Patrijarhalna dogma stvara potčinjenost: Ženski likovi u Gorskom vijencu - književna i društvena perspektiva (4.)

Iz paradigmatičnog primjera Ruže Kasanove možemo razumjeti stvarni položaj žene u Crnoj Gori, oživjeti sve načine kojima je patrijarhalna zajednica usmjeravala dozvoljeno ponašanje

177 pregleda 0 komentar(a)
Vlaho Bukovac, “Crnogorke na izvoru”, Foto: NMCG
Vlaho Bukovac, “Crnogorke na izvoru”, Foto: NMCG

(Nastavak iz prošlog broja Arta)

Ženi se rijetko moglo desiti nešto neprijatno na putu, bilo kakvo ponašanje koje bi srozavalo njen ugled. Muškarac kao superioran u društvu rijetko bi se usudio da podigne ruku na ženu kao slabije stvorenje, izvan kućnog praga, što je bio dovoljan razlog za njenu zaštitu i egzistencijalnu sigurnost. Odbrana žene u javnom prostoru bila je zagarantovana običajnim pravom, usmenim predanjem koje je kodifikovalo i normiralo zajednicu. Potvrdu imamo u riječima Vuka Raslapčevića u Gorskom vijencu, koji opominje vojvodu Draška, da ubijanje kukavica, koje su po narodnom vjerovanju, postale od šćeri Lazarevih, tugujući nakon poraza u Kosovskom boju, nema moralno opravdanje, aludirajući na neprikosnovenu zaštitu žena, kao slabijeg pola. Tako je još jasnije što se žena u narodnoj tradiciji javlja kao sinja kukavica, tužilja, kao što je to u dva eklatantna primjera vezano za snahu Milonjića bana ili sestru Batrićevu.

Takođe, primijetno je u Gorskom vijencu da se podređenost žena očituje u njenom odsustvu na skupštinama i zborovima prilikom donošenja odluka koje su se ticale političkog izbora i očuvanja kolektivnog digniteta. U Crnoj Gori žene nisu imale pravo da prisustvuju zboru, čak i u slučaju izostanka muških predstavnika svoje porodice. Valtazar Bogišić navodi da su žene imale pravo učešća na svetkovinama, u blizini mjesta gdje se zbor održavao, ali da im to nije davalo pravo da učestvuju u razgovorima koji su se na zboru vodili. Visoke kazne, za nasilje izvan kuće, osuda kolektiva bili su dovoljan razlog za nesmetan i normalan život žene izvan kućnog prostora. Međutim, njeno isključivanje iz javnog života zajednice se činilo prirodnim za očuvanje patrijarhalnog sistema vrijednosti. Zbog toga nije neobično što su žene pronalazile alternativne modele da se oglase u javnosti, prevaziđu emocionalnu inhibiciju i kao dobre tužilje izreknu svoj sud o nekom pojedincu, upute kritičku riječ i to su činile slobodno. Tu moć jezika koristila je sestra Batićeva.

Njegoš je preko rodnih uloga, na osnovu usporedbe različitih kulturnih modela, crnogorske patrijarhalne zajednice, te Otomanske imperije, odnosno Mletačke civilizacije, upućivao na tipologiju vrijednosnih matrica koje su služile kao kanon narodnog života, regulator društvenih odnosa. On opservira turske običaje komparirajući ih sa tradicijom domaćeg tla. U prvom redu ističe se kult ljepote koja treba da služi tjelesnom uživanju što potvrđuju riječi Mustaj kadije koji javno pjeva pred glavarima i svatovima i Crnogorcima i Turcima, o ljepoti dilber Fatime: Fatima je strukom divota/oči su joj dvije zvjezdice/lice joj je jutro rumeno/usta su joj parom srezana/međ kojima katkad sijeva/snježna grivna sitnoga bisera. Očito, u ljepoti ženskog bića prebiva idealna ljepota, nešto nebesko, što ženu uzdiže u očima posmatrača, ispunjavajući sva njegova čula i iskustva nečim neponovljivim i očaravajućim.

U percepciji ženske ljepote Mustaj kadija naglašava njen fizički aspekt, izgled, prekrasne oči, lice, usta, usne, bijele ruke, grlo prelijepe dilber Fatime, u skladu sa orjentalnim shvatanjem da je ona stvorena za uživanje muškaraca, a njen zadatak da podari muškarcu ljubavno zadovoljstvo. Estetsko je ovdje u funkciji čulnosti i hedonizma, te fizičkog uživanja u čarima ljepote. U završnici Mustaj kadija kaže: Blago odru na kome počiva, vezujući kategoriju lijepo za smrtnu uru, smrt i radost tjelesnog užitka čak i na samrtnom odru, postaju dio sjećanja na proživljeni erotski užitak i naboj koji je za života plijenio sve oko sebe. Za predstavnika klasične kulture govoriti o ženi na ovaj način različito je od crnogorske kulturne prakse u kojoj je o ženi nedostojno govoriti u zemlji ratnika. Njegoš kontrastira dva kulturna modela, jezički, običajno i moralno jer se u crnogorskoj kulturi drži nepriličnim razgovarati o ljubavnim osjećanjima, još manje tjelesnoj dimenziji ljubavi. Čak i Vuk Mandušić govori o svom ljubavnom entuzijazmu samo u snu. Pritom, prema uvjerenju Mustaj kadije, položaj u porodici dilber Fatime je povoljan, zato što je osiguran njenom ljepotom, jer ona za supruga Sulja predstavlja neprocjenivo blago: Ne plač’majko dilber Fatimu/ udata je, ne ukopata/ Fatimu će Suljo držati/ kako oči svoje u glavi.

Iz pričanja Tomaša Martinovića doznajemo o slučaju Ruže Kasanove koja se usudila da prekrši pravila koja nalaže vjekovima utvrđeni model kulture. Za razliku od ostalih ženskih likova, tragičnih junakinja i samopožrtvovanih majki, i uzora porodičnog života, lik Ruže Kasanove je modelovan po drugačijim kriterijumima. Naime, radi se o ženi, spremnoj da zarad ljubavi, ostavi muža i pođe za Turčina, čime je podrila autoritet propisanog kodeksa ponašanja. Uprkos patrijarhalnim zabranama Ruža Kasanova ne prihvata njihova ograničenja pasivno, već hoće aktivno da mijenja svoj život iz korijena. Ona se ponaša kao osoba voljna da odbaci strogi system pravila prema kojima žena ne smije kršiti porodično pravo, mijenjati samovoljno vjeru,i rukovoditi se zakonima srca, a ne racionalnim odlukama.

Tomaš Martinović opravdava svoje kašnjenje na skupštnu glavara, upravo završnom potjerom, u kojoj su Crnogorci ubili dva brata Alića i Ružu Kasanovu. U društvu u kome je gotovo ozvaničena otmica djevojaka, čak i inovjernih, prebjeg Ruže Kasanove, bez obzira što je Kasan, njen muž bruka nevaljala, predstavlja neoprostiv grijeh iz ugla sve-narodnog poimanja morala i utvrđene vjerske orjentacije pravoslavne religije.

Iz paradigmatičnog primjera Ruže Kasanove možemo razumjeti stvarni položaj žene u Crnoj Gori, oživjeti sve načine kojima je patrijarhalna zajednica usmjeravala dozvoljeno ponašanje. Međutim, ovaj tragičan događaj sa krvavim epilogom izaziva i kod muških pripadnika, nelagodu jer je prema načelima ukorijenjenog ugovorenog braka, nesrećna Ruža udata za neodgovarajućeg muža - Kasana: vila naspram bruke nevaljale. Time se prećutno pravda njen postupak psihološkim razlozima, ali opovrgava moralnim, pripadnošću zajednici. Takođe osuđuje onaj koji je nesmotreno udao prelijepu djevojku za neuglednog i slabašnog supruga: Kuku onoj duši zadovijek/ te je Ruži narok izgubila/ Te je dala Ružu za Kasana/ zatvorila vilu u tavnicu/ Jer je Kasan bruka nevaljala. U uzročnom smislu Ružina tragična sudbina u rukama je starijih koji su u skladu sa tadašnjim običajima udavali žene, ne po izboru, već unaprijed određenom dogovoru. Krivicu, pričalac događaja Tomaš Martinović, baca na Ružine srodnike koji su joj nesmotreno namijenili potpuno neadekvatan izbor, i time joj narok, sreću žrtvovali, zbog čega djevojka zaslužuje iskreno saosjećanje i sažaljenje. U turskom zapovjedniku Muju Aliću, Ruža je pronašla ljubavnika i mladoženju, čime je dvostruko prekoračila moralne propise patrijarhalne kulture, napustila je porodicu i udala se za inovjerca - neprijatelja. Time je dodatno razljutila Crnogorce: Evo ima više no godina/ otkad nešto među sobom glave/ ali ko bi mogo pomisliti/ da će uzet Srpkinja Turčina? Naizgled desilo se ono što je nemoguće, prema standardima moralne zajednice, Ruža Kasanova je nakon ljubavi koja je po svojoj prilici trajala više od godine dana, od Kasana pobjegla sa Alićem, i time učinila neočekivani prekršaj, koji po svemu odudara od važeće kulture u klasičnoj Crnoj Gori. Objašnjenje daje knez Rogan: Ćud je ženska smiješna rabota!/ Ne zna žena ko je kakve vjere/ stotinu će promijeniti vjerah/ da učini što joj srce žudi. Nigdje kao u ovim riječima kneza Rogana nije tako jezgrovirto objašnjena misao tradicionalne Crne Gore o prevrtljivom i lakomislenom ženskom karakteru. Pošto je ženska priroda prema predrasudama njenih sunarodnika nepouzdana, budući da žena ne može imati čvrst karakter kao muškarac, nema dovoljno pameti da u vrijednosnom smislu razlikuje dobro i zlo, povinjava se željama srca, tijela i nagona. Njena potčinjenost u društvenoj hijerarhiji muškom rodu je logična i opravdana. Ženina ćud je smiješna, čime se ironijski ističe njena moralna nesposobnost i nestalnost, jer ona ne poznaje razlike među vjerama i narodima, a slušajući naloge osjećanja spremna je da sto puta promijeni vjeru - prevjeri kako bi ugodila svom izabraniku. Prema ovome uvriježenom shvatanju patrijarhalne dogme, žena nema istu intelektualnu sposobnost kao muškarac, moralna svojstva i vrline, etičke principe kojih se može pridržavati kao orjentirima u svakoj prilici, njoj je kao ličnosti nedozrelog djeteta, neophodan gospodar u liku oca, brata i supruga. Žena je moralno nesavršena. Žena je emocionalna, muškarac razuman. Ona ne zna šta su moralne vrijednosti i na nižem je intelektualnom nivou razvoja od muškarca. S obzirom da je žensko rasuđivanje nedostatno, njeno intelektualno biće inferiorno, patrijarhat u kome dominuje muškarac, je za muške članove populacije nužan, da bi se izbjeglo relativizovanje moralnih, političkih i društvenih vrijednosti, pa je u tom kontekstu subordinacija žene autoritativnom muškom principu, nužna i prihvatljiva.

(Nastavak u narednom broju Arta)

Pogledajte još: