Tek smo načeli priču o Orašanima u blizini Sokolskih krša. U Selištima, orašanskom zaseoku “izronila” je još jedna seoska crkva sa zidanim nosećim stubovima, građena u početnom crnojevićkom dobu. Četvrta na koju sam naišao u kratkom periodu. Nadao sam joj se, slutio da bi se mogla nalaziti negdje na ovoj strani, ali i strahovao da je neću naći na mjestu koje je toliko uvučeno među brdima. Crnojevićka tajna
Ali, naišli smo na nju upravo tamo! Skrivala se u šiblju, na samom rubu Selišta. Time smo konačno izbili na čistinu. Sada imamo dovoljno pokazatelja o talasu gradnje ovakvih hramova uz trasu drevnog puta. Konačno smo uspjeli da se probijemo kroz koprenu koja je skrivala veliku crnojevićku tajnu. “Izronila” je i četvrta seoska bogomolja građena u primorskom stilu - što znatno upotpunjava sliku o svakodnevici Stefaničinog doba.
Prilazim crkvištu. Zdanje je od stubova do apside dugo devet metara, a široko četiri. Pretekao je samo jedan stub u visini od metar i po, širok oko 50 cm. Drugi je potpuno razgrađen. Časna trpeza stoji na mjestu. Polukružna apsida je mnogo viša nego na crkvištima u Đalcima i Donjim Pelešima i izvedena je mnogo umješnije. Ovdje nema unutrašnjeg pregradnog zida koji odvaja oltarski dio (zidanog ikonostasa?) kao što je slučaj u Donjim Pelešima.Niz bogomolja
Dakle, pojavila se još jedna crkva koju su gradili majstori s primorja. Vjekovima je krila svoju graditeljsku osobenost, poput one u Donjim Pelešima, ali je na koncu otkrila tajnu. Sada pouzdano možemo reći da su tragovi crkvene gradnje iz Stefaničinog doba pretekli u nekoliko drevnih naselja na trasi starog puta, koji je vodio od Karuča ka unutrašnjosti. O tome jasno govori niz od tri bogomolje - u Donjim Pelešima, Đalcima i Selištima - koji se nalaze na međusobnoj udaljenosti od šest (Donji Peleši - Đalci) i pet kilometara (Đalci - Selišta).
Osim toga, imamo još jednu crkvu tog tipa u brdskoj strani, poviše Šin Đona i drevnih Špura. Sve je jasnije da je sredinom petnaestog vijeka po starim crnogorskim selima bilo mnogo više ovakvih građevina. Ti drevni hramovi su vjerovatno masovno postradali između 1692. i 1714. a njihovi ostaci su opet vjerovatno nadgrađeni i prezidani u drugoj polovini 19. vijeka - u Nikolino doba - kada je na mjestu starijih i manjih crkava i crkvišta podignuto puno novih hramova. Te nove crkve su obično bile duže i šire, pa su tako nestali i tragovi prvobitnih malenih bogomolja.
Časna trpeza i ostaci apside u SelištimaElegancija
Dakle, primorski graditelji su zalazili duboko u brdsko zaleđe da bi gradili ova skladna zdanja. Ovoj skladnosti je ponajviše doprinosio parapet koji je povezivao noseće stubove sa pročeljem, tako da je sve bilo povezano u jednu cjelinu - što je znatno izduživalo građevinu i davalo joj neobičnu eleganciju. O tome danas ubjedljivo svjedoči manastirska crkva u Ćeliji Dobrskoj, po kojoj se može steći prilično dobra predstava o nekadašnjem izgledu ovih hramova. Ovo se može lijepo vidjeti i na crkvištu u Đalcima, budući da u njenoj okolini nema šikare, niti stijena. Zemljotres
Crkva u Selištima je za oko metar i po kraća od đalačke i donjopeleške, dok su stubovi malo dalje od pročelja. Smještena je uz samu stijenu, tako da je prolaz sa južne strane nemoguć. I ovdje se ispred crkvišta nalaze grobne ploče. Tu su i djelovi praga od bijelog kamena, na kome se vide isklesane rupe. Vlado M. Radović kaže da je crkva u davnini bila pokrivena ražanom slamom. Pamti da su zidovi prije četiri-pet decenija bili znatno viši, kao i da se apsida “do skoro” držala, ali da se gornji dio obrušio. Vjerovatno je znatno postradala u zemljotresu 1979. godine. Različiti majstori
Prolazim uzanim pojasom sa sjeverne strane i izbijam kod oltarskog dijela. Razgledam elegantnu konstrukciju apside od pravilnih blokova, pa se uspinjem na stijenu poviše hrama. Vlado je u međuvremenu stigao do časne trpeze na kojoj je našao položeni metalni krst, što ga je vrlo začudilo i obradovalo. Razmišlja na glas ko ga je mogao tu ostaviti - možda je to učinio rođak Ljubo Radović koji živi u “Rijeka Fiume”?
Spuštam se unutar crkvišta i iznova proučavam način na koji je načinjena apsida. Viša je za oko pola metra od onih u Đalcima i Donjim Pelešima i izvedena neuporedivo vještije - što govori da su ova zdanja morali graditi različiti majstori. Ovdje se svakako radi o znalcu svoga posla. Nakon desetak minuta sijedamo pred crkvom da malo počinemo. Dok sjedim posmatram položaj i odnos stuba prema objektu. Ostaje i mogućnost da su stubovi dodati naknadno, kao posljedica graditeljske “mode” i prestiža - arheolog Peđa Lutovac mi je pomenuo da je trijem imao i luturgijsku funkciju.
Nakon počinka, spuštam se na plato niže crkve gdje takođe ima nekoliko starih grobova. Ali, sve je dobro prekriveno lišćem i malo se toga može vidjeti. Ubrzo krećemo nazad ka Dardazi pri čemu se opet dugo probijamo kroz šiblje.
Crkveni prag ispred crkvišta u Selištima
Infrastruktura
Ono što u svemu ovome predstavlja “veliku novost” su jasni pokazatelji da šira okolina Sokolskih krša u Stefaničinom dobu nije bila pusta. Da je u pitanju samo jedna crkva sa zidanim stubovima, o tome se ne bi moglo govoriti sa tolikom izvjesnošću. Ali, riječ je o tri bogomolje na nevelikoj razdaljini u naseljima koja čine niz - što jasno svjedoči da se radilo o području sa razvijenom seoskom infrastrukturom i prepoznatljivom fizionomijom. Ovo je vjerovatno bio slučaj na cijeloj trasi starog puta od Karuča do iza Sokolskih krša, uključujući i Bokovo.
Štaviše, četvrto crkvište visoko u brdima poviše Šin Đona govori da je ista situacija bila i na drugim dionicama stare saobraćajne mreže. Sva je prilika da se u tom dobu na ovakva zdanja nailazilo u svim većim drumskim naseljima ka unutrašnjosti. Sve do Dobrskog Sela, gdje se u Ćeliji Dobrskoj nalazi još jedna ovakva crkva - koja je u početku možda bila seoska, a tek kasnije postala dio manastirskog kompleksa. Zanemarena baština
Ovdje moramo pomenuti male jednobrodne crkve koje pripadaju zanemarenom dijelu naše kulturne baštine. Da je drugačije, naša bi priča imala mnogo manji značaj. Riječ je o bogomoljama skromnih razmjera, sa sličnim graditeljskim karakteristikama. Odlikuje ih jednostavnost i prilagođenost osnovnoj svrsi. Bile su modelovane po zapadnjačkim obrascima, osobenim za crnogorsko primorje, što je posljedica okolnosti da su otuda dolazili i majstori - koji su pored ostalog donijeli i prelomljene gotičke svodove. Sve je dakle bilo direktno povezano sa angažmanom primorskih graditelja - posebno onih iz Bara koji su se jedno vrijeme i nalazili pod crnojevićkom vlašću. Vojislav Đurić
Na važnost i arhitektonsko-stilske karakteristike ovih građevina je je prije četiri i po decenije skrenuo pažnju Vojislav Đurić (Istorija Crne Gore 2, 1970, 487). Tada je oprezno nagovijestio da bi neki od tih malih hramova mogli poticati iz crnojevićkog doba. Ovaj vrstan poznavalac sakralne arhitekture je tom prilikom ukazao i na potrebu “pomnih istraživanja u selima i po visovima na stranama što padaju od Cetinja prema Skadarskom jezeru, da bi se mnoge jednobrodne crkvice, uglavnom u ruševinama ili poznije obnovljene, mogle datovati” (isto).
Manastirska crkva u Ćeliji Dobrskoj
Jovićevićev doprinos
Đurić je podsjetio da je “mnoge od ovih crkava” pomenuo Andrija Jovićević (“Riječka nahija”, “Zeta i Lješkopolje”), uz opasku da im ovaj nije odredio starost. Međutim, ovakva Đurićeva opaska je bila skoro neumjesna, jer je Jovićević vrlo malo znao o stilskim karakteristikama i teško da je bio u stanju da u smislu datiranja pruži bilo kakav značajniji doprinos.
Ali, Jovićevićeva zasluga je ipak ogromna - jer, nakon obilaska terena na potezu od Rijeke Crnojevića ka Sokolskim kršima, ustanovio sam da je njegov popis starih crkava i crkvišta bio detaljan. Kada sam god pomislio da je ovom istraživaču nešto promaklo, prije ili kasnije se ispostavilo da nijesam bio u pravu. Naprosto, Jovićević je bio dobro obaviješten. Zanemarenost
Dakle, odavno se zna za male jednobrodne crkve po visovima od jezera prema Cetinju. Ali, ono što predstavlja novost je velika koncentracija takvih hramova sa zidanim stubovima pred ulazom, na malom prostoru. Pravo je čudo da je ova činjenica tako dugo ostala neprimijećena. Ispostavilo se da nas drevne crkvice u ovom dijelu brdskog zaleđa i dalje mogu “iznenaditi” svojim graditeljskim osobenostima.
Dakle, Đurić je 1970. ukazao na neophodnost da se pomno istraže naselja po brdskim stranama koje se od Skadarskog jezera uspinju ka Cetinju. Čime je istakao značaj ovog prostora devet godina prije katastrofalnog zemljotresa (1979). Jer, ove crkve govore o dobu o kojem vrlo malo znamo, pa je utoliko njihovo istraživanje značajnije.Ali, “pomno istraživanje” nije preduzeto do danas. Uprkos tome što ovih objekata nema tako puno kao što bi se u prvi mah moglo pomisliti. Ukupno oko petnaestak. Možda i manje. Nakon zemljotresa, u periodu velike obnove sakralnih zdanja, prioritet je dat manastirima i crkvama na primorju. Što se išlo sjevernije, briga za kulturno nasljeđe bila je sve manja. Pri čemu su veliku ulogu odigrali ideološki limiti, ali i mentalitet. Sve je to na koncu dovelo do toga da ove malene crkve padnu u zaborav, kao i da se u potonjim decenijama mnoge od njih “prepolove”.
Crkvište u Đalcima
Psihologija
Dakle, sve je oduvijek bilo poznato sem detalja da su se pred malim jednobrodnim crkvama nalazili noseći stubovi - što je izgleda više bilo pravilnost nego izuzetak. Takođe, veliki kontrasti u načinu gradnje apsida kod tri pomenute crkve, govore da je graditeljsko umijeće znatno osciliralo. Crkva u Selištima svjedoči da su do Sokolskih krša stizali i vrhunski majstori.
Ipak, najveći dobitak leži u saznanju o naseljenosti tog područja, kao i o raširenoj praksi podizanja ovakvih crkava po starim naseljima u brdskom zaleđu. I to “dominantno” u početnom crnojevićkom periodu - “prije stupanja na vlast Ivana Crnojevića” (Aleksandar Čilikov, “Crkve i manastiri basena Skadarskog jezera”, CANU, Podgorica, 2013, 200). To nam pomaže da nazremo prelomni momenat, u kome se na crkvama, skoro uniformno, pojavljuju zidani stubovi. Što sasvim sigurno nije bila slučajnost, već odraz izvjesne potrebe. Nešto je tim putem izbijalo na površinu. Upravo se tu nalazi kopča za razumijevanje psihologije tadašnjih “katuna” - osobito načina razmišljanja njihovih “glavara” koji su svakako igrali važnu ulogu u odlučivanju o gradnji ovih hramova. Ali, o tome ćemo kasnije. Sada treba dovršiti priču o Orašanima.
(Dvadeset četvrti nastavak u narednom neđeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
