Petnaestominutni film “Iskra smrtne prašine” Dimitrija Popovića nije samo filmsko čitanje Njegoševe “Luče mikrokozma”, već pokušaj da se kroz sliku, pokret i tišinu dotakne ono što čovjek nosi u sebi, a što često ne umije ni sebi objasniti. Premijerno prikazan u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema, ovaj film nastavlja autorovo dugogodišnje traganje za smislom Njegoševe misli, ali je istovremeno i intimno promišljanje čovjekove sudbine, njegove rastrzanosti i čežnje za nečim što nadilazi svakodnevni život.
Popović Njegošu ne prilazi kao nedodirljivom pjesniku, već kao misliocu koji je duboko razumio ljudsku nesavršenost, unutrašnje sukobe i težinu postojanja. U središtu filma je čovjek koji se, svjestan svoje prolaznosti, neprestano osvrće prema nekom izgubljenom svjetlu. Biće koje u sebi nosi i dobro i zlo, i sjećanje na uzvišenost i iskustvo zemaljske patnje. Čovjek koji traži odgovore, a možda se najviše plaši tišine u kojoj bi mogao čuti samoga sebe.
Slikarske vizije iz ciklusa Misterij Luče mikrokozma i žive, gotovo obredne filmske scene stapaju se u jedinstven vizuelni jezik. U toj spoju slika i stvarnosti nema potrebe za doslovnim objašnjavanjem. Simboli govore tamo gdje riječi zastaju, a ljudsko tijelo postaje prostor unutrašnje drame, ranjivosti i duhovne čežnje. U filmu učestvuje multimedijalna umjetnica Dušanka Belada Bošković, čija prisutnost dodatno oživljava Popovićev imaginarni svijet.
Lovćen, na kojem je film sniman tokom dva ljeta, nije tek scenografija. Njegove stijene, ogoljeni pejzaži, visina i beskrajno plavetnilo djeluju kao prostor suočavanja čovjeka sa samim sobom. U blizini Njegoševog počivališta, priroda poprima gotovo metafizičku dimenziju - kao da se zemlja i nebo na trenutak približavaju, ostavljajući čovjeka između njih, sa svim svojim pitanjima i nemirima.
Iskra smrtne prašine izrasta iz Popovićevog višedecenijskog dijaloga sa Njegošem, započetog kroz slikarstvo, a nastavljenog skulpturom, grafikom, književnošću i performansom. Od ciklusa Misterij Luče mikrokozma, preko grafičke mape Oreol mikrokozma, do filma Oreol mikrokozma, to istraživanje mijenjalo je forme, ali nije izgubilo svoju suštinu - potragu za čovjekom u njegovoj složenosti, između tjelesnog i duhovnog, ljubavi i smrti, svjetlosti i tame.
U stihovima “Mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta” sabrana je i ideja filma i njegova najdublja emocija. Čovjek je možda samo kratki bljesak u beskraju, ali upravo u toj krhkosti leži njegova veličina. U svijesti da je smrtan, u potrebi da voli, stvara, razumije i uprkos svemu traži svjetlost.
K.V.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA