Svijet mu je priznavao veličinu, a ovdje je zavladala tišina: Priča o Vlatku Giliću

Tri filma u selekciji Kana, međunarodna priznanja i stvaralaštvo koje je bilo ispred svog vremena – pa ipak, nakon 1980. godine nije režirao nijedan film. Veče „In continuo“ podsjetilo je na jednog od najznačajnijih crnogorskih filmskih autora i otvorilo pitanje koliko čuvamo njegovo nasljeđe

114 pregleda 0 komentar(a)
Foto: NIna Marković
Foto: NIna Marković

Vlatko Gilić bio je autor čiji su filmovi pomjerali granice filmskog izraza i osvajali pažnju međunarodne publike. Rođen u Podgorici 1935. godine, ovaj reditelj, po obrazovanju arhitekta, ostavio je izuzetan trag u jugoslovenskoj kinematografiji. Ipak, iza njegovog velikog stvaralačkog opusa ostala je neobična činjenica – nakon filma „Dani od snova“ iz 1980. godine više nije režirao nijedan film.

Njegovom životu, radu i nasljeđu bila je posvećena veče „In continuo“, koju je Crnogorska kinoteka sinoć organizovala u Muzičkom centru Crne Gore, u okviru obilježavanja Njegoševog dana. O Giliću su govorili njegova kćerka Irina Gilić Žirović, kao i reditelji Srdan Golubović, Nikola Vukčević i Sara Stijović.

Sjećajući se oca, Irina Gilić Žirović istakla je njegovu potpunu posvećenost umjetnosti i posebnu osjetljivost prema ljudima koje je snimao. Nije mu bilo dovoljno da pred kamerom samo izvrše zadatak – čekao je trenutak u kojem će njihovi postupci postati iskreni i autentični.

Reditelj Srdan Golubović ukazao je na savremenost Gilićevih filmova i njegov drugačiji pristup filmskom pripovijedanju. Umjesto klasične priče, Gilić je nastojao da stvori iskustvo i emociju koja ostaje sa gledaocem. Golubović se prisjetio i njegove rečenice koja mu je ostala važan stvaralački putokaz: „Film je kao ljudsko biće. Film mora da ima srce, um i kičmu.“

O razmjerama Gilićevog međunarodnog uspjeha govorio je Nikola Vukčević, podsjećajući da su čak tri njegova filma bila u selekcijama Filmskog festivala u Kanu. „To je kao tri finala Lige šampiona“, kazao je Vukčević, ukazujući i na nesrazmjer između takvog priznanja i ograničenih mogućnosti koje je Gilić imao da nastavi filmsku karijeru.

Rediteljka Sara Stijović govorila je o tome kako je kroz studije i istraživački rad otkrivala Gilićevo stvaralaštvo, ali i o činjenici da njegovi filmovi i danas izazivaju interesovanje izvan naših prostora. Posebno je izdvojila njegovu sposobnost da kroz filmski jezik otkrije unutrašnji život običnih ljudi.

Veče su upotpunile projekcije filmova „In continuo“, „Homo sapiens“ i „Dan više“, još jednom podsjećajući na originalnost autora čije djelo nije izgubilo na značaju.

Ipak, ostaje pitanje koliko je Gilić zaista prisutan u kulturnom pamćenju Crne Gore. Iako Crnogorska kinoteka radi na očuvanju i predstavljanju njegovih filmova, retrospektive i povremeni omaži nijesu dovoljni ako njegovo stvaralaštvo ne dopire do novih generacija.

Svijet je prepoznao Vlatka Gilića. Na nama je da njegovi filmovi ne ostanu samo dio arhiva i filmske istorije, već da nastave da žive pred novom publikom. Jer umjetnost koja i decenijama kasnije postavlja važna pitanja nije završena posljednjim kadrom.

Pogledajte još: