Kad je god riječ o nacističkoj Njemačkoj i Drugom svjetskom ratu, u prvom planu se obično Hitler, Gering, Hajndrih, Gebels, Himler, Ajhman, te kolona generala, SS, Pancer divizija itd. Nije to ni malo čudno. Naprotiv. Ovi ljudi su gradili i vodili “piramidu smrti” koja je “za dlaku” porazila Evropu. Pa i cijeli svijet.
I ne samo to, “piramida smrti” je izgradila sistem industrijske proizvođnje smrti koji je bio namijenjen svim nearijevskim narodima. Prvenstveno Jevrejima, Romima i Slovenima.
Fašistička ekspanzija i eksplozija moći je gotovo nezabilježena u cjelokupnoj ljudskoj istoriji. I prije fašističke Njemačke bilo je regionalnih pa i globalnih sila koje su prijetile neprijatelju i ostatku ljudskog roda. Ali ni jedna sila nije bila ni približne vojne moći koju je imala fašistička Njemačka.
Brzina nihovog širenje je bila još teže shvatljiva.
Munjeviti uspjeh nacističke Njemačke je bacio na koljena sve svoje protivnika za kratko vrijeme.
Dakle, ono što “fascinira” u izgradnji fašističke civilizacije smrti jeste zapanjujuće kratko vrijeme koje su Njemci imali, a opet uspjeli da izgrade takav industrijski sistem proizvođenja ubistava koji je uzdrmao temelje ljudskog roda.
I danas se osjeća njegov zadah. Jer je očito da je komunizam fizički pobijedio fašizam, ali ne i ideologiju i duh fašizma. (Ovaj paradoks je prvi primijetio i javno iznio sovjetski general Žukov poslije pada Berlina, 1945. godine.)
Fašizam je najveći pad njemačkog naroda u njihovoj istoriji od kojeg teško da ima oporavka. Krivicu snose i sami Njemci na čelu sa svojom elitom, koji su pristali da budu robovi fašističke ideologije i vlasti.
Sa spoljne strane gledano, u usponu fašizma posebno treba naglasiti njemačke neprijatelje. To su pobjednici iz Prvog svjetskog rata. Prvenstvano Francuze i Engleze koji su pokušali Njemce poniziti i staviti ih u neku vrstu kaveza. Ovaj naum je bio opasan, jer je nosio klicu Drugog sv. rata.
Ovaj neophodno duži uvod u temu o Hitlerovom finansijskom geniju smrti Hjalmaru Šahtu je bio neophodan da bi se jasnije sagledao uzlet, gabarit i doseg njemačkog fašizma. I posljedice koje je ostavio širom svijeta. Ali i po sam njemački narod.
Da se ne bi puno udaljili od zadate teme tj. frapantnog fašističkog vojnog “skoka smrti”, važno je predstaviti i onu drugu, manje vidljivu stranu uspjeha nacista u Njemačkoj.
Riječ je o logistici vojske i vojnom frontu.
Ta logistika bitno utiče na ratna dešavanja. (Napoleon je tvrdio da “vojnici idu naprijed stomakom”. A njemu se mora vjerovati kad je vojska u pitanju.)
Tu logističku stranu ratne “banalnosti” nazovimo fašističko privredno i finansijsko čudo. Apokaliptično dakako. Slično čudu koje opisuje Meri Šeli u romanu “Posljednji čovjek”.
Genijalac tadašnjih državnih finansija se zvao Hjalmar Šaht. On je svojim umijećem i hrabrošču - pa i duhom mračnog i zlog umjetnika - doprinio da “zmijska glava” (nacizam) uzraste i raširi svoj adski naum širom Evrope, sa globalnim ambicijama.
Hjalmar Šaht je malo poznat široj crnogorskoj javnosti. Njemu ćemo posvetiti dužnu pažnju. Jer i sjenke smrti mogu - kako tvrdi Šekspir - da prave čuda i vode direktno u smrt ljude i poslije svoje smrti.
Pravo ime Hjalmara Šahta je zagonetno. Glasi: Hjalmar Horac Grili Šaht. Reklo bi se da ima i njemačkog i anglo-saksonskog pa čak i španskog korijena. Perfektno je govorio engleski jezik ili tačnije američki engleski, jer je djetinstvo proveo u SAD.
Znanje engleskog jezika će mu kasnije biti od ogromne koristi u radu i pregovaranjima sa prvenstveno američkim ali i britanskim bankarima.
Ono što je značajnije od znanja engleskog jezika jeste to da je prihvatio i izgradio mnoštvo američko-engleskih kulturnih - ali i onih drugih - manira koji su takođe neophodni u vrhunskim monetanim pregovaranjima i zakulisnim (prevarnim) radnjama.
Po prirodi je bio veoma hrabar čovjek. Otporan na uticaje i ucjene. U fašizmu - otpornost na uticaje u hijerarhiji - bila je ozbiljna mana i politička greška koja se glavom plaćala. U finansijama je suprotno.
Hjalmar Šaht je rođen 1877. godine u Tinglevu u Njemačkoj (danas Danska). Umro je 1970. godine u Minhenu. Suđeno mu je na Ninberškom procesu 1946. godine, ali je oslobođen usljed nedostatka dokaza. Kasnije je bio finansijski savjetnik u Egiptu, Iranu, Indoneziji i zakratko u Bundes banci.
Veći dio djetinstva je proveo u SAD, a 1899. godine vraća se u Njemačku.
Sredinom 20-tih godina XX vijeka postao je jedan od vodećih njemačkih bankarskih umova. (Kao takav Hjalmar Šaht je zapao za oko Adolfu Hitleru.) Bio je naklonjen nacizmu. U Hitleru je vidio proviđenje i jedinog političara koji može uzdići Njemačku iz pozicije koju je imala poslije kapitulacije i Versaja 1919. godine.
Dolaskom nacista na vlast ovaj finansijer-monetarista postavljen je 1934. godine na mjesto ministra za ekonomske poslove i predsjednika Rajsbanke. Na prvoj funkciji je ostao do 1937. godine, a na drugoj do 1939.
Prirodom posla, upravljao je porezima, državnom i finansijskom administracijom, saveznim budžetom, te svojinskim odnosima itd. Zbirno rečeno, sva finansijska, poreska, budžetska te administrativna finansijska vlast je bila koncentrisana u Šahtovim rukama.
Do te vlasti - kao i svake totalitarne vlasti - nije lako i jednostavno doći. Mnogo je teže i opasnije doći do vrha u takvoj vlasti, nego u kakvom demokratskom režimu koji funkcioniše kroz višepartijsku proceduru i medijsku javnu diskusiju i javnu kontrolu.
No Hitlerov “sikstinski” prst je upućen ka Šahtu i to je bilo dovoljno.
Da bi se jasnije vidio Šahtov meteorski uspjeh, važne su i ekonomske eksterne okolnosti koje su mu išle s ruke. A one su bile za Njemačku - katastrofalne.
Moramo se vratiti s početka 20-tih godina i kraja Prvog svjetskog rata.
Njemačka je poslije Prvog svjetskog rata bila “mrtva” država. Malo šta je funkcionisalo. Pobjednici Prvog svjetskog rata nametnuli su Njemačkoj finansijske obaveze koje su daleko prevazilazile njenu mogućnost otplate kredita i drugih ratnih reparacija. Drugim riječima, pobjednici su pokušali “ubiti” Njemačku i njenu privredu za sva vremena.
Ti pobjednici kao da su zaboravili zlatno pravilo - da se svaki veliki narod (Nemci ili Rusi, na primjer) može pobijediti, ali ne smije poniziti. A upravo poniženje je bilo vizija saveznika i cilj Versajske kapitulacije Njemačke iz 1919.
Samo ratne reparacije koje je Njemačka morala da plati saveznicima (pobjednicima) iznosile su - s početka - 135 milijardi zlatnih njemačkih maraka. Ova fantastična cifra je bila ekvivalent 10-to godišnjem radu njemačke privrede - bez domaće potrošnje.
Početkom 20-tih godina, Njemačka je “rešenje” našla u razornom i besomučnom štampanju novca ili tkz. deficitarnom finansiranju. Ovo “rešenje” uvijek obesmišljavao rad, pa na neki način i život ljudi (Krajem 1923. g. jedan američki dolar se mijenjao za 4.2 bilijarde maraka).
Između 1920. g. i 1923. g. razbuktala se hiperinflacija nezabilježena u modernoj istoriji. Drugim riječima, Njemci su bili obezglavljeni. Za vraćanje dugova “iz privrednog minusa da bi došli na nulu” (H.Š.) bio je potreban rad oko 10 generacija Njemaca.
Dakle, saveznici su nametnuli nemoguć sistem kojim se pokušalo držati Njemčku u kavezu tj. pod strogom kontrolom.
Njemački ministar finansija V. Jang je “refinansirao” njemački dug tako što je uzimao kredite od SAD-a da bi platio ratni dug prema Britancima i Francuzima. A ovi su ovaj novac prosljeđivali Američkim bankama da bi otplatili svoje ratne kredite uzete kod Amerikanaca tokom Prvog svjetskog rata.
Posljedica po Njemačku je bila ta što se akumulirao njemački dug prema saveznicima. Krug je bio zatvoren i katastrofalan za Njemce.
Da zlo bude veće, krah Volstrita krajem 1929. je poremetio začarani krug finansija. Amerikanci su prestali da daju kredite svima, pa i njemečkim bankama. Kolaps je bio na vrhuncu.
Depresija u Njemčkoj je bila krajnje brutalna. Kolaps i privredna smrt je bila na vidiku. Izvoz je morao biti zaustavljen, jer nije bilo dotoka svježeg novca. Nezaposlenost je dostigla preko 6.5 miliona ljudi koji su registrovani. Neregistrovanih je vjerovano bilo znatno više.
Kancelar Bruning je pokušao da smanji potrošnju čime je samo razbuktao inflaciju jer je nestao dotok novca u budžetu. Njemci su ga nazvali “Kancelar smrti” jer je požar gasio benzinom.
Šaht je bitno doprinio da se slomi inflacija. Uveo je novu marku takozvanu rentmarku kao sredstvo plaćanja, fiksirao je novu valutu, a realno pokriće nalazi u poljoprivrednom i industrijskom državnom zemljištu.
Dakle, ne u zlatu ili kakvoj drugoj vrijednoj robi. Inflaciju je zaustavio za nekoliko nedelja. U međunarodnoj finansijskoj javnosti se smatrao da je finansijski genije. (U posjeti SAD-u i Engleskoj je dočekan kao zvijezda.)
Obezglavljivanje naroda i nepovjerenje u razne vlade Vajmarske republike i finansijska rješenja od 1920. do 1930. godine bilo je jedno od razloga uspona fašista tj. nacional-socijalističke partije.
Fašisti su obećavali brzi privredni i socijalni “skok naprijed”.
U svim kriznim vremenima, vlada se parolama. A fašističke parole su obećavale narodu uz rad, red, disciplinu i - OSVETU.
Na izborima 1928. godine nacisti su dobili 2,9% glasova, da bi 1932. godine osvojili 37,1% glasova. Postali su nezaobilazna i vladajuća sila.
Uskoro je 1933. godine Hitler došao na vlast.
Za stanje u Njemačkoj, fašisti su okrivili Jevreje i komuniste. Ali i socijal-demokrate i korumpiranje političare Vajmarske republike kojih je bilo kao u svakoj krizi u izobilju.
Državna kasa je bila prazna.
Hitler se sjetio Hajmarha Šahta i postavio ga 1933. g. za predsjednika Rajhsbanke, a uskoro (1934.) i za ministra privrede.
Bez obzira što s početka nije bio mnogo naklonjen nacistima, Hjalmar Šaht veoma brzo i temeljno inovira finansijski i privredni sistem. Slično kakvom vrhunskom umjetniku koji od ništa pravi sve.
Šaht odmah kontroliše potrošnju. Pronalazi mehanizme za pokretanje državnih radova prvenstveno u infrastrukturi i meliorizaciji, zapošljava stanovništvo. Ali ono što je bitno, tiho radi na vojnom programu u cilju jačanja vojnih kapaciteta države - bez diranja u skromnu budžetsku rezervu.
Ono što Šahta čini posebnim jeste to što je početkom 1934. godine proglasio jednostrani moratorij na plaćanje dospjelih rata (reparacije/kamate) prema Englezima i Francuzima. U okolnostima prazne kase, taj gest je bio dostojan herojstva. Ova Šahtova inovacija je išla u pravcu plaćanja samo njemačkom robom. Radilo se o nuđenju saveznicima neke vrste jednosmjerne trampe i - ucjene.
Saviznici su, dakle, dobili novac u obliku njemačke robe, cjenovno naduvanih poljoprivrednih i hemijskih proizvoda. Ali ne i mašinskih proizvoda namijenjenih razvoju njemačke vojne moći.
Amerikanci i saveznici su hitro i oštro negodovali. Na sastanku u Berlinu elokventni i hrabri Šaht im je dao čak ultimatum o mogućnosti potpunog neplaćanja reparacija. Dakle, Šaht se igrao vatrom i “praznom puškom”, jer Njemačka je još bila na koljenima.
Saveznici su bili nezadovoljni, ali progutali su udicu.
Šaht je bio još hrabriji i mudriji. Radio je na razbijanju savezničkog jedinstva u reparacijama tako što je razvio tzv. finansijsku bilateralu sa drugim zemljama.
Ova se bilaterala nije odnoslila samo na krupne saveznike već i na vanevropske “periferne” saveznike. Uveo je politiku tzv. Novog plana (njem. Neuer Plan). Njemačka je kupovala tj. trampila svoje proizvode sa vansavezničkim zemljama. Na primjer, Njemčka je od Kraljevine Jugoslavije kupovala bakar u zamjenu za lokomotive; od Rumuna naftu u zamjenu za hemijske proizvode; Mađarska je za svoje poljoprivrene proizvoda dobijala Krupove puške i mitraljeze.
Šaht je stvorio kliring kao oblik plaćanja. Multilateralni, dakako.
Sada su saveznici bili pred finansijskim porazom. Reparacije su dobile novu formu koja je odgovarala Njemačkoj. Dakle, Šaht je tržište svojih roba znatno proširio.
Trampa je radila. Saldo se podmirivao robom. Novac je Šaht napravio nevidljivim. Tragovi novca se nijesu vidjeli sa eksterne strane. Samo je Šahtova Rajsbanka i par ljudi oko njega, mogli znati količinu i vrstu novca u Cantralnoj banci.
Novim planom (1934.g.) Šaht je stvarao ekonomsku koloniju zavisnika od njemačke robe. Jugoslavija, Mađarska, Rumunija ali i Turska su bile naročito zavisne od njemačke robe. A to znači od njemačke politike i njene fašističke ideologije. Jer uz dobijenu robu uvijek ide i tuđa ideologija.
(Nastavak naredne sedmice)
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
