Cijena rascjepa: Društvo i subjekt dijele istu prazninu

Da je, zbilja, subjekt decentriran, u prilog nam govori da je - fantazam davanje podrške ‘ja’ u njegovom ontološkom odbijanju da prihvati kako nije gospodar u kući svog bića. S jedne strane biohemijski procesi koji determinišu slobodnu volju pristupajući subjektu kao sklopu neurotransmitera, s druge nesvjesno gdje je realno želje: subjektivitet je fundamentalni fantazam, opiranje tome da ono što smatramo nerastvorljivim jezgrom unutar nas, kao naša najličnija iskustva, zapravo nije naše.

Otud istrajavamo na tome da je rascijepljeni subjekt ($) ono što se naprosto ne može simbolizovati, tematizovati, u potpunosti izreći jezikom ili zauzdati zakonom (S2), već zbog toga što je sam sebi neproziran, situiran u odnosu sila suprotnosti. Rascjep ne može biti prošiven (point de capiton), zato je u presudnim trenucima ‘odluka trenutak ludosti’ (Kjerkegor) - ona se raspoznaje kao objekt malo a, ono što interpelacija nije pretvorila u fundamentalnu otuđenost (alienation).

Jer, Pogled na Drugog, samim tim što vidi nešto drugo, znači da nije ucijelo strukturiran, nego je pogled koji se suočava sa time da je već viđen i zbog toga je pogled promijenjen. Izolujući samo ovu relaciju spram spolja i unutra, objašnjava se nastojanje da subjekt sebe zadrži na površini, da sebe naprosto nastavi da pretpostavlja, na šta se ontološki oslanjamo. Ukoliko se, pak, dublje zađe, već sami užitak (jouissance) oponira tome da znamo doista šta jesmo, budući da ono što se vraća kao Realno forkludujemo, dok ono što je intersubjektivni konstrukt ili sama stvarnost - ne prihvatamo. Otud i postoji pitanje, dakle, neslaganje i mimoilaženje.

Film Dokaz života dokazuje da glavna junakinja u svim prelomnim trenucima života postaje subjekt koji kao objekt svjedoči sopstvenom događaju kao da se odigrava nekom drugom. U Africi je izgubila plod u osmom mjesecu trudnoće; kad najzad spasi muža iz zatočeništva kartela koji za njegovu glavu traži pozamašnu sumu novca, shvati, u posljednjem momentu, da je sve vrijeme bila zaljubljena u onoga ko je vodio misiju pregovaranja i uspio da ga spasi. Dakle: fantazam se poriče jer odjednom smo postali svjesni da se suprotstavlja cjelokupnom zakonu u kojem se odvija život za Drugog (A). Na njegovo mjesto se postavlja ono što smatramo da mi jesmo i da se od nas očekuje da u tome budemo dosljedni (društveni zakon, puritanski odnos žene prema sopstvenom objektu malo a, odbacivanje onoga što nije dio važećih normi i regula). Ipak, fantazam će se proživjeti, scenario će se vraćati - mogućnost koju smo iznevjerili postaće stvarnost, i to snagom stvarnijom od sve stvarnosti. Naposljetku: koliko puta smo čuli da Drugi kaže kako život prolazi u investiranju u sasvim pogrešne i nebitne stvari? Tada puni govor (la parole pleine) kroz nesvjesno govori istinu, međutim, simboličko je takvo da mu se odmah već vraćamo, to jest strukturi u koju je Drugi (A) simboličkim mandatom postavio naš subjekt koji upravo fantazmom sam u sebi stalno prolazi procese onoga što mora potisnuti.

Slijedimo li Lakana, dolazimo do toga da je stvarni subjekt prazan, iz razloga što svijest odbija da bude razotkrivena od strane nesvjesnog, što se, inače, događa odmah čim se upustimo u govorenje. Naime, dok govorimo jezik koji nas kazuje, uzrečica, ili najzad omaška, nisu samo ono što je proizvod ‘praznog’ subjekta, nego njegov sadržaj. Uzrečica - zapravo - ima funkciju da ujedno pojačava i sa druge strane koriguje ono rečeno, sve dok omaška ne kaže ono što subjekt ne zna da zna, s obzirom na to da upravo tog znanja odbija biti svjestan.

Pružimo primjer koji dolazi iz nauke koja se bavi mozgom. Svaki put kad čujemo kako koristimo zanemarljiv ‘dio’ mozga, treba da nam bude jasno kako je ideološki aparat države ili sistema uopšte uspio, time što je između nas i vlastitih nam potencijalnosti napravio nepremostivi jaz, u radu koji zadržava kontinuitet. Uostalom, čitavi narodi ostaju uskraćeni za genija (pogledati Knjiga o filozofu, Niče), subjekta koji bi bio - recimo tako - egzemplarni primjer kolektivnog nesvjesnog, sadržaja koji je zatomljen i izgubljen, čiju arhetipsku arheologiju uvijek već iskazuje pojedinac. Masa je rad manipulacije; ona sama pokazuje na sebi kao primjeru koliko ideologija zadire duboko, s obzirom na to da je realnost svela na sopstvenu reprezentaciju.

U seriji X-Files, agent Molder slijedi baš ono u sebi što je njemu samom potpuno nepoznato (ostatak koji nije simbolizovan, utoliko prije što mu, kad se projavi, izazove ili pokrene traumu), što ne bi trebalo, jer za tako nešto on nema garanciju u velikom Drugom. Agentica Skali je pokazatelj potpuno od strane sistema uspješno i bezostatno izvedene interpelacije: njena želja da ne vidi ono što jeste čitljiva je u trenutku kad se iznad njih iz utrobe zemlje (Realnog) pojavljuje vanzemaljski brod, međutim, ona je u polusvjesnom stanju. Ili: kad se probudimo iz realnog želje, nastavljamo tako što ‘sanjamo’ kroz ono što smo u simboličkom preuzeli, kroz simptom koji zastupamo, kroz odbačeni fantazam i cogito koji je usidren u simboličkom (praznom govoru (la parole vide) nanizanih označitelja koji grade lažno kohezivnu sliku o nama). No, iznova se javljaju prepreke, nezadovoljstva; želja koja je uvijek već želja Drugog ne zadovoljava nas, ne iz razloga što ne možemo da je ‘ispunimo’, nego prije zbog činjenice da se s njom ne možemo u potpunosti identifikovati.

Tako Molder dobija iskustvo koje mu suštinski ne znači ništa, ono ostaje jezikom neprenosivo, u kulturi nesmjestivo, uvijek protivzakonito. Ali, to je cijena rascjepa: samo u susretu sa Realnim doživimo ono što doista jesmo, ali psihoanaliza upravo pokazuje da to najbrže napuštamo, jer nema užasnije Stvari (das Ding) od onoga što smo prognali najdublje u nama.

Psihoanalitičar je speleolog. Istražuje ono jezgro koje ne uspijevamo da integrišemo kao unutrašnje iskustvo, s obzirom na to da se u potpunosti kosi sa poretkom, njegovim ozakonjenim i jezički definisanim pravilima. Otud - označitelj koji pokriva i daje označeno jeste prazan ili proizvoljan, dok subjekt koji bi trebalo da bude iza, izostaje. Drukčije rečeno: govorimo dajući odgovor kako bi se nastvilo pitanje, ali ono ne napreduje; ne, utoliko prije što nema meta-jezika ili Drugog Drugog. Zato kažemo - ali nauka napreduje, bilježi stalni progres, usavršava se itd. Da, ali ona ne dira ili ne dodiruje subjekt ondje gdje sebe fantazmom nadomještava. Nauka kao još jedan narativ ispituje ono što je površinsko, bez slojeva, ono što već jeste upisano u tijelo i samo treba da se rastumači kao njegov zakon. Dakle - nauka ne otkriva ono-nešto-Drugo, nego ono što uvijek već oduvijek jeste bilo; ona potvrđuje samu sebe u predeterminisanoj ulozi, operiše/radi sa nečim što joj svojim zakonom sužava polje eksperimenta i mogućnosti.

Primarna trauma subjekta jeste da - subjekt ne postoji! No, u izvanrednoj knjizi Hegemonija i društvena strategija, Laklau i Muf polaze baš od toga kako - “Društvo ne postoji”. Međutim, samo se od sebe postavlja pitanje: šta postoji? Psihoanalitičari na tragu Lakana se vraćaju - nedostatku kao prvobitnoj traumi koja se opire simbolizaciji. Zato je sada ovo presudno, barem nama, dakle - ukoliko bi subjekt u svojoj subjektivnosti doista postojao onako kako se to pretpostavlja, da li bi simbolizacija bila moguća? Nije li Realno koje se vraća, s obzirom na to da je inherentno Simboličkom, pokazatelj da se taj nedostatak subjekta ne može stalno činiti nevidljivim?