Ljeto njujorško... Niz Brodvej trešti muzika, veselo pocupkuju crnci; grmi najduža ulica svijeta, načičkana pozorištima, nepresušna želja brojnih poslenika teatra.
Igrati na Brodveju...
Na ćošku Devete avenije i Četrdesettreće ulice, u restoranu “La Madleine”, sjedim s glumicom Gordanom Rašović, rođenom Čikažankom, junakinjom brodvejskog hita “Šeina Meidl”, (na jidišu, “lijepa đevojka”), među najgledanijim predstavama brodvejskim.
- Glumac na Brodveju mora da izdrži konkurenciju, treba da ima sreću. A nije lako. Igram osam predstava nedjeljno, srijedom i subotom po dvije. Za mene je igrati na Brodveju najvažnija stvar. Srećna sam što igram u Njujorku. A od crnogorskih pisaca... Danilo Kiš, veri mač! - veli mi zelenooka Gordana...
U Bronksu, Gusinjani. Više ih je u ovoj njujorškoj opštini, nego u Gusinju. Artur avenija je njihova čaršija. Lako ih je prepoznati; po hodu, sjetnom pogledu. Oni su u Njujorku, ali Njujork nije u njima. Duša im u zavičaju. Stari su to i poznati trgovci. Priča se da su i Tatarima konje prodavali! Za svoje Gusinje govorili su da je centar svijeta.
Čazbeni.
U Njujorku, vazda doma.
Kad se nađete u velikom svijetu, smještaj vam je ponajskuplja “stavka”. A hrana... Možete nešto pregristi i na ulici.
Izvještavajući vaktile iz Ujedinjenih nacija, odsijedao sam u Bronksu, kod mojih priatelja Gusinjana. Prevozili su me svakodnevno do palate UN. Jednoga dana “dodijelili” mi gluvonijemog, mladog Gusinjanina, koji je po mene došao s nekim starim “ševroletom”. Kad smo prolazili pored hotela “Plaza”, ispred kojega je poređano nekoliko bijelih kočija za ugođaj turistima, momče gusinjsko promoli glavu kroz prozor svog “ševroleta” i viknu: “Đi”! Raspomamiše se konji, podigoše kočije, a on, sav srećan, prsnu u smijeh, koji ga je držao sve dok nijesmo stigli do palate Ujedinjenih nacija...
U mislima Stari kraj.
- Sjećam se kad je 1912. godine crnogorska vojska uljegla u Gusinje. Vazda bih ja za naš narod zadnju kap krvi dao. Kad ojdem u Crnu Goru, dobro sam. Srce mi je puno, ‘oće da iskoči - kazivao mi je osamdesetogodišnji Mahmut Bicić iz Bronksa.
Njujork, Njujork.
Tu je i moj školski drug, Cetinjanin, Pajo Kusovac. Zajedno smo studirali na Pravnom. Po zaršenom fakultetu, Pajo je došao u Njujork i radio kao taksista. Sa suprugom Vjerom i ćerkicom Mijom, stanuje u boemskom Grinič Vilidžu, njujorškoj četvrti bogatog kulturnog nasljeđa. Žutim “fordom” vješto je krstario ulicama i avenijama njujorškim. Pokazuje mi Dakotu, palatu u kojoj je stanovao čuveni bitls Džon Lenon. Vozio ga je.
Jednoga dana provozasmo se Harlemom. Ardauš na sve strane; razasuti otpaci, polomljeni prozori. Bijelac se rijetko može viđeti, osim u automobilu. Semafor nas je zaustavio. Iskoristio sam priliku i kroz prozor Pajovog “forda” snimio detalj iz Harlema. Priđoše dva crnca.
- Što snimaš nas?! Idi u otmjene četvrti pa snimaj njih, bogataše! - povikaše uglas.
Jedan je držao sendvić, a drugi, jogurt u plastičnoj čaši. Samo sam čekao da mi to saspu u lice. Ali im Pajo tipičnim njujorškim slangom, reče:
- Hej, men, ovo je novinar iz socijalističke zemlje!
- Okej, okej...
I produžismo niz Harlem.
Jednoga dana zasjedosmo u hotelu “Hilton”, na Menhetnu. Pajo došao s ćerkicom Mijom. Pored nas neki tip; balkanska faca.
- Ajmo da se odmaknemo od ovog čovjeka! - rekoh Paju tiho, gotovo šapatom.
On se, onako pokrupan, izokrenu, pogleda ga od pete do glave, podiže vjeđu.
- Ko!? A ja bih mu grkljan iščupao!
Onaj se bržebolje pokupi.
A sve što vidi u velikom svijetu, crnogorski putnik upoređuje s Crnom Gorom.
Njujork. Ogroman potencijal; svuđe reportaža, samo treba znati posmatrati...
...Sjedim u baru na Menhetnu. Za klavirom dežmekasti, uglađeni gospodin, s leptir mašnom. Pred njim čaša crvenog vina. Razdragano udara po dirkama; ne patiše.
- Vidiš li onoga? - reče mi prijatelj. - E on je učesnik one francuske veze po kojoj je snimljen istoimeni film.
Premijerno prikazan 1971. godine, film “Francuska veza” reditelja Vilijama Fridkina, zasnovan na istinitoj priči, vinuo je u zvijezde Džina Hekmana, koji je vrhunski odigrao njujorškog policajca Popaja Dojla.
Njujork, Njujork...
U Pedesetoj ulici, između Druge i Treće avenije, u prizemlju golemog oblakodera, ordinacija glasovitog doktora Dušana Kosovića, psihijatra visokog ranga. U Njujorku izuzetno cijenjen. Umije da pomogne ljudima. Njegova ordinacija je vazda puna onih koji kod njega traže pomoć.
Uz ordinaciju, u nevelikom dvorištu, baštica; pamidore, paprike, raštan... Uzgajio Kosović, da ga podsjeća na Crnu Goru. Nasred baštice, strašilo! Pravo pravcijato. Ali, fino oblikovano, nije dronjavo, a ipak, strašilo. Načinio ga Živko Nikolić, da zaštiti povrće od halapljivih golubova njujorških.
Otkud legendarni crnogorskj filmski reditelj u Njujorku?
Bilo je to vrijeme kada je glumica Mira Furlan, dobitnica Zlatne arene u Puli, radila u Los Anđelesu kao konobarica! Sjajna Jaglika, u filmu “Ljepota poroka” Živka Nikolića, snimljenog u Crnoj Gori 1986. godine.
Ratovi devedesetih.
Tada su desetine hiljada mladih, mahom obrazovanilh ljudi, jatimice napuštali svoju zemlju, odlazili u veliki, široki svijet, da potraže mir, rad i sreću.
- Moj je mir u radu. Ako ne radim onda ja nemam mir. Osim toga, čovjek koji je vezan za svoj zavičaj u kojem se događaju čudesa, teško može naći mir, bilo gdje na kugli zemaljskoj. Jer nemir nosimo sobom. Ovdje mi, koji smo došli iz okrvavljenog zavičaja ne umijemo više ni o čemu drugom pričati osim o tome šta se tamo događa - reče mi Živko Nikolić.
Amerika, Amerika. Zemlja ljudi koji su ovdje došli privremeno, a najčeće ostaju zanavijek.
Pridružio se Živko Nikolić nepreglednoj koloni crnogorskih iseljenika, koji su još od sredine devetnaestog vijeka stizali u Ameriku. Na ulazu u njujoršku luku, preko puta znamenitog Kipa slobode, postavljenog 1886. godine, i danas postoji žućkasta niska zgrada, Kastel garden, kroz čija su velika gvozdena vrata morali da prođu svi koji su dolazili u Ameriku, s koferima punih snova o bogatstvu i ljepšem životu. A kada bi putujući preko Atlantika u utrobama sporih lađa, umorni i iscrpljeni, stigli na dokove njujorške, tu bi ih dočekivali mrki poslodavci, zavirivali u zube, pipali mišice. Dešavalo se da žena izazove prosijedog muža i pred svemoćnim poslodavcima zaigraju crnogorsko kolo, kako bi ih uvjerili da su hitri, svježi i radno sposobni. Ojha!
- Možda je tačno da su sve iseljeničke priče ispričane, sve iseljničke samoće opjevane, sve čežnje za zavičajem odplakane... Ali, opet, svaka suza je iznova, kao prvi put, svaki bol je ispočetka... Svaki odlazak u tuđinu, naravno, da ima iznova svoju priču. Moja priča je prosta. Jednostavno, ja tri četiri godine, skoro, nijesam ništa radio tamo, odbijali su me u Zajednici kulture Srbije, za projekat koji sam nudio (“Ukleti brod”), za mene nije bilo mjesta u toj produkciji. Zašto? Ne znam. Tako sam se osjetio tamo suvišnim i potražih više sreće ovdje, u ovom prostoru gdje bi, eto, sada trebalo početi ispočetka. Kažem, ispočetka, zato što je ovdje kinematografija posve drugačija, svijet je drugi, filmovi se traže drugačiji od onoga što sam ja tamo radio. Sad se od mene traži da snimam krimiće po Čikagu, ili kaubojce po Nevadi, daleko od mog svijeta, svijeta crnih ubradača, odlazaka i povrataka - pričao mi je Živko Nikolić dok smo šetali Menhetnom...
U Njujorku je dobročinstvom Dušana Kosovića, koji mu je u svojoj ordinaciji ustupio sobičak u kome je Živko stanovao i na malom štednjaku kuvao sebi neke travke.
Pomalo “zbunjen” sudarom s gradurinom kao što je Njujork, našao se na velikom raskršću. Svoj autentični svijet, kako mi je rekao, nije mogao njegovati. A teško je prihvatao i ono što u Americi tržište traži, jer, izvan zahtjeva tržišta ništa ovamo nije lako uraditi.
- Ovdje je prva i osnovna mjera za težinu jednog filma to, koliko grla ućeraš u bioskop, odnosno koliko dolara na kasi pokupe. Nekakva umjetnost, to malo koga zanima. Mnogi filmski “bosovi” se naprosto isčuđavaju šta je to, kad im pomeneš filmsku umjetnost - rekao mi je Živko.
Ponudili su mu jedan projekat. Zatražio je scenario da pročita. U prvih pet strana bilo je ni manje ni više nego tridesetpet mrtvih. Sve leš do leša. Rekao im je da toliko mrtvih ne umije sahraniti i nije mogao prihvatiti jedan toliko besmisleni tok priče gdje je svaki kadar osmišljen tako da bude sračunato uzbuđenje - kazivao mi je Živko Nikolić.
Rođen je u Ozrinićima, 20. novembra 1941. Susretao sam se s njim više puta. Ali, njujorški razgovori, ljeta davnog, 1993. godine, bili su mi nekako “najkolorističniji”. Viđali smo se; bazali po Menhetnu, sanjali Crnu Goru.
Reče mi da se u Njujorku osjeća kao vojvoda Draško u Mlecima!
- Koji put, idem tako kroz Njujork i upitam se: o, Bože, gdje sam ja ovo!? Kud idem? Odakle dolazim? Šta ću ja ovdje? - sjetno će Živko.
Pokušavao je, razmišljao o tome da, kao mi je govorio, napravi film “koji bi pomirio ovce i vukove”.
- Šta će od toga biti vidjećemo. Veliko iskušenje. Ovamo, kao prvo, nemam Crnu Goru, a to je bilo moje tematsko opredjeljenje jer sve što sam do sada snimio, snimio saam u Crnoj Gori - veli Živko.
Mršav kao isposnik, ali iz njega je izbijala neka velika energija. Delovao mi je snažno, gorostasno, baš kao planine crnogorske.
Tinja želja za povratkom.
- Malo srećnika uspije da se otme i na vrijeme stigne u svoj zavičaj da se tamo bar na kraju lijepo sahrani, kako dolikuje čovjeku. Otuda mnogi naši ljudi kad ostare, osjete kraj, pa dođu u Stari kraj da tu počinu. Da počinu, bogme, i od priča o čudima i čudesima, o zlatnim rudnicima, da počinu i od tog straha da im kosti ne ostanu na Long Biču ili Santa Monici, Majamiju ili Floridi, sunčanoj Kaliforniji - govorio mi je.
Vratio se u Stari kraj.
Umro u Beogradu 17. avgusta 2001. godine i sahranjen u rodnim Ozrinićima.
Živko.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
