Energija za neki novi razvojni skok

(Nastavak teksta od prošle sedmice pod naslovom "Razumjeti trenutak u kom se živi i stvara")

Prijatne doživljaje iz kulture, tu i tamo, smjenjuju sitna razočarenja. Tako se desilo da u velikoj prodavnici koja nosi impozantno ime “Gradska knjižara”, smještenoj u “Mega” šoping molu, ima zbilja puno toga, ali kao za inat nema knjige o velikom gusaru Petru Želaliću, koji je u službi malteških vitezova u 18. vijeku činio čuda, napisanoj iz pera Predraga Kuzmanovskog. Nema je, iako je Želalić bio Bokelj, dakle, naše gore list.

Uprkos kritičkim opaskama, moramo ipak biti zadovoljni onim što su nam kulturni radnici Budve, u ove više nego vrele dane i noći, priredili kroz manifestaciju kakva je Grad Teatar Budva. Već sam pogled na štampani program Grada Teatra Budva, urađen na finom, polukartonskom papiru koji se mogao bez dvoumljenja okačiti na neko od reprezentativnijih mjesta u stanu, ili na radnom mjestu, pokazao je da ambicija za postizanjem nečeg višeg kad je u pitanju ovaj kulturni događaj još uvijek postoji. U svakom slučaju, u Budvi počinje nova, tronedjeljna kulturna manifestacija koja može dopuniti propušteno. “Ćirolicom”, koja slavi desetogodišnjicu svakako će iskoristiti ovu šansu.

U kom pravcu idemo?

Iako su, kako se čini, muze, te stare zaštitnice umjetnosti, nekako zaćutale i mnogo su manje kritične kad su u pitanju tekući procesi, kako oni u kulturi, tako i oni u društvu kao cjelini, ne možemo a da sebi ne postavimo pitanje: gdje smo, kud sve ovo ide? Da su mnoge sredine prestale biti zaparložena provincija i da su se u velikoj mjeri emancipovale u odnosu na nekadašnje centre: Beograd, Zagreb, Sarajevo, upravo nastojanjem i radom kulturne avangarde, nema sumnje. Sjetimo se samo nekih dijaloga vođenih između, tada mladih i drčnih crnogorskih pisaca Aleksandra Bečanovića, Ognjena Spahića i još nekih, upravo o odbijanju da se bude kulturna provincija poslije posljednjih ratova na našem tlu, a što je romanopisac Balša Brković vrlo vješto inkorporirao u tkivo svog romana “Privatna galerija” i tako nas izvijestio o svojevrsnom kredu umjetničkog kruga kom je i sam pripadao.

U svom ovom ubrzanju koje vlada u jeku turističke sezone u samoj Budvi, ima ipak mjesta i za poneko iznenađenje. Iznenađenje koje iskrsava iz prošlosti, i već samim tim je sentimentalnog karaktera. Potpisnici ovih redova desilo se tako da usred jednog običnog pospremanja kuće, raščišćavanja ormara i ormarića, iskrsne jedno takvo iznenađenje. Zbirka pjesama Mladena Lompara “Dodir za gubilište” odnekud je izronila da bogatstvom poetskog eksperimenta, kako u jezičkoj, tako i u tematskoj sferi, opomene da se moramo vratiti svijetu poezije i uputiti istraživanju nepoznatih strana samih sebe. Mnogo toga je u ovoj zbirci avangardno, uključujući i neobičan naziv izdavačke kuće koja je izdala zbirku. “Rora”, Cetinje 1993, čitamo na naslovnoj strani ove Lomparove zbirke. Kako samo veličanstveno zvuče stihovi: ”...prazne su sve riječi bola/kao lakrimarijumi budvanski na davno spaljenim suzama/lišen svega što je radost, ne mogu nauk života propovijedati/oni zbog kojih patimo u nekom čudnom miru će umrijeti u nama” (M. Lompar, “Dodir za gubilište”, pjesma “Budvanski triptih”, st. 48.). Kad spojimo velike i vrišteće ambicije vizionara današnje Budve sa večernjim glamurom kome u večernjim satima svi težimo, dobićemo jedno lice Budve. Ali, tek kad se u tišini budvanskog jutra vratimo sebi kroz ove Lomparove stihove inspirisane slikarskim blagom ovog grada, dobićemo pravu predstavu i istinski ukus sadašnje Budve.

Selo - potraga za novim identitetom

Naravno, druga je atmosfera koja vlada u seoskim sredinama. Tek tu se vidi koliko je teško definisati strateške linije razvoja, a pogotovo koliko je teško provesti ih u djelo. Crkve su tu, u tim sredinama, nesumnjivi integrativni faktori, ali je pitanje da li imaju onu snagu pokretanja procesa razvoja koju su jedno vrijeme imali njihovi komunistički prethodnici. Uopšte, nije lako ocijeniti istorijski doprinos tih prethodnika, tih zaljubljenika brze industrijalizacije čije fabrike i dimnjaci danas predstavljaju svojevrsna groblja kako te ideje, tako i tog megalomanskog projekta. Jer danas kad na pr. idete Podrinjem, ili okolinom Berana, čini vam se da ste u nekom muzeju industrijalizacije, ili kakvom klasičnom američkom filmskom studiju koji se prostire na velikom prostoru.

Istina, ne vlada svugdje zabrinutost. Tako na pr. u Zenici, tom industrijskom centru koji je bio ponos i potvrda uspješnosti razvoja socijalističke Jugoslavije, kao da ne vlada prevelika zabrinutost kad se nađete u samom gradu i kad razgovarate s ljudima. Kao da je sve stvar medija koji šire paniku, ili nas starijih koji se sjećamo nekih drugačijih vremena, velikih nastojanja i ambicija da ovaj grad pretvore u primjer brzog nastajanja modernog industrijskog drušva na našem tlu.

Uopšte, ima se dojam da većina ljudi živi svoje živote u okvirima svojih malih sredina i krugova prijatelja, da atomizacija prostora ide unedogled i da ćemo još malo pa živjeti u polisima. Izolacija je ponegdje takva da rastu prava brda otpada između tih polisa, upravo naglašavajući domet kontrole koju imaju ovi naši gradovi-polisi.

Možda se čeka da EU, ili neko drugi, odredi šta nam je činiti.

U Crnoj Gori, koja je trenutno najbliža tom cilju, čini se pak da nema nekog pretjeranog oduševljenja i euforije najavljenim ulaskom u Uniju, a bilo bi jako dobro da ga ima. Jer tako bi bila oslobođena neka nova energija za neki novi razvojni skok koji bi dao smisao svemu što je dosada učinjeno. A možda je najvažnije od svega da prepoznamo u kom pravcu ide istorija i povijesni bitak, da bismo ga uopšte mogli iskoristiti.