Žena ima diskurzivnu moć: Ženski likovi u Gorskom vijencu - književna i društvena perspektiva (3.)

(Nastavak od prošle subote)

No slika tragične pomiješanosti smrti i života, ljubavi i zabrana, dužnosti i obaveznosti u konceptu spjeva, upotpunjuje se jednim od najznačajnijih mjesta - tužbalicom sestre Batrićeve. Njeno samoubistvo pred očima glavara zastrašuje prisutne, jer nije dopušteno prema naslijeđenom etičkom kodeksu.

Bezimena junakinja, kao i mnoge druge, određena rodnom pripadnošću ocu, bratu ili mužu ona predstavlja prekretnicu, kulminaciju koja pokreće dramsku radnju. Njen bolni jecaj za mrtvim bratom Batrićem je podsjetnik na akciju snažniji od istorijskih ili logičkih argumenata. To je bolni vapaj nesrećne sestre, kukanje koje ima najdublji značaj za emocionalno otrežnjenje kolektiva. To je pjesma iz glave cijela naroda. To je glas koji u muškocentričnoj kulturi pripada samo ženi. To je vrisak koji svi dobro razumiju, on poput munje gađa ravno u srce. To je prastara pozorišna izvedba u kojoj se stapaju bol i žeđ za osvetom, osuđuje nedopustivo ponašanje, a pokreću muškarci na herojska djela.

Nema sumnje, sestra Batićeva je jedini ženski lik, pored babe iz Bara, koja je konkretna osoba - lice u Gorskom vijencu poput mnogih muških lica, dok se ostali ženski likovi predstavljaju samo kroz vizuru ili pogled muškarca.

U svijesti muških pripadnika zajednice, bitno mjesto u tradicionalnom porodičnom miljeu, u odnosu na sve druge žene, ima sestra. I zato je njena tužaljka za mrtvim bratom toliko snažna i natopljena emocionalnim patosom.

Ženska tužbalica ima važnu društvenu funkciju, važniju čak i od muškog lelekača da pohvali ili ponizi, istakne sve dobre osobine, ponudi sintezu junakovog života u kratkoj formi, puna je patnje. U snažno intoniranoj sceni Gorskog vijenca, pojava sestre Batrićeve kako hoda i nariče poljem, iskazujući žalost za poginulim bratom, za pokojnikom, dobija kultno značenje obreda koji vrši koheziju i unutrašnje sabiranje. Sestra Batrićeva se služi najfinijom retorikom, simbolima, metaforama, što demantuje tezu o nižem intelektualnom potencijalu ženskog stvorenja. Ona odista umije govoriti. I svojim govorom navesti slušaoce na akciju. Istovremeno njena tužbalica, koju je Njegoš vjerovatno ispisao po uzoru na svoju majku, glasovitu tužbalicu Ivanu Proroković i njene gnomički sažete iskaze, nosi sobom i snažan kritički ton upućen neodlučnim glavarima, njihovom oklijevanju da predvode akciju. Sestra Batrićeva umješno koristi svoje pravo da kroz tužbalicu kao jedini dozvoljeni način stupi na javnu scenu i isprovocira reakciju. Ona ubojitim riječima nabraja sve Batrićeve vrline, ističe bol ostarjelog oca Pera, te babe, sestre, snaha i braće za prerano izgubljenim članom porodice, i oštro osuđuje protivnike - Turke koji su prevarom, na nečastan način smaknuli junaka. Njen govor postupno prerasta sestrinsku tugu, postaje apel za svenarodni otpor, prema nevjernicima koji su na prijevaru posjekli biranog Crnogorca. Slijede opisi Batrićeve prezgodne pojave, lijepe glave, njene bratske dike da bi se ukazalo na njegovu nepravednu smrt, a u slušaocima pojačao gnjevni revolt. U gradaciji Batrićevih vrsnih svojstava i vrlina, nesrećna sestra ređa njegove moguće društvene uloge: Da uz cara sjedijaše/mudra glava/šćaše carev vezir biti/sestri tužnoj/da kod kralja sjedijaše/mudra glava/moj mladiko/đeneral mu šćaše biti/moja ružo!

Nakon zbrajanja zemaljskih zasluga Batrićevih i počasti koje mu po svim osobinama priradaju, tužaljka sestre Batrićeve, jer ona zna da za srce ujede, ide prema dramskoj kulminaciji. Naime, da može da se razgovori sa mrtvom glavom Batrićevom kojom su Turci okitili Travnik, njena bi sestrinska bol bila umanjena: Da poljubum mrtvu glavu/mjesto brata/… nagrdiće krasnu glavu prekrvnici. Upućuje se poruka da mrtva glava bratovljeva, nagrđena i izobličena, kao i mnogih crnogorskih junaka, ukarašava grad Travnik: jere su ih nagrdili nevjernici. Zatim postavlja pitanje o budućem statusu mlade ljube i njegove siročadi, najzad pominje patnju starog đeda Bajka za unukom da bi poentirala najsnažnijim instrumentom za regulaciju međuljudskih odnosa, i strahom od onostrane sankcije - kletvom: Proste tvoje ljute rane moj Batriću al’ neprosti grdni jadi/kuku rode/e se zemlja sva isturči/bog je kleo/glavari se skamenili/kam im u dom. Scena se završava kada heroina ugrabi nož iz pasa đeda Bajka i ubija se, a on skrhan bolom pada pored nje mrtav.

Na ovu scenu se može nadovezati odnos majke i sina, Mare i Staniše Crnojević. U Gorskom vijencu posebno mjesto ima Mara, majka Staniše Crnojevića, koja upečatljivo koristi tradicionalni oblik - sankcije - prokletstvo: Prokle Mara svog sina Stanišu, utoliko što je majčinska kletva usmjerena prema prekršiocu vjerskog kodeksa, jer je promjena vjere neoprostiva iz ugla tradicije i očuvanja identiteta.

Sestra Batrićeva je vjerodostojan primjer uzvišene ljubavi, njen moralni kodeks sadržan je u ovoj izuzetno snažno stilski i jezički komponovanoj tužbalici, tom jedinom načinu da se čuje glas pobune i nepraštanja. Tužbalica je legitimni način ženskog izražavanja u funkciji da se prevazilazi emocionalna sputanost i zabrana iskazivanja emocija u javnom prostoru.

U fokusu tužbalice je osveta, zagovara se bezuslovni rat sa domaćim neprijateljima, poziva na pravo revanšizma uvriježeno u naslijeđenom običajnom pravu. Zato tužbalica u spjevu podstiče efikasnije rešavanje problema sa neprijateljima i oštar odgovor.

Njeno javno žaljenje mrtvog brata ima snažno emocionalno dejstvo na slušaoce ali i političku konotaciju u skladu sa borbenom tradicijom Crnogoraca. U herojsko-ratničkom modelu kulture, koristeći tradicionalno sredstvo tužbalice, žena uspijeva da probije hermetičnost patrijarhalnog modela, i izbori se za pravo glasa, osuđujući kukavičluk, izdaju, pasivnost. Žena ima diskurzivnu moć. Ona može da ukori mušku populaciju, izriče vrijednosne sudove o ličnostima i događajima, predlaže rešenja, poziva na ratnički pohod, što sve čini specifično obilježje crnogorskog socio-kulturnog konteksta. Žena može da motiviše na junačko djelo, podstrekujući svojim emotivnim govorom razloge srca, manje imajući u vidu racionalne argumente. S pravom računa da njeni muški slušaoci dožive katarzu, osvijeste bruku i sramotu, neku vrstu etike stida. Smrt ove nesrećne nevjeste koja se ubila na očigled svih, više je zaboljela muški kolektiv nego i smrt samog Batrića. Zato njene riječi, prevashodno kletva kao poznati i dejstvujući korektiv međuljudskih odnosa, dobija još uvjerljivije značenje. Postiže se ogroman uspjeh u pravcu pokretanja akcije i ispunjenja njene potonje želje za osvetom brata-dike, sivoga sokola, divne glave, svim vrlinama i junaštvom obdarenim junakom. Glavari se prisjećaju Batrićeve ljepote, gvozdenih očiju, dugog perčina, hrabrosti koja je krasila ovog vanrednog izdanka Crne Gore, opominju da je sestrinska žrtva shvatljiva, jer ne samo da se primjereno običajima oplakuje junak, nego opravdano i dobrovoljno bira krajnje rešenje.

Sudeći po ovom slučaju samoubistvo nije nužno moralni prekršaj, već prije dužnost sestre da do krajnjih konsekvenci iskazuje svoje sestrinsko požrtvovanje, i ljubav prema umrlima. S druge strane u crnogorskoj patrijarhalnoj kulturi sramota je bilo ubiti nezaštićenu ženu, bez obzira na realističan pogled o stvarnom položaju žene u istorijskom kontekstu. U društvu sa dominantno paternalističkim principom žena nije bila samo upućena na kuću i domaće poslove, već i u obavljanje trgovinske razmjene, slobodno se kretala i bila zaštićena od bilo kakve uvrede ili nasilja.

Erdeljanović objašnjava da je u Crnoj Gori muško dijete od rođenja bilo povlašteno u okrilju porodice, čuvano za ratne podvige i junaštvo. Iako je privatna sfera imanentno svojstvena ženama, rad na zemlji i snadbijevanje različitim porepštinama, ona je bila potpuno bezbjedna van kuće. Smatralo se velikom sramotom da neko povrijedi ženu koja se slobodno kreće izvan sopstvenog doma, dok je glava porodice bio obavezan da se osveti ukoliko bi došlo do nekog prekršaja, jer je svako žensko čeljade imalo veliku zaštitu izvan kuće. Pritom, one su bile zaštićene patrijarhalnim vaspitanjem, prema čemu se uzimalo da je sramota za svakog Crnogorca da vrši nasilje nad nezaštićenim stvorenjima.

(Nastavak u narednom broju)