Inspirisan stvarnim događajem iz Srbije od prije više od 15 godina, film “Oče naš” govori o svešteniku koji vjeruje da pomaže ljudima, ali svoju moć pretvara u sredstvo kontrole i nasilja. Od liječenja, preko pokoravanja, do kontrole i mučenja, ostvarenje reditelja i koscenariste Gorana Stankovića uznemirujuće je, a nažalost i aktuelno pokazujući nam da najopasnija moć možda nije ona koja otvoreno prijeti, već ona koja je uvjerena, ili nas pak uvjerava, da čini dobro. Upravo takvog čovjeka, sveštenika Branka, prati “Oče naš” i pokazuje da je granica između pomoći i nasilja ponekad mnogo tanja nego što želimo da vjerujemo. Ta granica je i središte priče o komuni za liječenje zavisnosti, njenom autoritetu i ljudima koji, tražeći izlaz, pristaju da dio svoje slobode prepuste drugome.
Radnja filma prati Dejana (Vučić Perović), zavisnika od droge koji dolazi na liječenje u manastirsku komunu u zabačenom dijelu Srbije. Tamo ga pod svoje uzima otac Branko (Boris Isaković), harizmatični i strogi sveštenik čije metode “iscjeljenja” postaju sve ekstremnije, piše u sinopsisu. Scenario, uz Stankovića kome je ovo debitantski dugometražni igrani film, potpisuju i Dejan Prćić, Ognjen Sviličić, Maja Pelević, a pored ostalih, Crna Gora je manjinski koproducent. “Oče naš” je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (TIFF) prošle godine, a prikazan je i na brojnim drugim festivalima, kao i u Puli gdje je crnogorski glumac Perović osvojio Zlatnu arenu.
“Oče naš” prikazan je i na Kanli kuli u srijedu veče u okviru glavnog takmičarskog programa 39. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala koji se završava danas. Dio ekipe poklonio se publici uoči projekcije, a reditelj je istakao da film, kao i sami događaj, može da se desi bilo gdje. Juče je upriličena i konferencija za medije na kojoj je Stanković rekao da je tokom rada na filmu tema postajala sve aktuelnija, “ne samo kod nas, već i u svijetu, jer smo svjesni toga da živimo u jako nasilnim vremenima”.
“Kada je rad na filmu počeo, tu je bilo puno nekih tema koje su me zanimale i kojima sam htio da se pozabavim. Međutim, nekako se vremenom izdvojila jedna tema koja je obuhvatila sve, a to je pozicija moći i zloupotreba te moći”, naveo je Stanković.
Jedan od načina na koji se moć u filmu zloupotrebljava jeste nasilje koje se predstavlja kao pomoć, pa tako film otvara pitanje može li nasilje ikada biti opravdano i ko određuje granicu.
“Da li i u kojoj mjeri nasilje može da bude od koristi i da li može da se dozvoli jednom čovjeku da određuje koliko nasilja i sile će da upotrijebi da nekom pomogne, a kad tu mjeru prevrši i onda se dogodi da nekoga usmrti”, podsjetio je Stanković i dodao da uvjerenje da neko zna šta je najbolje za drugoga može postati opasno kada nestane samopreispitivanja.
“Svaki čovek koji prestane da sumnja u sebe i u ono što veruje, na kraju iz takvih načina razmišljanja nastaju najveća zla na ovoj planeti. Dakle, ako pogledate stvarno kroz istoriju, onaj koji je prestao da sumnja, on je počinio stvarno najveća zla”, poručio je Stanković.
Druga važna tema filma je sloboda. U komuni u kojoj se odvija priča ljudi dolaze da se liječe od bolesti zavisnosti, neki svojom voljom, a neki protiv. Njihov život je izolovan od svakodnevice i podređen disciplini. Ipak, smatra on, sama disciplina ne u tom prostoru između discipline, slobode i moći otvara se pitanje koliko čovjek zaista slobodno bira da se odrekne dijela vlastite slobode.
Glumac Vučić Perović je istakao da mu je bilo važno da u liku pronađe dio ličnosti koji nije narušen bolešću zavisnosti. U tom dijelu, smatra glumac, mogu da pronađu svoje mjesto ljudi i institucije koje se bave zavisnicima.
“Mislim da baš u taj dio može da uđe, recimo, crkva ili ljekari koji se njima bave u nekim institucijama. Mislim da su oni jako odani, jako privrženi i zahvalni onda kad im se ukaže povjerenje, odnosno kad im se ukaže sve ono što je u spoljašnjem svijetu izgubljeno s razlogom”, naveo je Perović ističući da je važno što film problem zavisnosti ne predstavlja kroz jednostavno osuđivanje ljudi koji se bore sa time, već otvara drugačiji uvid u problem zavisnosti.
Crnogorski glumac Goran Slavić kazao je da je tokom rada na filmu bilo važno da svaki lik dobije svoj karakter i prepoznatljivost. Za njegov lik, Duleta, ustanovili su da je u komuni već oko deset godina i da je izliječen, ali da upravo zbog toga ne želi da ode, objašnjava on.
“Ako ste primijetili, čak smo stavili taj ožiljak. Da li je taj ožiljak od tih batina ili ga je on zaradio negdje drugo, ali bitno je kao znak da je taj čovjek bio ranjen i vani, a i da je ranjen i unutra je”, rekao je Slavić.
Slavić dodaje da Dule ima strah od svega što ga čeka van komune, ali ga upravo taj strah drži i motiviše da pomaže drugim ljudima. Smatra i da njegov lik snažno vjeruje u Boga, možda čak i više nego u ono što govori otac Branko.
“Ja sam izabrao da idem baš tim putem i tražio sam ikone i gdje god je bilo prilike ja sam se i krstio i stao ispred ikone. To su sve neke stvari koje su se rodile u procesu snimanja, u procesu proba i u procesu našeg druženja van seta”, kazao je Slavić otkrivajući da su svi likovi i karakteri bili napisani, ali su zapravo nastali tek kada su ih glumci sami dodatno uobličili tokom proba i snimanja, kroz improvizacije i rad na setu.
Koproducentkinja filma Marija Perović navela da su je projektu privukli prije svega tema kojom se film bavi, ali i saradnja sa producentskom kućom čiji je jedan od osnivača reditelj Stanković. Ona smatra da priča filma otvara pitanje društvenog suočavanja sa problemima koji nijesu vezani samo za jedno mjesto ili sredinu.
“Mislim da smo baš mi najpozvaniji da svako priča o problemu sa kojim se njegovo društvo suočava. Ovo što se dešava u ovom filmu može da se desi i ovdje u Herceg Novom, u Kotoru, Nikšiću, ali na sreću nemam te podatke”, rekla je Perović.
Kao jednu od ključnih poruka filma izdvaja pitanje zavisnosti, ali i slobode i moći.
“U životu nije dobro kada se jedna zavisnost zamijeni drugom. I mislim da je to suština ovog filma. Moć je grozna, ali kada apsolutno nemamo svijest da treba da funkcionišemo kao slobodni ljudi”, rekla je Perović ističući da joj se pokazala jasna linija ideja koja je ujedinila ekipu filma.
“Magičnost patnje, zla, neslobode, moći, užasa nedostatka sopstvenog ja, nešto je što vas uvlači u tu priču”, rekla je ona i podsjetila da je u pitanju Stankovićev prvi film, a isto tako iznijela i komplimente za Vučića Perovića koji je pokazao šta sve kao glumac može i zna.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
