ĐEČEVIĆA KUĆE 2. dio

Čuvali kandilo, krst, zvono, skrinju i ploču

Tragom narodnog predanja o manastirištu blizu Drpa Mandića
437 pregleda 2 komentar(a)
Ažurirano: 21.02.2019. 05:02h

Susret sa Halitom Đečevićem

Drpe Mandića započinju od polovine zgrade Lepa Kata i prostiru se prema prostoru gdje stoji tržni centar “Gintaš”, a gdje je prethodno bila Velika pijaca. Dakle, Drpe zahvataju jugoistočni okrajak nekadašnjeg Pšeničnog polja (Petar Miljanić, “Glas Crnogorca”, 28.10.1886).

Između njih i Mahale Đečevića ima oko 300 metara. Tuda se prostirala Ulica Prava Kišmala, od koje još postoji dio kod ključarske radnje Mila Ilića. Ako ka Mahali Đečevića krenemo od Lepe Kate put nas vodi prema Jusovači.

Kuće su im smještene iza stambenih zgrada. Tu počinje dio grada koji se naziva Drač - koji se odatle prostire prema Ribnici.

Zalazim iz pravca zloglasne tamnice Jusovače između zgrada i kuća, krivudavom ulicom Đečevića i nakon dvjesta metara stižem pred njihove kuće. Kuću Meda Đečevića, najbližu Željezničkoj zgradi upravo renoviraju. Obilazim je. Pored nje je betonsko igralište, ispod se nalazi široki zeleni pojas. Prizor kao na selu. Od igrališta se, u zaleđu zgrade, paralelno sa obližnjim bulevarom spušta Džan ulica.

Dok razgledam kuću sa zadnje strane, čujem glasove i preko ograde u dvorištu vidim ukućane. Kažem da bih htio da fotografišem ostatke starog objekta, ukoliko je išta od njega preostalo. Pozivaju me u kuću. Vraćam se na ulicu Đečevića i ulazim u dvorište. Dočekuje me lijepo Mirsad Đečević, uvodi u kuću i upoznaje sa starim Halitom Đečevićem.

Mirsad mi potom pokazuje podrum u kome još ima sačuvanih tragova starog objekta. Silazim niza stube sam, u praznu prostoriju visoku oko dva i po metra i vidim u zidu dvije niše (panjege), u obliku petougaonih otvora.

Ovdje je pravi momenat da se osvrnem na opis Maksima Šobajića koji je Đečeviće posjetio prije tačno 123 godine:

“...naposletku se usudismo uljeći u avliju. Tu ispade jedno momče katoličke vere, koje reče da je učio gimnaziju na Cetinje 2 godine, i da razumije šta ja tražim, da on tu stanuje tek od potonjih ratova, nekoliko godina, i da bi mi rado pokazao da ima štogod unutra u haremima, da se zabeleži, to je sve propalo, osim pomenutih ikona i po nešto prastarog zida. Na posljetku potvrđuje i sam, da je čuo i od Turaka da je kuća porodice Đečević na vakufskoj zemlji. U tom razgovoru dođoše dva građanina Muhamedanca te i oni potvrdiše što narod misli i priča, da je to mjesto vakuf starog srpskog manastira ... Građevina je unutra poremećena preobraćanjem u hareme, ali se na mjesta opaža temelj starih zidova, osobito bedemi okolo čini se da su davnašnji ... Pod uglom avlije (obora) na ulici na jednom mjestu tutnji zemlja, osobito kad udarate petom u zemlju. Svak govori o tome da tu mora biti podrum manastirski, i da bi valjalo raskopat da se vidi” (“Starine u Zeti”, 1892, str. 60-61).

Raskopavanja nije bilo. U međuvremenu su mnogi obilazili Đečeviće u pokušaju da razriješe ovu enigmu. Prije petnaestak godina (1997-98) posjetili su ih Božidar Šekularac, Stevo Vučinić i Branislav Borozan. Obaviješten sam da ništa nijesu mogli zaključiti ni po pitanju starosti gradnje, ni po pitanju orijentacije prema stranama svijeta. Ali, Božidar Šekularac je ipak zaključio da se manastir Sv. Mihaila "blizu Drepa", nalazio baš u istočnom dijelu Podgorice koji danas nosi naziv Drpe Mandića (Predrag Malbaša, feljton „Prevlaka“ u „Vijestima“).

Pažljivo razgledam podrumske zidove i pravim nekoliko fotografija. Potom se penjem uza stube i sijedam pored Halita. Prvobitna ideja je bila da načinim par slika i da što kraće ometam ove ljude. Ali, lijepo je i upoznati se s njima. Uopšte, ljudski je porazgovoriti se.

U tom momentu još nijesam slutio da me put nanio na čovjeka klasičnog kova, koji je u našem vremenu prava rijetkost. Razgovor je, iz četiri puta, trajao oko petnaest sati.

Halitu Đečeviću je devedeset i dvije godine. Rođen je davne 1922. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali pamti bolje i rezonuje britkije od mnogih koji su ugledali svijet decenijama kasnije. Sjeća se i najsitnijih detalja. Svake izgovorene riječi, osobe i ambijenta iz mladosti. Opisuje najrazličitije situacije s darom vrsnog pripovjedača.

U razgovoru češće pomene da nije završio visoke škole, ali ne propušta priliku da pokaže briljantno poznavanje istorije i zavidnu analitiku. Humanu i zdravorazumsku. Kada pripovijeda o događajima pred Drugi svjetski rat imate utisak da vam se sve to odvija pred očima. Potanko opisuje doba okupacije, muku, glad i pogibiju koju je donijela. S velikim žalom priča o strijeljanju svoja 54 druga 10. aprila 1942. na Ribnici koje je posmatrao iz neposredne blizine. Vraća se često na taj tragični događaj za koji danas malo ko zna i na koji se rijetko ko osvrće.

Pitam ga za panjege u podrumu. Kaže da dvije postoje i na prizemlju na kojem se nalazimo, te da ih je zazidao (prema unutrašnjosti) tankim opekama, za slučaj da se pojavi arheološki interes.

Ovo me pomalo zbunjuje jer sam do tog momenta mislio da su od starog objekta ostali samo neznatni tragovi. Pitam ga stoga - da li je sadašnja kuća podignuta na starim temeljima?

“Ovo ti je to. Sve ovo”, uzvraća Halit i pravi široki pokret rukom. “Cijela kuća”, kaže.

“Sve ovo”, pitam u nevjerici.

“Da”, potvrđuje.

Iznenađen sam, jer sam na osnovu literature i priča stekao potpuno drugačiji utisak. Mislio sam do tog momenta da je kuća bila sagrađena na neznatnim ruševinama.

“Je li objekat bio na sprat i kada su se vaši preci tu naselili?”, pitam iznova. Halit odgovara potvrdno i uklanja svaku nedoumicu. Naglašava da kuća ima mnogo dublji temelj nego što je uobičajeno.

Detalji kojih nema u literaturi

Slika se dakle bitno mijenja. Ali, iznenađenja tek slijede. Halit sada pominje da su njegovi preci do “hiljadu osamsto osamdeset i neke čuvali u kući zvono, krst i kandilo”. Tada su Đečevići predali te relikvije “ocu Blaža Belevića”, da bi ih ovaj ponio na Cetinje i predao odgovarajućem državnom organu na čuvanje.

Prekidam ga i priupitkujem za svaki detalj. Moram da razjasnim svaku nejasnoću.

“Zbog čega su ih predali baš ocu Blaža Belevića? Jesu li imali neki poseban razlog?”

“Zbog toga što je bio ugledan građanin, od povjerenja”, odgovara.

“Jesi li to učinili na tuđu ili sopstvenu inicijativu?”

“Na sopstvenu”, uzvraća. “Moji su doma govorili da to treba čuvat. Od usta su naši đedovi odvajali da bi ove svetinje gradili. Nama je to dopalo, a moglo je dopanut to i nekijema drugima.”

“I što je dalje bilo s tim?”, pitam za relikvije.

“Ne zna se”, kaže. “Mi smo učinili ono što je bilo do nas, a što je dalje bilo ne znam.”

Kažem mu da sam čitao poprilično o lokaciji prve Zetske episkopije, ali da se ne sjećam da sam igdje naišao na ove podatke.

“Objavljeni su prije dvadeset pet godina u novinama”, uzvraća Halit.

Slažem se, ali ih nijesam uočio u literaturi. Što nije presudno, jer evo ih sada pred javnošću.

Đečevići su dakle dugo čuvali krst, kandilo i zvono.

Halit dobro pamti svaki detalj koji se pripovijedao u njihovom domu. Pripovijest se prenosila sa starijih na mlađe, neposredno. Od đeda Buta, preko oca Selmana. Sjeća se u detalje priča koje je slušao od đeda, koji je poživio 102. godine, do 1937. Prenosilo se dakle porodično predanje s koljena na koljeno, kako se odvajkada i činilo. Što je osobito važno, u tim pričama nije sačuvana samo porodična istorija, već i istorija grada. U njima se sadrže brojni detalji koji su promakli istoričarima.

Još sam pod snažnim utiskom, ali slijede nova iznenađenja. Jer, Halit nastavlja sa nizom dragocjenih detalja. Pripovijeda sada kako je “hiljadu osamsto osamdeset i neke”, u njihovu kuću došao i Pavle Rovinski - za koga smo rekli da je kasnije (1891) zaključio da se Zetska episkopija prvobitno nalazila na Zlatici na tlu Podgorice.

“Pričala mi je to moja baba Zefa. Došli su dvojica. Bijahu, veli, gospoda, kodža ljudi”, pojašnjavajući da ovo “kodža” znači – silni. “Iznijela je pred njih tada skrinju sa kostima i pokazala im ploču. Pa im je rekla, da mogu samo da gledaju skrinju ali da ne diraju rukama.”

Smije se pri pomenu tog detalja, pa dodaje - “Bila je Zefa silna, prava Spužanka”.

Pitam Halita za skrinju. Kaže da je bila od “onog drveta posebnog...” “Tisovine?”, upadam. “E, biće tako!”

“A ploča? Kako je izgledala? Je li bilo na njoj kakvog natpisa? Je li bila zbog nečega posebna?”

“Bilo je nečega, kao inicijala”, kaže. Kasnije dodaje da je ploča bila poveća, dimenzija 2 x 1 metar.

S Mašom Miljićem sam se kasnije u razgovoru dotakao ove teme. Pitao me znam li za ploču, uz opasku da je možda riječ o ploči s natpisom koja je stajala nad vratima nekadašnjeg objekta.

Ali, nije. Jer, bila je prevelika za tako nešto. Netipična. To sam iznova s Halitom raščistio u detalje. Kaže da o ploči zna iz kazivanja njegove babe Zefe, Butove supruge. Dodaje da mu je jednom jedan prijatelj “koji se razumije” govorio da je možda služila za liječenje, da bi vjernici legli na nju.

Ipak, čini mi se da je najvjerovatnije riječ o nadgrobnoj ploči, jer su njene dimenzije, sasvim odgovarajuće. Od Mirsada Đečevića sam kasnije čuo da su blizu Đžan ulice, prema “zgradi Boja i lakova, kad smo bili đeca nalažene kosti”.

Moguće je, dakle, da je na tom potezu, postojalo i groblje, na šta naziv Džan ulica (Ulica duša), jasno upućuje.

Porodična kuća Đečevića stradala je u požaru 1890. ili 1891. godine. Nakon toga se pojavila glasina da bi država Đečevićima u zamjenu za kuću i imanje, mogla da ustupi jednako vrijedno imanje đe oni požele, ali je to ostalo na tome. Nije to bila nikakva zvanična ponuda, već narodska priča. Kuća je obnovljena, štaviše, proširena, u pravcu sadašnje Željezničke zgrade. Đečevići su i danas na istom mjestu, na kojem su živjeli vjekovima.

Monumentalna kapija

Halit je živa podgorička enciklopedija. Učitelj istorijskog i životnog rezona. Razgovor sa njim više je od privilegije. Slušam pažljivo svaku riječ. Osobito me zanimaju detalji vezani za istoriju grada, za nekadašnji način života i osobeni staropodgorički mentalitet, koji još dominira u nekim djelovima Stare varoši.

Ima tu još nešto. Svaka priča je prožeta ljudskim situacijama, od ratnog robijanja u Jusovači do poratnog zapošljenja u Vodovodu. Svuda su u prvom planu međuljudski odnosi. Svaka pripovijest okončava se poukama o ljudskosti i moralnosti. Svaki detalj Halit potkrepljuje živim primjerima.

Prisjeća se da se nekada u Podgorici živjelo sasvim drugačije nego danas. “Nekad je bilo veće prijateljstvo. Gledalo se sa prezirom na hvališe i razmetljivce. Trebalo je činjet, ali tako da se nikome ne kažuje.”

“Ali to je umrlo”, kaže sa sjetom.

Vraćam se na priču o manastiru i pitam ga za veliku kapiju koja se nalazila na oko 30 metara od kuće Meda Đečevića, otprilike na ćošku ograđenog igrališta. Postojala je do kraja pedesetih godina.

Prvi dio: Tragom narodnog predanja o manastirištu blizu Drpa Mandića

(Kraj u narednom nedjeljnom broju)

Galerija