Lavirint teksta i grada: "Podgorička trilogija" Balše Brkovića

I Dickens ima svoj London, Kavafi svoju Aleksandriju, Rodenbach svoj Bruges, Joyce svoj Dublin. Ali isto tako, potpuno opravdano se može reći i da London ima svog Dickensa, Aleksandrija svog Kavafija, Bruges svog Rodenbacha, a Dublin svog Joycea. Između autora i grada uspostavlja se neraskidiva veza: dvije (narativne) strukture koje se podržavaju u uspostavljanju nove arhitekture teksta i svijeta. I zato je opet potpuno opravdano reći da Brković ima svoju Podgoricu, ali i da Podgorica ima svog Brkovića.

II U alegorijskom i istorijskom rakursu, moderna literatura i počinje višeznačnim preseljenjem u (vele)grad. Ako možemo da kondenzujemo dugačak i kompleksan proces naglašavanjem dramatične razlike, odnosno razlike dramatičnosti: modernost se zasniva na topografskoj i imaginarnoj tranziciji - uzmimo samo jedan, vrlo aktuelni primjer - na prelasku iz raskošnih, spektakularnih jorkširskih pustopoljina iz Orkanskih visova, u opskurni, tajnoviti i melanholični pejzaž Baudelairevog Pariza. Da bi se odigrala nova predstava, scenografija se mora prepraviti i rekolorizovati. Prirodu mijenja artificijelnost, tradiciju inovacija i dekonstrukcija, vitalnost prelazi u splin, melodrama u seksualnu dekadenciju. Ali, najvažnije, mijenja se samo ustrojstvo (literarne) metafore, jer grad i jeste oličenje labirinta, zbog čega moderni tekst - kroz razlaganje mimeze - i jeste eksperimentalan, digresivan, esejistički i često odbija da ponudi pripovjedni closure. Brkovićeva Podgorička trilogija za crnogorsku književnost obavlja tu metaforičku transformaciju gdje (dis)lokacija utiče na samu formu (autorskog) pisma. Za Brkovića u Trilogiji, junak je uvijek narator, i obrnuto.

III Ali, nije li ta inscenirana (jer se nalazi u čvrstom domenu fikcije) promjena u jednom pogledu - anahrona? Nije li, u bitnoj dimenziji, promjena stigla ako ne već prekasno, onda sa znakovitim odlaganjem u nacionalnu književnost? Takav zaključak bi možda i mogao da se izvuče da u samoj Brkovićevoj Trilogiji postoje elementi plakatne ideologije ili tematske nadobudnosti, i to baš sa ulaskom u novi milenijum. Upravo suprotno: Brkovićevo pismo adresira kulturalnu ambivalenciju i intertekstualnu problematiku, a ne nekakvi kompenzatorski ‘plan i program’ koji bi skrenuo pažnju sa unutrašnje sofisticarnosti teksta. Što će reći da je Trilogija dubinski autopoetički ‘projekt’, vrlo personalno sagledavanje urbane fenomenologije, višesmjerno poigravanje sa poznatim toposima i znakovima: da bi iskazao varijante jednog Grada, pisac mora da kreira posebni vokabular strahova i želja. Drugim riječima, Brković inteligentno kontekstualizuje Trilogiju, jer ona nastaje ne kao oštra antiteza, već kao precizna ekstenzija baš postmodernističke estetike, gdje je glorifikacija uvijek već aporična, a svaka definicija stavljena pod ironičnu lupu. Zato je Brkovićeva urbana imaginacija stalno diskurzivna i samoreflektivna: ona nas vraća na samo pismo, a ne na pitanje mimetičke, verističke ‘adekvatnosti’.

IV Iako su pisana u različitim periodima autorovog konstantnog razvoja, tri Brkovićeva romana, Privatna galerija (2002), Paranoja u Podgorici (2010) i Plaža Imelde Markos (2013), precizno oblikuju razvojnu liniju Trilogije: tako se ne samo objedinjava disparatni narativni niz u identičnosti autorove opsesije jednim gradom i mitologijom koju stvara oko njega, već i pojedinačni romani, dovedeni u isti okvir, dobijaju na drugačijim poentama u novoj intertekstualnosti, u semantičkom preplitanju, u novom ‘uvezivanju’ simboličke mreže. Trilogija snažno potvrđuje dosljednost Brkovićevog interesovanja za urbane topose i miteme, za profilisanje životnih sudbina u kosmosu jednog Grada koji stalno stoji na razmeđi između stvarnosti i fantazije, postajući i sam neka vrsta literarnog protagoniste u široj slici. Jer, autor može, u naročitim okolnostima, u dobro pripremljenim paralelama, u ‘ospoljavanju’ tropa, da sugeriše kako je Grad neka vrsta njegovog dvojnika.

V O vezi između grada i biblioteke, između grada i književnosti, napisano je mnoštvo romana i studija. Podgorička trilogija je efektna Brkovićeva pripovjedna analiza tog fenomena, ili te fascinacije, ili te identifikacije. Zato Brković, na ‘malom’ literarnom prostoru, može da bude i filozofski nastrojen i melodramski uvjerljiv, i opušteno ironičan i decentno sentimentalan. Tri izuzetno popularna i komentarisana Brkovićeva romana u Podgoričkoj trilogiji dobijaju svoj možda i definitivni oblik: mnoštvo priča uvire u jednu veliku. Što znači da te tri pripovijesti valja iznova pročitati, u nekoj vrsti nove hronologije i gradacije, nove dinamike koja već prepoznatljive likove i događaje, ironije i anegdote, iznova oživljava i verifikuje. Drugim riječima, Trilogija nije puki ‘zbir’ već publikovanih tekstova, ‘eksploatacija’ već utvrđenog gradiva, nego promišljeno reaktuelizovanje autorskog pisma, što baca razlikujuće svjetlo na odigrani narativ i pronalazi još snažnije veze i asocijacije, kao da je film iznova montiran, iako nije zamijenjen ili izbačen niti jedan kadar. Tek u retrospekciji, zapravo, mnogo toga postaje jasnije i zanimljivije. Stoga, ponovno čitanje poznatih romana u Trilogiji nije obična repriza familijarnog materijala, već fascinantno otkrivanje slojevitosti Brkovićeve skripture. I opet, iako se ništa ne oduzima, skraćuje ili prepravlja, Trilogija svejedno funkcioniše kao Redux varijanta u Brkovićevom romanesknom opusu.

VI Brković je uspio da postigne nevjerovatnu referencijalnu bliskost u jednoj književnoj sredini za koju se uvijek govorilo da premalo čita. (Da ne spominjemo i onu ozbiljniju reperkusiju: A i to što čitaju, krive stvari čitaju...) Sam podatak da je sa Privatnom galerijom Brković napisao bestseler djelovao je na početku novog milenijuma kao gotovo nestvaran: duh za koji se mislilo da se nikada neće pojaviti kod nas. Sada se taj fantazmagorični efekt ponovo vraća u sam tekst, koji posjeduje, zapravo, mnoga uporišta redramatizacije i defamilijarizacije. Zar Podgorica iz Privatne galerije ne djeluje danas još fantastičnije ili još uzbudljivije nego kada je Brkovićev roman-prvijenac izašao? Zar već sada prema tom izgubljenom gradu ne osjećamo određenu nostalgiju, kao potencijal koji se mogao mnogo bolje realizovati? Gradovi tendiraju da se pretvore u fantome, u ikonografiju koja se razlaže u imaginaciji. Brkovićevo pismo uvijek detektuje taj utvarni ‘višak’ kada stvarnost neosjetno i neopažljivo skrene u nadnaravnu scenu ili detalj, samo da bi se izoštrio osjećaj za narativnu kompaktnost ispripovjedanog svijeta. Pri kraju Plaže Imelde Markos, narator kaže: ‘Neće mi (...) vjerovati kad mu sve ovo ispričam’. Ali, suspenzija nevjerice je, da opet citiramo jedan završetak, ovaj put Privatne galerije, ‘više stvar tehnike nego li sudbine’. I (nekadašnja) ‘lokalizovana’ alegorija najednom dobija na univerzalnoj aktuelnosti: čitava epizoda na ‘hacijendi’ u Paranoji u Podgorici djeluje kao opis kako elite beskrupulozno funkcionišu, baš kao u nekom perverznom ‘romanesknom’ mise-en-scèneu.

VII Trilogija je kumulativna: kada se tri teksta pročitaju u kontinuitetu, specifično ulančavanje motiva, tema i tropa postaje izuzetno važan segment autorove tekstualne organizacije. Jedan primjer. U antologijskoj sceni koja je amblematična za transgresivnu intenciju nove crnogorske književnosti, protagonista Privatne galerije uzima kokain sa slike svog oca na knjizi: vrtoglavo konotacijsko uprizorenje. Otac je ovdje još uvijek prisutan, imaginarno kao slika i simbolički kao autoritet koji je predmet ironijske ‘desakralizacije’: patrijarhat je obezvrijeđen, ali perverzno još uvijek služi makar za proizvodnju polemičkog jouissancea, što spriječava potpuni pad u šizofreniju. Ta figura je, pak, u Plaži Imelde Markos doslovno odsutna, i roman jeste cjelovečernja (tako se nekad govorilo za filmove) potraga za njim od strane trinaestogodišnjeg dječaka. Brković tako sa žanrovskom dosljednošću u Trilogiji istražuje kako Ime-Oca jeste konstitutivno za funkcionisanje porodične melodrame.

VIII Čitanje po drugi put nije obična repeticija, već čitaocu daje mogućnost da traži užitak - repete. To drugo čitanje pripada prostoru oneobičavanja, fantazijske intervencije, reaktivacije označitelja, neprestanog razmještanja. Freud je pravio razliku između ponavljanja i (pri)sjećanja: Trilogija oličava brojne semantičke implikacije te distinkcije kada se ona materijalizuje u tekstu, kada postaje naknadni pripovjedni mehanizam za uvećavanje simboličkog dometa samog pisma. Kako ističe Luka Bekavac povodom jednog drugog primjera: ‘Stvar koja se ponavlja nikada ne dolazi kao ista, makar bila formalno identična; sam čin ponovnog javljanja pretvara stvar u nešto drugo’. Brkovićeva Trilogija je druga knjiga u odnosu na Privatnu galeriju, Paranoju u Podgorici i Plažu Imelde Markos: nalazi se u istom dijelu, ali na drugoj polici, tačnije na drugom mjestu u ‘gradskoj biblioteci’, i daleko je od toga da će skoro biti arhivirana, budući da interpretacija principijelno daje drugi život tekstu.