Ono što vidimo i ono što pamtimo: Uz izložbu “O buduće vrijeme da li si mi tuđe” Ivane Radovanović

Nasloni moje vreme na svoje, tako će večnost duže trajati. - Mika Antić

Svaki materijal nosi u sebi mogućnost promjene, baš kao što i ljudsko iskustvo oblikuju vrijeme, preobražaji i dragocjeni tragovi koje život ostavlja u nama. Upravo u toj povezanosti Ivana Radovanović pronalazi polazište svog umjetničkog izraza. U stvaralaštvu Ivane Radovanović vrijeme učestvuje u oblikovanju skulpture jednako neposredno kao ruka umjetnice. Njeni radovi nastaju iz pažljivog odnosa prema materiji, prema onome što ona može da podnese, sačuva ili izgubi. Šećer, zemlja, bronza i metal imaju različite osobine i različito trajanje, a umjetnica ih povezuje u oblike čiji se izražajni karakter mijenja zajedno sa njihovim fizičkim svojstvima. U tom odnosu prema stvarima prepoznaje se i nešto blisko ljudskom iskustvu, želja da razumijemo promjenu, sačuvamo određeni trenutak i otkrijemo šta od njega ostaje. Radovanović toj potrebi daje skulptorski izraz, oslanjajući se na preciznost postupka, poznavanje materijala i osjetljivost prema njegovim najmanjim promjenama.

Takav pristup određuje i izložbu “O buduće vrijeme da li si mi tuđe”, predstavljenu u Galeriji Kolarčeve zadužbine u Beogradu u oktobru 2026. godine. Radovi nastali od 2020. do 2026. godine povezuju skulpturu, reljef, prostorne objekte i video-zapis u koherentnu ambijentalnu cjelinu. Između njih se uspostavljaju veze koje postaju jasnije tokom posmatranja, ono što se mijenja u jednom radu pojavljuje se kao sačuvani trag u drugom, izdvojeni dio velike konstrukcije dobija samostalan oblik, a običan industrijski predmet postaje važan činilac skulptorske kompozicije. Izložba dopušta da se ti odnosi otkrivaju postepeno. Svaki rad ima vlastitu cjelovitost, dok se njihovim povezivanjem otvara šire pitanje o tome kako umjetnost bilježi vrijeme.

Radovanović polazi od temeljnih pitanja vajarske discipline: mase, ravnoteže, konstrukcije, odnosa volumena i praznine. Poznavanje tih principa pruža joj slobodu da u isti umjetnički postupak uključi zemlju, gips, terakotu, šećer, metal i predmete industrijskog porijekla. Njena skulptorska sigurnost ogleda se u tome što svakom materijalu pronalazi odgovarajuće mjesto, vodeći računa o njegovoj težini, teksturi, otpornosti i načinu obrade. Ta preciznost pruža osnovu za radove u kojima se oblik može mijenjati, a strukturna jasnoća ostaje očuvana. Umjetnica zna kada treba da uspostavi čvrstu konstrukciju, a kada da prepusti materijalu da pokaže vlastitu prirodu. U toj odmjerenosti nalazi se jedna od najzanimljivijih osobina njenog rada.

U skulpturama Ivane Radovanović postoji posebna pažnja prema malim promjenama. Pogled se zadržava na osutom šećeru, nepravilnom tragu, praznom mjestu koje je nešto zauzimalo. Ona tim tihim događajima daje oblik i vrijeme. U toj pažnji osjećaju se i sigurnost vajarskog znanja i lična osjetljivost prema onome što prolazi.

Posebno mjesto u ovom ciklusu zauzima obelisk, forma koja je tokom istorije služila obilježavanju važnih događaja, mjesta i ličnosti. Njegova uspravnost, pravilna geometrija i postojanost tradicionalnih materijala učinile su ga jednim od najprepoznatljivijih oblika spomeničke umjetnosti. Radovanović zadržava njegovu jasnu siluetu, ali je gradi od materijala čije osobine otvaraju sasvim drugačije iskustvo trajanja.

U djelu “Sugar Obelisk - Orevuar Montenegro” čelik uspostavlja nosivu konstrukciju, a kocke šećera formiraju skulpturalni volumen. Riječ je o susretu dva sistema pravilnosti. Metal definiše obris cjeline, ponavljanje malih, identičnih jedinica gradi njenu unutrašnju površinu. Šećer pripada svijetu svakodnevnih navika, malih mjera i materijalne prolaznosti. Njegova pravilna kocka, gotovo neprimjetna u običnoj upotrebi, ovdje učestvuje u izgradnji monumentalne figure. U tom susretu prepoznatljive istorijske forme i sasvim običnog materijala nastaje izuzetna vizuelna napetost. Obelisk se izdaleka pojavljuje kao jedinstvena, čvrsto određena cjelina, dok se izbliza otkriva složenost njegovog sastava. Sitne jedinice grade visinu i volumen, a njihova ponovljivost uspostavlja ritam koji podsjeća na arhitektonsko zidanje. Monumentalnost ovog rada proizlazi i iz strpljivog okupljanja mnoštva malih, međusobno jednakih djelova.

Važna odlika ovog obeliska jeste njegovo trajanje na otvorenom, gdje vlažnost i druge atmosferske okolnosti postupno mijenjaju njegovu materijalnu konstituciju. Radovanović proces transformacije šećerne strukture ugrađuje u samu koncepciju djela. Materijal vremenom gubi prvobitnu pravilnost, pojedini djelovi se osipaju, a prostor koji su zauzimali postaje sve vidljiviji. Čelična konstrukcija ostaje kao obris nekadašnje cjeline, otkrivajući njenu unutrašnju geometriju. Posebno je zanimljivo kako se tokom ovog procesa mijenja odnos između onoga što vidimo i onoga što pamtimo. Prazan okvir još uvijek omogućava da zamislimo njegovu prethodnu ispunjenost. Odsustvo materijala postaje vidljivo zahvaljujući preostaloj konstrukciji, koja zadržava prostorne odnose prvobitne forme i nakon njenog materijalnog iščezavanja.

U takvom postupku prisutna je i posebna umjetnička odgovornost. Radovanović precizno određuje konstrukciju, materijal i uslove u kojima će se promjena odvijati. Dalji razvoj rada uključuje fizičke procese čiji se pojedinačni učinci mogu pratiti, ali se teško mogu do kraja predvidjeti. Nastaje zanimljiv odnos između umjetničine odluke i ponašanja materije. Oblik dobija svoje vrijeme, a svako njegovo stanje postaje dio istog umjetničkog događaja.

Video-rad “Sugar Obelisk - Orevuar Montenegro” omogućava da se ta dimenzija prati kroz vremenski slijed. Snimljeni proces pokazuje ono što bi neposredan susret sa skulpturom mogao obuhvatiti tek u jednom trenutku. Posmatrač vidi kako se mijenjaju površina, gustina i raspored materijala, a razlike između pojedinih stanja postaju međusobno čitljive. Video tako čuva trajanje događaja, dok skulptura nosi njegove fizičke posljedice. Dokumentovanje na taj način zadobija umjetničku funkciju, uspostavlja vezu između fizičkog događaja i njegovog naknadnog razumijevanja. Vrijednost ovog odnosa nalazi se u različitim mogućnostima dva medija, jedan omogućava praćenje promjene, drugi neposredno iskustvo prostora, mase i materijala.

Ovakvo shvatanje skulpture otvara i pitanje sjećanja. Čelični okvir, bronzani otisak i video-zapis čuvaju različite podatke o jednom procesu. Okvir zadržava mjeru nekadašnjeg volumena, bronza njegovu izdvojenu površinsku strukturu, a snimak slijed promjena. Svako od tih svjedočanstava ima vlastitu materijalnu i umjetničku vrijednost. Njihov susret omogućava da se prošlo stanje djela sagleda iz više perspektiva, kao događaj koji nastavlja da postoji u različitim oblicima.

Književni sloj izložbe otvara drugačiju, ali jednako preciznu putanju tumačenja. Naziv video-rada povezan je s poemom “Orevuar Montenegro” Ratka Vujoševića iz 1965. godine, a stih “O buduće vrijeme da li si mi tuđe” preuzet je za naslov izložbe i jednog od radova. U toj rečenici budućnost je zamišljena kao neko kome se može obratiti, čak i kada odgovor ostaje nepoznat. Posebna ljepota ovog stiha nalazi se u njegovoj jednostavnosti. U nekoliko riječi otvara se pitanje pripadanja vremenu koje još nijesmo doživjeli. Ono što dolazi istovremeno nam je blisko, jer u njega polažemo svoje želje i očekivanja, i nepoznato, jer ne možemo znati kakav će oblik poprimiti. U radovima Ivane Radovanović ta se misao pojavljuje kroz konkretno iskustvo materije. Budućnost obeliska već je sadržana u osobinama šećera od kojeg je izgrađen.

Reljef “O buduće vrijeme da li si mi tuđe” razvija posebnu mogućnost takvog razgovora. Odabrani trenuci promjene šećernog obeliska prevedeni su u bronzane površine. Ono što je tokom procesa imalo privremen izgled sada dobija novu materijalnu postojanost. Bronza čuva nepravilnosti i teksturu izdvojenog trenutka, dopuštajući da se njegove pojedinosti posmatraju izvan prvobitnog toka događaja. Na površini ostaju udubljenja, zgušnjavanja i neravnomjernosti, kao precizan zapis nekadašnje strukture. Umjetnički postupak ovdje povezuje iskustvo promjene sa vještinom njenog oblikovanja i očuvanja.

Dva materijala stoje jedan uz drugi kao različiti zapisi o istom događaju. U šećeru se prepoznaje osjetljivost prvobitne materije, dok bronza omogućava da jedan od njenih prolaznih oblika nastavi da traje. Posebna vrijednost ovog odnosa nalazi se u načinu na koji umjetnica jednu pojavu prevodi u drugi skulptorski jezik, čuvajući njene karakteristične tragove.

Vizuelni susret između ornamentalne spoljašnje granice i nepravilnog, zgusnutog reljefnog polja daje radu posebnu napetost. Nepravilni tragovi materije dobijaju mjesto koje tradicionalno pripada predmetima namijenjenim čuvanju i pažljivom posmatranju. Između razrađene ornamentike i slobodnije strukture reljefa nastaje zanimljiv odnos pravilnosti i nepredvivosti, oblikovanog i zatečenog. Upravo kroz te razlike rad otvara pitanje vrijednosti onoga što obično doživljavamo kao prolazno.

U radu “Molitvenik/Prayer for Lost Objects” jedan dio obeliska dobija novi položaj i uspostavlja drugačiji odnos prema prostoru. Njegov vrh, izveden u crnom limu, izdvojen je iz cjeline i postavljen na fabrička kolica, s vrhom usmjerenim prema tlu. Promjena položaja daje poznatoj formi sasvim drugačiji karakter. Vrh koji je pripadao uspravnoj konstrukciji sada se približava zemlji, a čvrsta geometrija obeliska uspostavlja odnos s pokretnim industrijskim predmetom. U tom susretu pojavljuje se neobična ravnoteža, oštrina metalnog oblika, težina njegove mase i mogućnost pomjeranja kolica djeluju kao djelovi jedne promišljene cjeline.

Naslov “Molitvenik” uvodi intimniji sloj značenja. Molitva podrazumijeva obraćanje, pažnju i želju da se sačuva bliskost s onim što je odsutno. Izdvojeni fragment obeliska u tom kontekstu može se posmatrati kao predmet koji nosi sjećanje na cjelinu kojoj je pripadao. Njegova nova pozicija pruža mu samostalno prisustvo, zadržavajući vezu s prethodnim oblikom. Radovanović na taj način povezuje jasnoću skulptorske konstrukcije sa suptilnim osjećanjem gubitka i sjećanja.

Mobilna montažna skulptura “Bez naziva” dodatno razrađuje odnos koji umjetnica ima prema predmetima čija prethodna funkcija ostaje prepoznatljiva i u novom skulpturalnom kontekstu. Na fabričkim kolicima raspoređeni su zemlja, terakota, gips i kocke šećera. Svaki od ovih materijala upućuje na drugačiji postupak, oblikovanje, pečenje, vezivanje, naslagivanje ili rastvaranje. Njihova različita fizička svojstva jasno su vidljiva u kompoziciji. Zemlja unosi osjećaj težine i rastresitosti, terakota nosi tragove oblikovanja i pečenja, gips pokazuje čvrstinu nastalu vezivanjem, dok šećer zadržava prepoznatljivu pravilnost malih jedinica. Umjetnica ih raspoređuje sa osjećajem za međusobne proporcije, dopuštajući da svaki materijal zadrži vlastitu osobenost.

Važan dio rada predstavljaju sama fabrička kolica. Njihova prethodna namjena ostaje prepoznatljiva, napravljena su da nose teret i omogućavaju njegovo premještanje. U skulpturi ta funkcija dobija novo značenje, povezujući materijalne slojeve s idejom rada, kretanja i privremenog smještaja. Predmet iz industrijskog okruženja postaje oslonac za pažljivo izgrađenu kompoziciju. Njegovo prisustvo podsjeća na fizički rad koji je sastavni dio vajarske discipline, na podizanje, prenošenje, slaganje i oblikovanje materije.

U ovom ciklusu posebno je zanimljiv način na koji Radovanović koristi prostor. Obelisk određuje snažnu vertikalnu osu, dok mobilne skulpture pažnju usmjeravaju prema tlu, osloncu i neposrednoj blizini materijala. Različiti položaji mijenjaju iskustvo posmatrača, monumentalna silueta može se sagledati izdaleka, a površina reljefa i složeni raspored materijala zahtijevaju bliži pogled. Umjetnica vodi posmatrača između tih razmjera, od cjeline prema detalju, dopuštajući da se značenje razvija iz samog iskustva gledanja.

Osobenost njenog pristupa prepoznaje se i u izboru predmeta koji već nose tragove prethodne upotrebe. Industrijska kolica, metalne konstrukcije, zemlja i šećer ulaze u umjetnički rad sa sopstvenim istorijama. Radovanović ih pažljivo povezuje, zadržavajući njihove karakteristične osobine. U tome se osjeća umjetnički senzibilitet koji umije da prepozna izražajnost i u najsuptilnijim svojstvima materijala. Ona dopušta da materijal bude prisutan sa svim svojim nepravilnostima, tragovima i osobinama, a njen oblikovni postupak artikuliše te različitosti u koherentnu skulpturalnu cjelinu.

Takav odnos prema materiji povezuje njeno stvaralaštvo sa širim iskustvom savremene skulpture, posebno s praksama koje uključuju proces, pronađeni predmet i promjenu kao dio umjetničkog djela. Istovremeno, Radovanović zadržava izrazitu svijest o vajarskoj tradiciji. Njena konstrukcija je promišljena, raspored masa precizan, a odnos između površine i prostora jasno artikulisan. Upravo ta povezanost tradicionalnog skulptorskog znanja i slobode u izboru materijala daje njenom radu prepoznatljiv karakter.

Djela Ivane Radovanović uspostavljaju međusobne odnose koji omogućavaju različite interpretacije, bez potrebe za njihovim svođenjem na jedinstven teorijski okvir. Svaki rad otvara prostor za individualno iskustvo posmatrača, u kojem se pitanja vremena, sjećanja i promjene povezuju sa neposrednim doživljajem materijala i skulpturalne forme.

Posebna odlika njenog stvaralaštva ogleda se u promišljenom odnosu prema formi, proporcijama i materijalnim svojstvima. Monumentalne strukture zadržavaju jasnoću i prostornu određenost, dok detalji postaju ravnopravni nosioci likovnog izraza. Šećer, zemlja, metal i predmeti iz svakodnevnog života zadržavaju svoju prepoznatljivu prirodu, ali u novom skulpturalnom kontekstu otkrivaju drugačije estetske i izražajne mogućnosti. Radovanović kroz pažljivo oblikovanje i međusobno povezivanje ovih elemenata usmjerava pogled prema njihovoj teksturi, strukturi i promjenljivosti, ističući kvalitete koji često ostaju izvan naše svakodnevne pažnje.

U toj sposobnosti da svojstva poznatih materijala prevede u osoben skulpturalni izraz, ne potiskujući njihovu izvornu prirodu, prepoznaje se konceptualna dosljednost i umjetnička zrelost njenog stvaralaštva.

Svako djelo nosi dio prethodnog iskustva i istovremeno otvara mogućnost drugačijeg pogleda. Ta povezanost pruža izložbi osjećaj unutrašnjeg kontinuiteta i daje njenom naslovu posebno značenje.

Stih “O buduće vrijeme da li si mi tuđe” tako ostaje prisutan i nakon što se pogled udalji od pojedinačnih radova. U njemu odjekuje ljudska potreba da ono što smo doživjeli pronađe svoje mjesto u vremenu koje dolazi. Skulpture Ivane Radovanović toj misli daju opipljiv oblik. Njihovi materijali čuvaju tragove dodira, promjene i rada, a u njihovim površinama prepoznajemo nešto od iskustva koje poznajemo i izvan umjetnosti.

Koliko od jednog trenutka ostaje u onome što dolazi poslije njega?

U radovima Ivane Radovanović ostaje trag, u bronzi, u čeličnom okviru, u prostoru koji je šećer nekada ispunjavao. Ostaje i pažnja koju smo im posvetili. Možda se upravo u tome buduće vrijeme prvi put osjeti kao nešto naše.

Ko smo i kamo idemo? Možda se odgovor krije u onome najdragocjenijem što nosimo u sebi, što nas je oblikovalo i što nastavlja da daje smisao našem postojanju.

(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)