Sa 17 godina čovjek je još dijete, ali se od njega već traže velike životne odluke. Jesu li ti mladi ljudi na raskršću spremni za sve ono što im se baš tada događa, a kamoli za sve što slijedi kasnije? Nerijetko se u tom, važnom, krhkom, ali i surovom periodu dešavaju i ohole stvari koje ostavljaju životne ožiljke. Zašto, najčešće je pitanje bez odgovora.
Upravo taj međusvijet, njegove ranjivosti, traume, ćutanja i pokušaje da se u njemu pronađe vlastiti glas, istražuje rediteljka Kosara Mitić u svom debitantskom dugometražnom filmu “17”, koji je nastao po istinitom događaju. Priča o dvije sedamnaestogodišnjakinje koje se suočavaju sa nasiljem i njegovim posljedicama ne ostaje samo filmska priča o odrastanju... Ona otvara pitanja o tome koliko mladi zaista imaju kome da se obrate, šta se događa kada porodica, škola i sistem zakažu, ali i koliko je teško prepoznati nasilje kada ono postane dio svakodnevice.
“Radnja filma prati sedamnaestogodišnju Saru koja na školskom putovanju krije tajnu. Kada se putovanje otme kontroli i Sara postane svjedok seksualnog zlostavljanja svoje drugarice iz razreda, njih dvije sklapaju vezu koja će trajati zauvijek”, navodi se u kratkom opisu.
Ja sam se stvarno stalno pitala “Zašto” dok sam razmišljala o svemu tome i radila na filmu. Ipak, nekako u jednom trenutku osjećaš da možda i ne treba da se pitaš jer pravi odgovor ne postoji... Možda samo treba da prođeš kroz to i doživiš tu transformaciju sebe.
Film je svjetsku premijeru imao u februaru na Berlinskom filmskom festivalu, u okviru novoustanovljene takmičarske selekcije “Berlinale Perspectives”, namijenjene debitantskim ostvarenjima. Nakon toga, osvojio je i četiri nagrade na 32. Sarajevo Film Festivalu, i to: Srce Sarajeva za najbolju glumicu Evu Kostić, UniCredit nagradu publike za najbolji igrani film, specijalnu nagradu za promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i Cineuropa nagradu. A onda je u Herceg Novi stigla i Zlatna mimoza za najbolju režiju koja je dodijeljena ravnopravno Kosari Mitić za film “17” i Goranu Stankoviću za film “Oče naš”.
Mitić, međutim, uspjeh filma ne mjeri samo priznanjima, već joj je jednako važno, ili još i važnije, da “17” dopre do gledalaca, da ih natjera da nešto osjete, prepoznaju ili možda prvi put izgovore naglas, a o svemu tome govori više u intervjuu za “Vijesti”.
Nakon što je premijerno prikazan na Berlinalu, Vaš debitantski dugometražni igrani film osvojio je niz priznanja. Pored samih nagrada, koliko Vam priznanje predstavljaju reakcije publike i da li je to pravo mjerilo uspjeha filma?
Tako je, počeli smo iz Berlina, sa Berlinalom, pa smo bili i u Sarajevu gdje smo uzeli četiri nagrade, a nedjelju dana kasnije smo imali projekciju i u Herceg Novom. Publika je svuda bila nevjerovatna i vrlo emotivno je primila film. Dobili smo glasne ovacije na svakom festivalu. Tako je bilo i u Berlinu gdje smo se zaista oduševili publikom koja je pokazala ne samo puno emocija, već i puno interesovanja za samu priču, a onda su i postavljali brojna pitanja u sklopu Q&A sesije. Razgovori su nam trajali preko sat vremena.
Mislim da ovaj film nekako radi upravo ono što treba - zadire duboko u gledaoca, dodiruje svakog ponaosob u publici i budi emociju kod ljudi. Ja sam u Berlinu vidjela ljude koji su jako emotivni izašli sa projekcije, kao i u Sarajevu i u Herceg Novom. Mnogi su mi čestitali na filmu i željeli da razgovaraju ili su pak bili pod takvim utiskom da nijesu mogli. To je pravi odgovor na pitanje zašto mi pravimo film.
“17” polazi od stvarnog događaja, a u središtu radnje su dvije sedamnaestogodišnjakinje koje se, svaka na svoj način, suočavaju sa nasiljem, strahom i osjećajem da nemaju kome da se obrate. S obzirom na težinu same priče, a onda i naše realnosti, kako je bilo oblikovati film sa mladom ekipom glumaca?
Istinita priča je poslužila kao temelj našeg filma. I da, priča je istinita i naši klinci su istiniti. Upravo zbog toga nijesam željela da oni previše glume, već da budu ono što jesu, da i sami osjete i prenesu dalje. Zato je možda i film takav, energija je tako realna i sirova, jer oni žive taj film. Oni ne glume, nego žive taj film. To se realno dešava jer oni tako realno žive. Sve te replike, načini na koje djeluju, sve to je realno, to se dogodilo u njihovim životima i sve je iscrpljeno iz njih. Ništa nije fiktivno... Normalno, postoji scenario, ali sve što je preko toga - emocija, energija, atmosfera, sve je njihovo. Da je teško - jeste, teško je, sve... Mislim da sam našla neki put do njih, uz puno povjerenje i poštovanje, i to je nekako tako funkcionisalo, a onda funkcioniše i sami film.
Naslov filma ukazuje na godine (anti)junaka/inja koje bi trebalo da budu posebno lijepo, dok su nekome i najteže. Godine u kojima spoznajemo sebe i na granici smo odrasle dobi sve češće ostavljaju teške posljedice i traume koje oblikuju mlade ljude drugačije nego što bi oni zapravo bili... Koliko smo svjesni ranjivosti u tim godinama, ne samo kasnije kao odrasli, već i tada, kao sami tinejdžeri, u odnosu prema sebi ili prema drugima?
Kao što ste rekli, sa 17 godina je svako i dalje dijete, ali ide prema odrasloj dobi. Onda se od te mlade osobe nekako očekuje da sama donese neke bitne odluke za život: gdje ćeš dalje, kako ćeš, šta želiš i još mnogo toga... Ali, imam osjećaj da ti sa 17 godina još nekako nijesi spreman za sve to i nekako taj međusvijet ili to međuvrijeme zna da bude vrlo opasno. Zbog toga se dogode sve te traume koje poslije nosimo do kraja života. Često nijesmo ni svjesni toga, ali mislim da je tu osnova svega.
Vrlo je bitno da mladi ljudi glasno pričaju o onome što im se događa i što osjećaju. Ja sam tokom audicija srela mnogo mladih ljudi od 16 pa do 20 godina. Nakon razgovora sa njima i same audicije, pa čak i danas, bilo mi je fascinantno što mnogi od njih nose tako neke traume, i to strašne, ali niko ne priča o tome. Prolaze kroz agresivno ponašanje, seksualno nasilje i još mnogo toga što im se događa, ali o tome ćute. Shvatila sam da mnogi od njih uopšte nemaju izgrađen odnos sa svojim roditeljima, jako su zatvoreni. Možda je i do tih godina i perioda života u kojem se nalaze, ali mislim i da je mnogo do društva, do sistema i do svijeta u kojem živimo. Jednostavno: prvi problem je porodica, drugi problem dolazi u školi, naredni je u kompletnom sistemu i tako sva ta djeca bivaju prepuštena sama sebi.
Nažalost, kad se nasilje desi, često se ljudi pitaju kako nijesu primijetili ili zašto nijesu reagovali. Tako i film govori o odgovornosti onih koji su svjedoci, ali koji ćute. Koliko je upravo ta “siva zona” trenutak odluke kada se nešto može promijeniti?
Mislim da prvo treba da se nađe neki način da se osvijesti šta je sve nasilje i kada se ono događa da ga tako i nazovemo i budemo svjesni toga, a ne da ga negiramo. Primjera radi, kada smo prilikom rada na filmu pričali sa glumcima, shvatili smo i sami koliko je to neosviješćeno među mladima, koliko mlade djevojke nasilje ne vide i ne osjećaju kao nasilje, već im je to nešto sasvim normalno - jer je takvo ponašanje usvojeno i jer se o svemu tome ćuti. Sa 17 godina nasilje je kolektivno i djeluje kao nešto sasvim normalno. Ne priča se o tome, pa se onda lako i prihvata. Vidimo i sami: danas se dogodi silovanje, možda se o tome govori, ali već sjutra su svi tu, svi piju, jedu i žive kao da se ništa nije dogodilo. Zbog toga mislim da prvo treba osvijestiti, pa tek onda nešto preduzeti po tom pitanju.
S obzirom na slojevitost filma, evidentan je i njegov potencijal na raznim nivoima, ne samo sa umjetničkog, već i pedagoškog, edukativnog, društvenog i političkog aspekta... Jeste li možda već svjedočili nekoj promjeni, bilo individualnoj ili pak na višem nivou, te vjerujete li da film može doprinijeti razvoju - ne samo sebe, već i društva?
Film ima moć i lako može da dopre do jednog čovjeka, do jednog gledaoca. Ako uspije nešto da probudi u njemu, neku emociju, neku misao, nešto, bilo šta, onda možemo više da razgovaramo i o samoj temi, ali i o tome da nešto može ili treba da se promijeni. Na kolektivnom nivou, mislim da nije moguće da se desi film i jednostavno sam od sebe sve sredi. Ipak, vrlo je bitno da napravite film koji ima priču i moć da dođe do gledaoca i gledalaca, a da ne ostane samo još jedan u nizu odgledanih filmova, već da nakon toga stvarno ostane nešto u onome ko je gledao. Možda baš neki takav film može da utiče na nekoga i razbudi ga ili pak da promijeni nešto kada dođe do neke situacije. Možda to nije neka prevelika razlika, ali jeste razlika. Zbog svega toga, mislim da je vrlo dobro da svaki film ima u sebi i neki edukativni proces, pa čak i da konkretno ovaj film uđe u neke edukativne procese.
Kao mlada osoba, možete li uporediti vrijeme svojih srednjoškolskih dana i današnje, okolnosti koje žive i prolaze tinejdžeri i koliko se to zapravo promijenilo u prethodnih deceniju ili više?
Nije to tako kratak period, ali se svakako mnogo toga promijenilo. Promijenili su se odnosi, stavovi, gledanje, druženje... Generacija današnjih klinaca je prilično različita. Gen Z je skroz drugačija generacija od Milenijalaca. Mi smo zaista bili nešto drugo. Mislim da je dostupnost tehnologije možda i najviše zatvorila njihovu generaciju, pa oni veoma malo pričaju. Imam osjećaj da smo mi, uprkos svemu, više razgovarali međusobno, ali i sa roditeljima. Možda smo bili i bliži, bliskiji, otvoreniji... Možda je bilo više povjerenja... Možda je drugarstvo sad postalo različito i drugačije se doživljava...
U Vašem filmu se otvaraju i pitanja identiteta i pripadnosti, ali upravo i odnosa koji imamo sa drugima. Mi sve to gradimo, sami i zajedno, htjeli to ili ne. Koliko pojedinac ima prostora da pronađe sebe nezavisno od uticaja i očekivanja drugih ljudi, pogotovo u tako osjetljivom dobu?
To je slično kao u filmu. Posebno sami kraj filma govori o tome. Na neki način, mi i nemamo razrjašnjenje situacije, već više vidimo njenu transformaciju. I ona (glavna junakinja) doživljava transformaciju, sama je prihvata i sprovodi i ide u nešto sasvim različito u odnosu na ostale. Oni ostaju na onome što su oni, dok ona zapravo osvješćuje samu sebe i rješava da jednostavno zadrži svoj integritet i da bude to što jeste, pa neka bude šta bude.
Mislim da je za mlade ljude najbitnije da sačuvaju svoj integritet, da rade ono što je ispravno, čak i kad to niko ne vidi, ali i da preuzmu odgovornost za svoje postupke... Onda mogu da imaju neku nadu.
Izjavili ste ranije da ste se sve vrijeme tokom rada na filmu, pitali “Zašto”... Pa, jeste li došli do odgovora i koliko je teško možda dati odgovor iz druge perspektive, kad osoba ne prolazi kroz sve ono što prolazi protagonista filma ili vlastitog života?
Svi mi nekako imamo neka prava i prolazimo kroz određene stvari u životu. Kad neko sa strane to vidi, možda i sam kaže: “Zašto?”... Ali kad si baš ti u svemu tome, nekad ne znaš zašto i nekad možda ostaneš tu gdje jesi, a trebalo bi da odeš. Nekad možda znaš šta je ispravno i svjestan si da treba da uradiš upravo to nešto što je ispravno, ali možda ne znaš kako ili možda radiš ali ne onako kako bi trebalo... Na to zašto, obično nema odgovora. Ja sam se stvarno stalno pitala “Zašto” dok sam razmišljala o svemu tome i radila na filmu. Ipak, nekako u jednom trenutku osjećaš da možda i ne treba da se pitaš jer pravi odgovor ne postoji... Možda samo treba da prođeš kroz to i doživiš tu transformaciju sebe.
To je savršena poruka za kraj razgovora. Da li biste nešto dodali?
Samo bih poručila svima da gledamo film i da razumijemo. To je najbitnije.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
