Talas demonstracija zahvatio je Francusku, Belgiju, Italiju, Portugal, Albaniju. U njima su udruženi srednjoškolci, studenti, sindikati, građani, migranti. U Francuskoj je sukob, uglavnom, pokrenut protiv Makronove vlasti usljed pada životnog standarda, rasta cijena goriva i osnovnih namirnica, javnog duga koji dostiže najviši nivo u proteklih više od dvije decenije. Kad pogledamo zastrašujuće slike/snimke iz Pariza, Marselja ili Liona, moglo bi se reći: onoliko koliko vlast nema odgovor na rastuće u državi krize, toliko su se Francuzi identifikovali sa očajem pomiješanim sa agresijom, pronalazeći izraz u vandalskom demoliranju javnog dobra. Jedan ljudski život je izgubljen, pričinjena je ogromna materijalna šteta, sam prizor, u kojem gledamo kako gori dio Trga Republike u Parizu, ima nešto od apokaliptičkog kapitalizma kroz koji prolazimo.
Međutim, i pored toga što, doista, niko ne može podržati ovaj oblik manifestacije narastajućeg nezadovoljstva, opet treba uzeti u obzir da se besperspektivnost često materijalizuje kroz izuzetno radikalizovane reakcije; cijela Evropa prolazi period politike nemoći da pruži konkretan odgovor na ekonomsku destabilizaciju, posebno nakon što im je SAD kao prvi partner okrenula leđa, onog trenutka kad su zemlje članice EU rekle: rat u Iranu nije stvar NATO-a.
Sad je definitivno jasno kako je - moć u posjedu korporativne oligarhije. Je li to razlog što države iznova rješenje nastoje da pronađu u dodatnom finansijskom opterećenju sopstvenih građana, pa se tim prije govori o skupoći i nepravdi, o bogatim i obespravljenim, o dvije krajnosti koje kreira kapitalizam? Ne zaboravimo kako su neredi krenuli iz - radničke četvrti u Parizu - gdje škole nemaju dovoljan broj nastavnika, zbog čega mladi trpe posljedice lošeg obrazovanja. Jedan transparent na kartonu nosi poruku: “Wake up, generation Z.”
To je poziv onima koji danas najviše trpe (koji već danas nemaju nikakvo sjutra), utoliko prije što naprosto ne vide budućnost koja više nije zajednička; naprotiv, naša budućnost je u bankrotu. Od krize obrazovanja do krize životnog standarda i rasta siromaštva, sve biva zahvaćeno brutalnom eksploatacijom, sve više na svim nivoima obespravljenih građana. Zar ne postaje sve uočljiviji fenomen da, doista, prisustvujemo neskrivenom odvajanju države od građana, vlasti od države, i moći od države/građana/vlasti, budući da je apsolutno izmještena i zaštićena; nema krize koja dodiruje kapitalizam, suprotno, on je generator svega što danas vidimo od Pariza do Tirane?
Analitičari se pitaju da li ovaj talas nezadovoljstva može da ponovi nešto od onoga što se postiglo 1968, prethodno 1897, ili 1848? Pitanje se postavlja iz razloga što su Žuti prsluci prošloga puta podbacili (štrajkovi iz 1995. takođe nisu proizveli promjenu); pitanje se postavlja najviše usljed činjenice što se svaka demonstracija završi u vandalizmu, s tom razlikom što se ovoga puta za sve optužuju migranti, bez ostatka i u potpunosti, a u njih predstavnici moći pokazuju prstom. Tako će potpredsjednik SAD, Džej Di Vens, u komentaru na X, krivicu svaliti na liberalne demokrate, njihovu politiku saosjećanja i propuštanja Trećeg svijeta u Francusku, koja je sada dobila ovaj odgovor na politiku solidarnosti. Da li to znači kako u Francuskoj građani nisu nezadovoljni, štaviše, ispada kako ih u proteste uvlače migranti, međutim, nisu migranti ili ljudi iz zemalja Trećeg svijeta svakog puta tokom istorije pokretali promjenu sa ulice, ili Vens i Francusku revoluciju pripisuje uticaju migranata? Ne bi čudilo, kad pomislimo koliko Tramp poznaje istoriju čak i zemlje kojom upravlja kao komično-opasni gospodar (S1).
Kad smo već kod tog postmodernističkog predsjednika, zahvaljujući biznisu njegovog zeta, Kušnera, u Tirani su pokrenuti protesti upravo od strane studenata - Flamingosi. Ok, sad se treba vratiti dvije godine unazad i sjetiti se zašto je Trampova administracija onako brutalno ućutkala univerzitete, šta je zapravo značila poruka da će svaki student iz inostranstva, koji se usprotivi politici te zemlje, automatski biti deportovan.
Anarhija moći
U manifestu “Apel psihoanalitičarima”, Alen Badju i Elizabet Rudinesko dolaze i do sljedećeg zapažanja koje prodire u problem sadašnjice. Naime, izdvojićemo samo jedan manji dio: “Kriza gospodara je logična posledica krize subjekta, a psihoanaliza je nije zaobišla. Mora se obnoviti pozicija gospodara, nije tačno da se bez toga može, čak i posebno u perspektivi emancipacije”.
Da li je, naime, slučajno što su protesti u Parizu pokrenuti iz radničke četvrti gdje škole nemaju dovoljno nastavnog osoblja, što logično utiče na obrazovni sistem? Sad, obratimo pažnju na ovaj preokret: iz radničke četvrti, srednjoškolci su reagovali na nedostatak - nastavničkog autoriteta koji će ih emancipovati u vremenima kad je obrazovanje, samim tim i kultura (S2), od strane progresivnog kapitalizma gotovo pa sasvim odbačena, ili je u svakom slučaju svedena na praznog označitelja (ø).
Problem se produbljuje jer meka moć/decentralizovana vlast naprosto ukida sve participativne odnose sa građanima (da li primjećujemo kako je za ovo vrijeme sve više karakteristično da su - građani ostavljeni, da se samoj državi više ne mogu obratiti, da njihov apel nužno prelazi u agoniju?), što doprinosi sceni u kojoj imamo, dakle, dvije žestoko suprotstavljene strane: Francuze koji bijes iskaljuju na javnom i privatnom dobru, demoliranjem i pljačkom, i Makrona koji bijesno sve optužuje. Čini se da ne postoji samo jaz između ultrabogatih i dokraja osiromašenih, nego da se taj jaz sve dublje otvara jer vlast i građani ne mogu uspostaviti komunikaciju; gdje, dakle, nedostaje demokratija: u samom načinu upravljanja državom - Francuskom, Italijom, Belgijom - ili u onima koji bi trebalo da se društveno formiraju kroz usvajanje demokratskih principa?
Probajmo da idemo još dalje... Šta, međutim, ako bismo postavili sljedeće pitanje, u kojem, da, postoji namjenski dio naivnosti: mogu li neredi širom Evrope, koja nije u neredu samo na ulicama, nego je prije svega u neredu u demokratiji, biti posljedica upravo toga što nezamjenjivo nedostaje onaj Gospodar (S1) koji će biti sekundarni posrednik između nas, građana, i potencijala koji se u nama kao društva nalazi? Ovo je, doista, taj trenutak u kojem je više nego neophodno da uvidimo kako se - vlast povlači, odbija odgovornost i svu krivicu svaljuje na svoje građane, ne pitajući se zašto - pitanje građana poprima demolirajuću formu kroz demonstracije!
S druge strane, ovdje ne možemo izostaviti lakanovsku dimenziju, prema tome, pošto veliki Drugi ne postoji (Ⱥ) – ta krajnja instanca koja zna kako da nas izvuče iz problema, zar onda ne bi trebalo da sama vlast, koja zastupa tog ultimativnog označitelja, već jednom prizna: ne, mi nemamo rješenje, što je vidljivo već po tome što proizvodimo samo dublje probleme? Djeluje utopijski? Ne, upravo bi svaka demokratska vlast, ona koja u narativu neprestano sebe prepoznaje čak i kao žrtvu, u kriznim situacijama trebalo da tako odreaguje. Uostalom, na posljednjim izborima Makron je suspendovao demokratiju (koristeći se tom prilikom jednim od članova De Golovog zakona), kako bi spriječio desnicu da uđe u vlast. Ni taj potez nije ništa promijenio, stanje u zemlji je veoma loše, možemo li onda zamisliti kakvo je u Italiji, Portugalu; ni Belgija po tome ne izostaje.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
