Kad dom ostane iza: Postoji li povratak nakon odlaska?

Na pitanje šta je dom, svako će imati drugačiju, svoju ličnu prvu asocijaciju. Dom je najčešće ono sigurno mjesto koje pruža beskompromisnu ljubav, toplinu, emocionalni mir, prostor slobode, iskrenosti, pripadnosti, autentičnosti i bliskosti... Nekada i nije tako... Dom je ono neko mjesto koje je uprkos svemu, bez ikakvih definicija, upravo to - dom.

Različite slojeve doma preispituje dugometražni igrani film danske umjetnice Marijane Janković, koja je kao djevojčica sa svojim roditeljima napustila Crnu Goru. Njen film “Dom” (Home) otvorio je program 39. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala u subotu veče na Kanli kuli. Projekcija pod otvorenim nebom u fantastičnom ambijentu i svečanoj atmosferi, nakon defilea crvenim tepihom i ceremonije otvaranja, bila je ono zvanično “gong” koje jasno oglašava da je Festival u Herceg Novom počeo, te da će grad narednih dana, na više lokacija, živjeti u duhu filma.

Pravi film za ovogodišnje otvaranje, “Dom” Marijane Janković gledaoce podstiče na preispitivanje, prizivanje, prisjećanje, na spoznaju, ali i borbu i hrabrost. Počinje nježno, sanjivo i mirno, počinje iz prostora nostalgije, gotovo iz maglovitog, prvog sjećanja. Hvatamo se za poznate riječi, duhovite fraze, svakodnevne radnje i sitnice koje prizivaju djetinjstvo, porodicu, zajedništvo i bezbrižnost trenutka koji ostaje ili ostavljamo iza sebe. Međutim, kako priča odmiče, tako nostalgiju sve više potiskuje tjeskoba, borba za preživljavanje petočlane porodice - roditelja (Dejan Čukić i Nada Šargin) i njihova dva sina i jedne kćerke, protagonistkinje Maje (Tara Čubrilo). Bajkovite kadrove pejzaža crnogorskog sjevera, slast malina sa velikog platna, žagor i poletnost djetinjstva, uspjehe zemlje koja više ne postoji, Jugoslavije na izdisaju, te sportski, fudbalski duh kao sinonim timskog zajedništva, solidarnosti i tolerancije, uskoro će biti zamijenjeni širinom velegrada koji obećava, nudi, ali i ište mnogo. Odlazak u Dansku u potrazi za boljim životom odluka je “glave kuće”, oca koji se trudi da svoju porodicu izvuče iz nemaštine. U nemogućnosti da pođu svi, roditelji su pred izborom - da idu sa Majom i ostave sinove, ili da ostanu... A ostati je gotovo pa nemoguće. Odlaze, uvjereni da će i sami ubirati plodove Kopenhagena, vrijedni, spretni, složni, voljeni, spremni na sve što ih čeka. No, ne u potpunosti.

Odlazak iz rodnog mjesta u potrazi za boljim životom predstavljen je kao obećanje, ali kako se filmska traka odmotava, tako sve više postaje pitanje koje se uporno vraća pred gledaoce: šta smo sve i koliko spremni da žrtvujemo i izgubimo da bismo dobili više; postoji li uopšte mjesto koje možemo nazvati rajem; gdje je dom i šta on znači...?! Težinu filmu dodatno daje činjenica da je potekao iz autorkinog ličnog iskustva, te da je Janković i sama kao djevojčica pošla sa svojim roditeljima “u potragu za boljim životom”. Koliko god se kroz fikciju udaljava od vlastitog djetinjstva, “Domom” dominira osjećaj proživljenog: borbe, žrtve, nezadovoljstva, ljubavi, drugačijeg mentaliteta, usamljenosti, nepripadanja, nepoznatog jezika, ali i potrebe da se pronađu načini da se sve to izdrži. Uporedo sa njihovim iskušenjima, žrtvama, izazovima i krahovima, nazire se i raspad Jugoslavije, rat..

“Dom” se tako malo po malo, ali sve više, udaljava od slike s početka, a pravi razlozi odlaska blijede, gube se i preispituju... Film hrabro otvara i temu migracija, prilagođavanja, identiteta i mentaliteta, kroz različite društvene perspektive, a sve lično, intimno i suptilno - u krugu porodice... Porodice koja je pred velikim izazovima i pred pucanjem, koja je sve manje složna, uprkos neprikosnovenoj ljubavi, sve više pod pritiskom razdvojenosti, finansijskih problema, nove sredine i okolnosti, te vlastitih očekivanja. I šta onda kada ta porodica pokušava da izgradi novi život, da stane na noge, ali nikako da im krene, već kao da sami srljaju sve dublje i dublje? Šta ako se obećani bolji život pretvori u prostor iz kojeg postaje gotovo pa nemoguće izaći? Ako postoji odlazak, postoji li i povratak ili je čovjek jednom izgubio svoj dom i zauvijek ostao negdje između?

Sve to odlično dočarava fantastična glumačka postava, a među njima i crnogorska glumačka diva Dubravka Drakić koja svakoj ulozi da poseban pečat. Tako i Olga Odanović u ulozi babe, ali i vrhunski Zlatko Burić kao Majin stric koji im zapravo i pruža priliku za odlazak, a za kojim publika kao da ostaje željna, zainteresovana za njegovu sudbinu. Šargin vjerodostojno prikazuje žensku stranu roditeljstva, braka, patrijarhata, koja je puna ljubavi i poštovanja, ali i ličnih lomova i trpljenja. Maestralni Čukić dominira filmom u korist kompletne ekipe i same priče, izazivajući empatiju, razumijevanje, poistovjećivanje... Viktor Janković i Sergej Bulatović igraju Majinu braću, Ivana i Miloša, dječake koji žive u boli odluka koje su donijeli stariji. Među njima je i najmlađa Tara Čubrilo koja publici iz Majinih nevinih, ali zrelih i svjesnih očiju približava čitavu radnju i kompletnu priču koja seže do danas... I sama Marijana Janković se pojavljuje u “Domu”, kao odrasla Maja, ona koja je naučila jezik, prihvatila sredinu i okolnosti, izgradila svoj svijet, zauvijek čuvajući dom...

Potekao iz vlastite priče Marijane Janković, koja je na istu temu 2018. snimila i kratko ostvarenje “Maja”, u filmu se jasno očitava i fikcija koja ostavlja gledaocima prostora za vlastite emocije, zaključke i nastavke... I iako njena, “Dom” je krajnje univerzalna priča o porodici, o roditeljstvu, o odgovornosti, odlukama, žrtvi i ljubavi, ali i o tome koliko se lako, u pokušaju da se obezbijedi bolji život, izgubi ljepota i bogatstvo postojećeg... “Dom” je priča o odlascima i povratku koji ne djeluje kao opcija, o migracijama i migrantima, o društvu, zajednici, sistemu, o vječitom optimizmu, upornosti i borbi...

Aplauz i suze među prisutnima u publici, na kraju filma su rekli najviše... Zatim su članovi filmske ekipe izašli na scenu i poklonili se prisutnima, te, na želju Marijane Janković, svi zajedno ovjekovječili trenutak.

“Porodica i dalje prolazi kroz različite krize”

Govoreći o filmu “Dom” režiserka i glumica Janković je na jučerašnjoj konferenciji za medije istakla da nije u pitanju autobiografska priča...

“Napravila sam karijeru u Danskoj, imam lijep život, iskoristila sam mogućnosti koje su mi pružene i gledala sam na tu malu djevojčicu i razumjela da sve te neke stvari, kada odeš, kada napustiš domovinu, kao što su moji roditelji uradili, da su se oni žrtvovali za moju bolju budućnost”, navela je Janković i dodala:

“Sve te stvari koje smo morali da prođemo, nekada smo ih se stidjeli i nijesmo htjeli da pričamo o tome. I sve što smo zamišljali da će biti neka bajka, to uopšte nije bilo tako bajkovito”, rekla je Janković.

Rekla je i da na iskustvo svojih roditelja gleda s ponosom.

“Vratila sam se u moju Crnu Goru sa ovim filmom, sa ovom pričom. Imala sam potrebu da sve to što sam nosila sa sobom, što dosta ljudi u svijetu, ne samo ljudi sa Balkana, nego iz čitavog svijeta koji su otišli negdje i osjećaju se kao stranci, sve to što mi nosimo, da to pretvorim nekako iz neke teške priče u ponos”, navela je Janković.

Posebno je govorila o generaciji svojih roditelja, koji su, kako je istakla, gotovo bez ičega.

“Oni su sa malim koferom otputovali u taj život, ne znajući nikoga, nemajući socijalne mreže, novac. Ništa nijesu imali, ali ipak su nešto uspjeli. Za mene su oni tihi heroji. Oni su samo radili i nekako strpljivo posmatrali svoju djecu. I to mi je bila potreba da ispričam, jer oni nijesu ljudi koji prave filmove o ovoj priči ili pričaju o njoj”, rekla je Janković.

Nada Šargin je kazala da je njenom liku porodica sve, i identitet i karijera, a i dom... Uz sve te mučne scene koje je prošla sa partnerom, ona i njen suprug su jedno i njihova ljubav prevazilazi sve nedaće.

“To nije samo ova porodica, ovo je svaka porodica, koja po mom mišljenju prolazi kroz neke teške momente. Pa neko pukne, neko kaže nešto gadno, neko nešto uradi pogrešno”, podsjetila je Šargin ističući da savremeni način života dodatno mijenja sliku porodice, ali porodica i dalje prolazi kroz različite krize.

Šargin smatra da treba imati razumijevanja za generaciju roditelja koja nije imala znanja i alate koji su danas dostupniji kada je riječ o mentalnom zdravlju i odnosima, i na kraju poručila da je jedna od važnih poruka filma upravo oproštaj.

Dejan Čukić govorio je o svom liku, njegovom odnosu prema porodici, osjećaju ponosa i složenom iskustvu ljudi koji su otišli iz svoje države. Podsjetio je da je riječ o čovjeku koji voli svoju porodicu, ali istovremeno nosi određenu moralnu i psihološku težinu. Posebno važnim smatra iskustvo ljudi koji se, nakon odlaska, mogu osjećati kao stranci i u novoj sredini i u zemlji iz koje su potekli.

Dubravka Drakić je rekla da je u crnogorskoj kinematografiji često igrala likove sestara, ali da je u ovom filmu dobila priliku da taj obrazac bude drugačiji. Objasnila je da njen lik ima hrabrosti da ode, da radi u drugoj sredini i da se suprotstavi... Istakla je da film obiluje detaljima koji govore o duboko intimnim odnosima među članovima porodice, bez naglašenih sukoba. Zbog toga joj je bilo posebno značajno da bude dio takve dramaturgije i odnosa prema priči i glumcima.