Tehnologija koja kontroliše um: Da li je moguće?

Možda zvuči kao dio neke naučne fantastike, ali je velika mogućnost da se to desi da imamo ugrađene mikročipove u naš mozak .

8733 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Pojedini ljudi brinu da je previše tehnologije prisutno u našim životima.

Možda neki od njih i imaju pravo, s obzirom na broj ljudi koji koriste internet svakodnevno i on im predstavlja primarni oblik komunikacije, prenosi Science Focus.

Ali čak i ako izbjegavate korišćenje pametnih telefona, i dalje je praktično nemoguće izbjegavati tehnologiju u našem svijetu.

Kompjuterski čipovi prisutni su u našim satovima, našim automobilima, našim prekidačima za svjetla, čak i naši kućni ljubimci ih posjeduju.

Pitanje je gdje će se značaj i upotreba tehnoligije završiti?

Ukoliko određeni ljudi nastave trenutnim putem razvoj će ići još dalje.

Navode da ćemo imati ugrađene mikročipove u naš mozak koji mogu da komuniciraju sa računarima oko nas samo mišlju.

Možda zvuči kao dio neke naučne fantastike, ali je velika mogućnost da se to desi.

Ako se nedavne tvrdnje Ilona Maska u vezi sa njegovom kompanijom Neuralink pokažu tačnima (što je upitno), to bi uskoro mogla biti stvarnost za veliki broj ljudi.

Mask je samo najnoviji i najočigledniji primjer nekoga ko se nada da će napraviti veliki napredak sa kompjuterskim čipovima u mozgu.

Takva tehnologija, u različitim oblicima, postoji već neko vrijeme.

Dakle, kako zapravo izgleda budućnost mozga-kompjutera preko mikročipova ugrađenih u naš korteks (spoljašnji sloj strukture nervnog tkiva mozga)?

Zahvaljujući sposobnosti mikročipova da šalju i primaju informacije na daljinu preko računara, mikročipovi i drugi srodni uređaji su dugo bili umetnuti u mozak da snimaju, prenose, stimulišu ili čak blokiraju aktivnost na određenim neurološkim lokacijama.

Na primjer, nizovi elektroda su ugrađeni u mozgove pacijenata sa epilepsijom da bi se bolje zabilježila, pa čak i predvidjela atipična neurološka aktivnost koja dovodi do napada.

Zatim postoje ljudi koji završe sa nekim oblikom paralize nakon iskustva koje im ostavlja oštećenje nerava. Njihovi nervi više nijesu sposobni da prenose signale iz svog (obično netaknutog i potpuno funkcionalnog) mozga do mišića i udova.

Moždani implantati mogu sve više da obezbijede tehničko rješenje, što znači da čipovi mogu da otkriju i prenesu neophodne signale da ponovo uspostave osjećaj dodira, da omoguće složene pokrete ruku ili prenesu misli na računar, omogućavajući oblik svjesne komunikacije. Takve intervencije su postale samo impresivnije i razrađenije kako su tehnologija i procesorska snaga napredovale.

Ipak, jedno je učiniti ovo za ljude koji ne mogu da koriste svoje udove ili dobrovoljno komuniciraju; u tim slučajevima, vrijedi vremena i truda, jer im zaista pomaže da poprave kvalitet života. Ali veoma je drugačije od instaliranja takvih uređaja kod zdravih osoba.

Postoje, neosporno, mnoge prepreke koje treba otkloniti prije nego što ova tehnologija postane svakodnevna stvarnost.

Svaki mozak je tehnički jedinstven, jer se razvio na svoj način kroz životna iskustva pojedinca.

Trebalo bi znati šta tačno aktivnost u mozgu znače prije nego što se ugrade čipovi koji čitaju i reaguju na to.

Ali pitanje na koje zaista treba odgovoriti je koliko će ljudi zapravo željeti da im tehnologija bukvalno bude umetnuta u korteks? Iznenađujućih 60 odsto Amerikanaca kaže da bi to bilo u redu, ali to je onda kada je to čisto hipotetički.

U stvarnosti, izgledi da vam stranci buše u lobanju i zabadaju čipove u mozak vjerovatno će se pokazati neukusnim.

Opet, tehnologija postoji da riješi i ovu dilemu: neki složeni moždani implanti sada mogu da se ubace preko krvnih sudova, uklanjajući potrebu za bušenjem nečije lobanje. Ali opcije su ovdje ograničene.

Još uvijek nemamo razloga za pretjeranu brigu jer smo daleko od te stvarnosti.