“Postoji posebna ljepota u odluci jedne zemlje da dan rođenja pjesnika proglasi svojim praznikom kulture, jer se tim činom pjesničkoj riječi priznaje moć da oblikuje zajednicu, da njenom iskustvu podari dubinu i da iz malog prostora otvori pogled prema svijetu.” Ovim riječima ministarka kulture dr Tamara Vujović otvara programski katalog „13. novembar, Njegošev dan, crnogorski praznik kulture“, u kojem su novembarski sadržaji posvećeni besmrtnom vladaru i vladici ujedinili crnogorski kulturni i stvaralački prostor, gdje su i riječ i stih i zvuk, i pokret tijela i kista već petu godinu lijepa tradicija i inspiracija.
Među osamdesetak sadržaja ovogodišnjih Njegoševih dana, zasigurno će, po intenzitetu doživljaja i očaranošću viđenim, prednjačiti poštovaoci umjetnosti koji su imali prilike da u Muzičkom centru Crne Gore prisustvuju centralnoj proslavi pod nazivom „Izvor beskraja“, po tekstu Jovana Boškovića a u režiji Dušanke Belada-Bošković.
Baziran na Njegoševim pismima a ispričan kroz lik Ivane Proroković, koju u ovom divnom „djelcu“ kreativnog para Bošković, izuzetno sugestivno, ubjedljivo i nježno donosi izvrsna Branka Femić-Šćekić, „Izvor beskraja“ od prvih izgovorenih redova Njegoševe majke uspostavlja magičnu vezu sa publikom.
„Dolazim iz prošlosti… možda čak i iz budućnosti“, počinje Ivana Proroković, a dok slušamo Njegoševu majku patimo zajedno sa njom, jer će, kako kaže, sin koji je „postao mit i nadčovjek“, zapravo zauvijek biti „sin kojeg je ostala željna“.
Podijeljena u šest cjelina a ispričana u jednom luku, od djetinjstva, preko „izazova“ koji stoje pred tek naslijeđenim tronom Petra I Petrovića Njegoša, preko „stvaralaštva“ i uživanja u poeziji, do „usamljenosti“, „svijeta“ i posljednjeg, šestog segmenta pod imenom „bolest i tijelo“, ravnopravno je, i u scenarističkom i u rediteljskom segmentu iz Njegoševih pisama ogoljena sva njegova svestranost, iskrenost, duhovitost, radoznalost, samoća, snaga…
Iz off-a slušamo odlomke pisama dok ih na sceni glumac Miloš Pejović tumačeći (i odlično govoreći) Njegoša piše i živi, slijedeći tok pripovijedanja majke Ivane, i odstupajući od uobičajenih stereotipa moćnoga vladike i gospodara.
Njemu se „raduje srce i duša“ kada vidi da mu je „otečestvo tako složno“ u pismu Jeremiji M. Gagiću, on se žali na sušnu godinu i ponude Skadarskog paše koje mogu “neku pobunu kod nas učiniti“, on dirljivo otvara srce svome učitelju Simu Milutinoviću Sarajliji dok moli da mu se „malo djelce“ Luča mikrokozma štampa „na lijepu kartu“ i „napečata“ u tristo „egzemplarah“, ili koliko mu drago.
Dvadesetak dana prije nego što će umrijeti, piše Vladika Rade Ludvigu Augustu Franklu o narodnim pjesmama i junačkoj istoriji, koliko je „divna poezija, iskra tainstvena“, i kako „trudoljublje i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah“ rađe gleda „no sve parade evropejskih stolica“.
U „pustinji cetinjskoj“ čeznuo je vladika za „društvom ravnom sebi“, i znao se šaliti na taj račun, nastavlja stamena i snažna Ivana Proroković kroz stamenost i decentnost Branke Femić-Šćekić. O ljepotama Petersburga, Rima, Napulja, piše i diveći se i ograđujući, iz Mletaka bi mnogo „još koješta pisao“ Vuku Stefanoviću Karadžiću krajem 1850. godine, ali „ne da jeka od velikih zvonah“, gdje „jednako tutnji dan i noć, i Bog zna kada će ovome biti kraj da malo počinu“…
Upravo u tom suptilnom preplitanju duha i konteksta krije se i dramaturško umijeće scenariste Jovana Boškovića, koji je Njegoša vladara iz pisama – lucidnog, inteligentnog i praktičnog državnika – vješto pretočio u odlučnog vođu i duhovnika ali i iskrenog, ranjivog poetu, i sve to ukomponovao uz ponosom ispunjeni ali ljubavlju protkan okvir majčinog pripovijedanja.
Dinamiku i scenski izraz predstave upotpunili su i obogatili Jovana Brnović (Iskra), Vila (Nikolina Kašćelan), mladi Njegoš (dječak Todor Kalezić), kroz efektne i koloristički i vizuelno originalne video projekcije, koje potpisuje Vukša Vujošević. Autentičnim kontrastima svjetla i sjenki one su dopunjavale scenski prostor darujući mu posebnu dubinu... Apstraktne mreže planina ili refleksija Vladičinih u video segmentima predstave vrlo talentovano i adekvatno je podržala i pojačala muzika Marije Mitrović. Odličan tehnički dio „Izvora beskraja“, kroz ton i svjetlo, njegova ekipa duguje Vuku Vukčeviću i Ivanu Ivanoviću iz Muzičkog centra, gdje je ova lijepa i potresna priča Ivane Proroković u sjajnoj interpretaciji Branke Femić-Šćekić završena toplo i ponosno. „Nijesi ti meni umro“, posljednje je što će izgovoriti, a što će unisono i ponosno pomisliti svi poštovaoci i zaljubljenici u Njegoševo djelo, dok su dugim i oduševljenim aplauzom pozdravljali aktere „Izvora beskraja“ i njegovu darovitu rediteljku.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
