Vlatko Gilić: Filmovi koji su nadživjeli svoje vrijeme i tišina koja je uslijedila

Veče “In continuo” otvorilo je priču o izuzetnom umjetniku, njegovoj beskompromisnoj slobodi i nasljeđu koje tek treba približiti novim generacijama

0 komentar(a)
Sa večeri posvećenoj Giliću, Foto: Nina Marković
Sa večeri posvećenoj Giliću, Foto: Nina Marković

Njegovi filmovi stizali su do Kana, osvajali međunarodna priznanja i pomjerali granice filmskog izraza. Ipak, posljednje decenije života proveo je bez novog režiranog filma. Veče “In continuo”, posvećeno Vlatku Giliću, otvorilo je priču o izuzetnom umjetniku, njegovoj beskompromisnoj slobodi i nasljeđu koje tek treba približiti novim generacijama.

Vlatko Gilić pripada rijetkim autorima čiji su filmovi bili ispred vremena u kojem su nastali. Rođen u Podgorici 1935. godine, po obrazovanju arhitekta, za relativno kratak stvaralački period izgradio je opus koji mu je donio međunarodna priznanja i posebno mjesto u jugoslovenskoj kinematografiji.

Ipak, iza velikih uspjeha ostala je i jedna neobična, gotovo bolna činjenica - nakon filma “Dani od snova” iz 1980. godine više nije režirao nijedan film.

O njegovom životu, stvaralaštvu i nasljeđu govorili su članovi porodice, reditelji i poštovaoci njegovog djela tokom večeri “In continuo”, koju je Crnogorska kinoteka organizovala u Muzičkom centru Crne Gore, u okviru obilježavanja Njegoševog dana.

Irina Gilić Žirović: Umjetnost je bila neodvojiva od njegovog života

Iza filmskih ostvarenja koja su privlačila pažnju svjetske publike stajao je čovjek izuzetne radoznalosti, snažnih uvjerenja i posebnog odnosa prema ljudima. O toj manje poznatoj strani njegove ličnosti govorila je kćerka, Irina Gilić Žirović.

“Moj otac je bio jako posvećen i verovao je da je umetnost najvažnija za njega”, kazala je Irina, govoreći o njegovoj potrebi da neprestano istražuje i stvara.

Njena sjećanja otkrila su i koliko je Gilić bio posvećen ljudima koje je snimao. Često je radio sa onima koji nijesu bili profesionalni glumci, nastojeći da pred kamerom sačuva njihovu prirodnost i autentičnost.

Prisjećajući se pojedinih snimanja, govorila je o njegovom strpljenju, upornosti i spremnosti da čeka trenutak u kojem će se pred kamerom dogoditi nešto istinito. Nije mu bilo dovoljno da ljudi samo izvrše zadatak koji im je namijenio. Želio je da ono što rade zaista osjete i prožive.

Upravo taj odnos prema ljudima bio je važan dio njegove stvaralačke ličnosti. U Gilićevim filmovima čovjek nikada nije bio samo dio prizora, već središte jednog mnogo šireg umjetničkog promišljanja.

Srdan Golubović: Film mora imati srce, um i kičmu

Reditelj Srdan Golubović, upoznao je Gilića još u djetinjstvu, zahvaljujući prijateljstvu koje je povezivalo njihove porodice. Tek kasnije, tokom sopstvenog filmskog obrazovanja, otkrio je koliko je njegovo stvaralaštvo bilo originalno.

Govoreći o Gilićevim filmovima, Golubović je ukazao na njihovu izuzetnu savremenost i činjenicu da su nastajali u vremenu kada je jugoslovenskom kinematografijom dominirao drugačiji način pripovijedanja.

“Ono što je meni iz današnje perspektive najzanimljivije jeste koliko su Gilićevi filmovi bili ispred svog vremena”, istakao je Golubović.

Kako je objasnio, Gilić nije bio prvenstveno zainteresovan za klasično pričanje priče. Njegova namjera bila je da kod gledalaca stvori iskustvo, prenese emociju i podstakne ih da svijet posmatraju drugačije.

Golubović se prisjetio i razgovora sa Gilićem, koji mu je ostao posebno važan u sopstvenom radu.

“Pitao me je da li spremam neki film i rekao da mu ga ispričam u tri rečenice. Kada sam mu ispričao, rekao mi je da to nije dovoljno i da treba drugačije da razmišljam. Onda mi je rekao jednu rečenicu: ‘Film je kao ljudsko biće. Film mora da ima srce, um i kičmu’”, prisjetio se Golubović.

Ta misao, kako je objasnio, ostala je sa njim i godinama kasnije, jer govori o onome što film mora da posjeduje, a to je misao, strukturu i, prije svega, emociju.

Gilićeva posebnost, prema Golubovićevom viđenju, bila je upravo u tome što je razumio da snaga filma ne mora da počiva na dijalogu ili zapletu. Njegovi filmovi stvarali su osjećanja koja gledaoci nose sa sobom i nakon izlaska iz bioskopske sale.

Nikola Vukčević: Tri selekcije u Kanu, uspjeh koji danas teško možemo i da zamislimo

Koliko je Gilićev međunarodni uspjeh bio značajan, podsjetio je reditelj Nikola Vukčević, koji je imao priliku da bude njegov student na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Vukčević je govorio o profesoru koji je od studenata zahtijevao mnogo više od savladavanja filmskih tehnika. Njegovi časovi bili su prostor za preispitivanje, razgovor o umjetnosti i otkrivanje sopstvenih mogućnosti.

Međutim, posebno je ukazao na nesklad između međunarodnog ugleda koji je Gilić stekao i mogućnosti koje je imao da nastavi stvaralaštvo.

“Nama koji se danas bavimo filmom potpuno je jasno koliko je teško približiti se Kanskom filmskom festivalu. Vlatko Gilić imao je tri filma u selekcijama Kana. To je kao tri finala Lige šampiona”, poručio je Vukčević.

Uprkos takvim uspjesima, Gilić je filmove stvarao u skromnim produkcionim uslovima, uz ogromnu posvećenost i podršku saradnika i prijatelja.

U trenutku kada je već ostvario značajne međunarodne rezultate, mogućnosti za nastavak njegove filmske karijere postajale su sve ograničenije. Upravo taj dio njegove biografije otvara pitanje odnosa društva prema umjetnicima koji ne pristaju na ustaljena pravila i očekivanja. Kako je moguće da autor čija su ostvarenja prepoznata na najvažnijim svjetskim festivalima nije dobio priliku da nastavi stvaralaštvo u punoj snazi? Gilićev primjer zato nije samo priča o jednom velikom reditelju, već i podsjetnik na to koliko umjetnička sloboda može biti zahtjevna, a nerazumijevanje sredine skupo.

Sara Stijović: Filmski svijet koji nove generacije tek otkrivaju

Da Gilićevo stvaralaštvo i danas predstavlja izvor inspiracije i istraživanja, pokazuje i iskustvo rediteljke, Sare Stijović.

Ona je tokom razgovora otkrila da se sa njegovim filmovima ozbiljnije susrela tek tokom studija, što je kod nje otvorilo pitanje koliko mladi filmski autori zapravo poznaju stvaralaštvo jednog od najznačajnijih reditelja sa ovih prostora. Kasnije je, tokom akademskog usavršavanja u Edinburgu, odlučila da se detaljnije posveti Gilićevom opusu. Posebno je zanimljivo njeno iskustvo sa profesorima iz različitih evropskih zemalja, od kojih mnogi prethodno nijesu poznavali Gilićev rad. Susret sa njegovim filmovima, kako je ispričala, izazvao je veliko interesovanje. To ju je podstaklo da nastavi istraživanje i da se njegovim stvaralaštvom bavi još temeljnije, kroz obimnu akademsku studiju.

“Apsolutno je prelijep način na koji je on uspijevao da iz svakog filma uzme unutrašnji život svojih junaka”, istakla je Stijović.

Upravo u toj sposobnosti da obične ljude, njihove postupke i svakodnevicu pretvori u snažno umjetničko iskustvo leži jedna od najvećih vrijednosti Gilićevog filmskog jezika.

Njegovi filmovi nijesu nudili jednostavne odgovore. Umjesto toga, otvarali su prostor za razmišljanje o čovjeku, njegovom položaju u svijetu i pitanjima koja ostaju aktuelna bez obzira na vrijeme u kojem su nastali.

Jesmo li Vlatka Gilića sačuvali od zaborava?

Gilićevo stvaralaštvo nije nestalo iz kulturnog života. Crnogorska kinoteka radila je na obnovi i predstavljanju njegovih filmova, organizovane su retrospektive, a njegov opus nastavlja da privlači pažnju filmskih istraživača i publike.

Ipak, povremena prikazivanja i omaži otvaraju i važnije pitanje o tome koliko su njegovi filmovi zaista dostupni onima koji tek otkrivaju istoriju naše kinematografije?

Koliko mladih u Crnoj Gori zna da je autor koji je stvarao na ovim prostorima ostvario uspjehe o kojima mnogi savremeni reditelji mogu samo da sanjaju? Koliko ih je pogledalo njegove filmove i imalo priliku da razumije zašto se o njima govori i pola vijeka nakon nastanka?

Veče “In continuo”, tokom kojeg su prikazani filmovi “In continuo”, “Homo sapiens” i “Dan više”, bilo je prilika da se ta pitanja ponovo otvore.

Svijet je prepoznao vrijednost Gilićevog stvaralaštva. Na nama je da ono ne ostane samo dio filmske istorije, već da pronađe put do novih generacija. Da njegovi filmovi ne žive samo u arhivama i sjećanjima savremenika, već i pred publikom koja ih tek otkriva. Jer umjetnost Vlatka Gilića ne završava se posljednjim kadrom. Ona nastavlja da živi u pitanjima koja ostaju nakon što se filmsko platno ugasi.

Pogledajte još: