Greta Garbo oživjela u reklami za kuglične ležajeve

Greta Garbo bila je zvijezda u vremenu kada je filmska slika tek učila da govori.

Njeno lice bilo je dovoljno da privuče publiku u bioskope, a njena pojava toliko upečatljiva da je, čak i u eri nijemog filma, djelovala kao da govori više od riječi. Kada je Holivud prešao na zvučni film, Garbo je uspjela ono što mnogim tadašnjim zvijezdama nije pošlo za rukom: preživjela je prelazak iz nijeme u zvučnu eru i postala još veća zvijezda.

Sada, više od sto godina nakon njenog filmskog debija i decenijama nakon što je njen pepeo položen na švedskom groblju, Greta Garbo ponovo se pojavljuje pred kamerom.

Samo što ovog puta kamera ne snima nju. Snima glumicu čiji je lik, uz pomoć vještačke inteligencije, pretvoren u digitalnu verziju jedne od najprepoznatljivijih žena u istoriji filma.

Garbo je tako dobila novu ulogu u reklami švedske industrijske kompanije SKF. Umjesto holivudskog spektakla, međutim, u pitanju su kuglični ležajevi.

Ipak, ono što je moglo da ostane tek neobičan reklamni potez otvorilo je mnogo veće pitanje: ako je moguće digitalno vratiti lice, pokrete i glas Grete Garbo, da li bi ona jednog dana mogla ponovo da se pojavi i u pravom igranom filmu?

Jedan od njenih nasljednika ne odbacuje tu mogućnost.

“Ne bih rekao ne, pogotovo nakon onoga što sam vidio”, rekao je za “Gardijan” Kreg Rejsfild, jedan od troje rođaka koji upravljaju nasljeđem slavne glumice.

“Prilično je nevjerovatno i djeluje veoma stvarno. Pa šta kaže da Gretu Garbo na neki način ne bismo mogli da vratimo i u neku filmsku ulogu?”.

Rejsfild je, kaže, bio “zapanjen” kada je prvi put vidio digitalnu verziju svoje pratetke.

Neobična veza koja seže do 1921. godine

Da stvar bude zanimljivija, Garbo i kompanija SKF nisu se prvi put sreli u svijetu reklame gotovo čitav vijek kasnije.

Njihova veza datira još iz 1921. godine, kada je mlada Greta Garbo dobila jednu od svojih prvih filmskih uloga u promotivnom filmu povezanom sa kompanijom iz Geteborga.

Tada je bila na samom početku karijere. Nekoliko godina kasnije preseliće se u Holivud i postati jedna od najvećih zvijezda svog vremena.

Danas je, zahvaljujući tehnologiji koja tada nije postojala ni u najluđim zamislima, ponovo povezana sa istom kompanijom.

Samo što je između dvije verzije Garbo prošlo više od jednog vijeka.

U reklami kompanije SKF, koja traje 99 sekundi, digitalna Garbo pojavljuje se između kadrova kugličnih ležajeva. Za nekoga ko zna njen filmski opus, prizor je pomalo nadrealan: žena koja je u “Grand Hotelu” igrala slavnu balerinu, a u “Dami s kamelijama” tragičnu kurtizanu, sada se pojavljuje u svijetu industrijskih mašina.

Ali upravo je to možda i najzanimljiviji dio priče.

Jer reklama nije toliko važna zbog proizvoda koji promoviše koliko zbog onoga što pokazuje o tehnologiji koja je omogućila da jedna davno preminula glumica ponovo izgleda kao da je pred kamerom.

Rejsfild kaže da ga je posebno impresioniralo koliko su detalja autori uspjeli da rekonstruišu.

“Bio sam potpuno impresioniran načinom na koji su uspjeli da uhvate i mijenjaju njene pokrete, odjeću, izgled lica, pa čak i glas”, rekao je.

Za njega to nije bilo samo tehnološko iskustvo.

Rejsfild je Šveđanin američkog porijekla koji je svojevremeno vozio Garbo i često je viđao na porodičnim okupljanjima dok je živjela u Njujorku.

Zbog toga mu je digitalna rekonstrukcija bila mnogo ličnija nego što bi bila običnom gledaocu.

“Bilo je zapanjujuće vidjeti šta sve mogu da urade. Bilo je veoma upečatljivo. A meni, kao nekome ko ju je poznavao, bilo je i dirljivo”.

Garbo nije samo lice koje se može kopirati

Greta Garbo je odavno prestala da bude samo ime iz istorije filma. Njena slika postala je dio kolektivnog pamćenja Holivuda.

Karijeru je počela u Švedskoj, a međunarodnu slavu stekla nakon odlaska u Sjedinjene Američke Države. U vrijeme kada je filmska industrija proizvodila zvijezde gotovo industrijskom brzinom, Garbo je izgradila potpuno drugačiji status.

Bila je misteriozna, povučena i gotovo nedostupna javnosti. Čuvena rečenica “I want to be alone” (“Želim da budem sama”), izgovorena u filmu “Grand Hotel” iz 1932. godine, toliko se vezala za njen javni imidž da je vremenom postala gotovo sinonim za samu Garbo.

A onda je, na vrhuncu slave, jednostavno otišla. Garbo je posljednji film snimila 1941. godine i povukla se iz javnog života. Za razliku od mnogih drugih holivudskih zvijezda, decenijama je izbjegavala povratak pred kameru. Nije željela da svoj privatni život pretvori u javni spektakl.

Umrla je u Njujorku 1990. godine, u 84. godini.

Zbog toga ideja da se danas ponovo pojavi na ekranu ima posebnu ironiju. Garbo, koja je toliko insistirala na povlačenju iz javnosti, sada može da se pojavi pred milionima ljudi bez mogućnosti da na to sama pristane ili da odredi kako će biti predstavljena.

Upravo tu tehnološka priča počinje da prelazi u mnogo složenije pitanje: Kako se pravi Greta Garbo koja više ne postoji?

Za stvaranje reklame autori nisu jednostavno uzeli stare filmske snimke i fotografije Garbo i pustili ih kroz neki AI program.

Pravno i etički, međutim, pitanja su mnogo složenija. Ko odlučuje šta bi Greta Garbo danas prihvatila da igra? Njeni nasljednici? Filmski studio? Producent? Publika? Ili algoritam? I da li digitalna rekonstrukcija predstavlja očuvanje umjetničkog nasljeđa ili stvaranje potpuno novog lika koji samo nosi njeno lice i glas?

Naprotiv, zbog autorskih prava nisu mogli da koriste takav materijal kao direktan ulaz u proces generisanja.

Umjesto toga, koristili su tekstualne opise kojima su vještačkoj inteligenciji zadavali karakteristike Garbo, uključujući njene ledenoplave oči i talasastu plavu kosu.

U stvaranju digitalnog lika korišćeni su AI modeli kao što su kineski Seedream i Guglov Nano Banana Pro.

Zatim je stvarna glumica odigrala ulogu pred kamerom, dok je njen izgled naknadno zamijenjen digitalnom verzijom Garbo. Na taj način vještačka inteligencija nije morala da “izmisli” cijelu glumačku izvedbu. Ljudsko tijelo i pokreti poslužili su kao osnova, dok je AI poslužio da toj izvedbi podari lice istorijske zvijezde.

Glas je rekonstruisan na osnovu snimka iz jednog od ranih filmova Garbo.

Ovaj postupak pokazuje i kako se savremena generativna AI sve više udaljava od jednostavnog stvaranja slike.

Današnji sistemi mogu da kombinuju tekstualne opise, pokret, lice, glas i stil u jednu cjelinu koja gledaocu može djelovati gotovo kao stvaran snimak. Granica između onoga što je snimljeno i onoga što je naknadno generisano postaje sve manje vidljiva.

U slučaju Garbo, međutim, postoji još jedan sloj. Ona više nije tu da kaže kako želi da bude predstavljena.

Od “digitalnog dvojnika” do nove glumačke karijere?

Slična tehnologija već je korišćena i u slučaju glumca Vala Kilmera, koji je preminuo prošle godine. Sve veći broj sličnih primjera pokrenuo je i rasprave o tome gdje prestaje umjetnička rekonstrukcija, a počinje iskorišćavanje identiteta preminulih ljudi.

Kritičari su za takvu praksu počeli da koriste izraz “ghostploitation”, svojevrsnu igru riječi koja opisuje komercijalno korišćenje digitalnih likova mrtvih zvijezda. Za sada, međutim, Garbo nije postala stalna digitalna glumica. Postala je reklamni lik.

Ali ono što je Rejsfeld vidio dovoljno ga je uvjerilo da bi granica između reklame i filma uskoro mogla postati mnogo tanja.

“Ne bih rekao ne”, ponavlja on na pitanje da li bi digitalna Garbo mogla da se pojavi u nekoj drugoj ulozi.

To nije mala stvar.

Jedno je napraviti digitalnu kopiju lica poznate osobe za nekoliko sekundi reklame. Sasvim drugo bilo bi izgraditi čitavu filmsku izvedbu: lik koji govori, reaguje, hoda, mijenja izraz lica, stupa u odnos sa drugim glumcima i nosi priču od početka do kraja. Tehnološki, dio tog puta već je pređen.

Pravno i etički, međutim, pitanja su mnogo složenija. Ko odlučuje šta bi Greta Garbo danas prihvatila da igra? Njeni nasljednici? Filmski studio? Producent? Publika? Ili algoritam? I da li digitalna rekonstrukcija predstavlja očuvanje umjetničkog nasljeđa ili stvaranje potpuno novog lika koji samo nosi njeno lice i glas?

Holivud je već jednom mijenjao pravila

Ironija je u tome što je Garbo tokom karijere već bila dio jedne velike tehnološke promjene.

Njena karijera obuhvatila je prelazak sa nijemog na zvučni film. U trenutku kada je zvuk promijenio čitavu filmsku industriju, mnoge nijeme zvijezde izgubile su svoju poziciju jer njihov glas nije odgovarao slici koju je publika imala o njima.

Garbo je bila među onima koje je zvučni film učinio još većim zvijezdama. Sada se, više od stotinu godina kasnije, pojavljuje u novoj tehnološkoj revoluciji.

Ovoga puta promjena nije u tome što film može da snima zvuk. Promjena je u tome što računar može da stvori izvedbu osobe koja više nije živa. To je razlika koja bi mogla mnogo dublje promijeniti filmsku industriju.

Ako je nekada bilo dovoljno da kamera zabilježi glumca, danas je sve više moguće da se glumac, ili njegov digitalni dvojnik, konstruiše iz podataka, snimaka, opisa i modela vještačke inteligencije.

Za Garbo, čija je karijera počela u vremenu kada su se filmovi još snimali kamerama na ručni pogon, taj put djeluje gotovo nestvarno.

Od nijemog filma do generativne vještačke inteligencije. Od stvarne osobe pred objektivom do digitalnog lika koji može da postoji i bez nje. A sve je počelo, barem u ovom slučaju, reklamom za kuglične ležajeve. Možda će na tome i ostati.

A možda će se ispostaviti da je 99 sekundi digitalne Grete Garbo bilo tek prvo poglavlje mnogo duže priče.