekcijom“, dodala je ona.

Otvorena scena Starog Bara za nju je bila poseban izazov, ali i prostor koji nosi sopstvenu ljepotu.

„U tehničkom smislu mnogo je drugačije nego scena u pozorištu. Ne samo zbog oblika i veličine, nego u smislu svih faktora koji utiču na igru i na osjećaj gdje se nalazimo. Ali, sa druge strane, ja sam uvijek voljela otvorene scene. To donosi neko potpuno drugačije iskustvo, igrate pod otvorenim nebom, uz svjež vazduh i publiku koja osjeća povezanost glumaca na sceni. Dakle, otvorena scena ima svoje dobre i loše strane, ali svakako volim ta iskustva. Mislim da su za nas umjetnike veoma značajna jer se moramo prilagođavati drugačijim prostorima“, rekla je Kristina Mrkić kojoj ovaj nastup u Baru nije bio prvi susret sa „Barskim ljetopisom“. Na festivalu je ranije gostovala sa baletskim predstavama, zbog čega mu se, kako kaže, „uvijek rado vraća“.