Naučnici su riješili misteriju fosila starih 3,4 miliona godina, nazvanih "Burtele stopalo", otkrivenih u Etiopiji 2009. godine, utvrdivši da su pripadali enigmatičnom ljudskom pretku koji je živio uporedo sa još jednom blisko srodnom vrstom, u slabo shvaćenom periodu ljudske evolucije.
Na osnovu nedavno otkrivenih 25 zuba i vilice četvorogodišnjeg djeteta u blizini tog nalazišta, naučnici su utvrdili da osam kostiju stopala pripada vrsti Australopithecus deyiremeda, koja je kombinovala osobine nalik na majmune i osobine nalik na ljude, a prvi put je opisana tek prije deceniju, prenosi agencija Rojters.
"Burtele stopalo", nazvano tako jer su kosti pronađene na lokalitetu Burtele u regionu Afar na sjeveroistoku Etiopije, pokazalo je da je ova vrsta bila dvonožna, ali je i dalje imala palac na nozi koji se mogao suprotstaviti ostalim prstima - osobinu korisnu za penjanje po drveću. To je dokaz da je, iako je hodala uspravno, hodala drugačije od današnjih ljudi.
Fosili pokazuju da su dvije blisko srodne vrste hominina - vrsta iz ljudske evolutivne loze - živjele u isto vrijeme i na istom prostoru, pri čemu je druga vrsta bila Australopithecus afarensis. To otvara pitanje da li su ove bliske "rođake" koristile iste resurse ili su bile dovoljno različite da izbjegnu direktnu konkurenciju.
Australopithecus afarensis je vrsta kojoj pripada fosil Lusi, otkriven 1974. u regionu Afar.
Novi nalazi produbljuju razumijevanje tog perioda ljudske evolucije, mnogo prije nego što se naša vrsta Homo sapiens pojavila prije oko 300.000 godina, prenosi Rojters.
"Oni nam pružaju najuvjerljiviji dokaz da Australopithecus afarensis - Lusin rod - nije bio jedini ljudski predak koji je živio između 3,5 i 3,3 miliona godina prije sadašnjosti“, rekao je paleoantropolog Johanis Haile-Selasie, direktor Instituta za ljudsko porijeklo Univerziteta države Arizona i glavni autor studije objavljene u časopisu "Nejčer".
"Kao rezultat toga sada znamo da rane faze naše evolucije nijesu bile linearne, u smislu da je u svakom trenutku postojala samo jedna vrsta", dodao je Haile-Selasie.
Fosili pokazuju da su ove dvije vrste hodale različito i imale različitu ishranu zasnovanu na biljkama.
"Razumijevanje razlika i sličnosti između ovih susjednih hominina ključno je za razumijevanje njihovog okruženja i možda čak načina na koji su međusobne interakcije, makar i posredne, oblikovale njihovu evoluciju i njihov odnos prema našoj sopstvenoj vrsti", rekla je geohemičarka Naomi Levin sa Univerziteta Mičigena, koautorka studije.
Palac na nozi kod Lusinog roda nije bio suprotan i više je ličio na naš. Veliki palac Australopithecus deyiremeda predstavljao je više "nasljedni", primitivniji oblik, sličan palcu kod majmuna koji se penju po drveću. Kada je bio na zemlji, ovaj hominin je hodao na dvije noge i vjerovatno se pri odrazu nije oslanjao na veliki palac, kao Lusin rod i moderni ljudi, već na drugi prst. prenosi Rojters.
"To je zasigurno činilo hodanje na dvije noge manje efikasnim na zemlji. Međutim, bilo je mnogo efikasnije za penjanje po drveću - što nikako nije loša prilagodba u područjima gdje je bilo velikih predatora“, rekao je Haile-Selasie.
Među tim predatorima bili su veliki sabljozubi mačori i hijene.
"Znamo da naša loza potiče od pretka koji je imao suprotstavljivi palac na nozi", rekao je Haile-Selasie. "Ljudski način dvonožnog hoda morao je proći kroz brojne ‘eksperimente’ i prilagođavanja, pri čemu su se neki aspekti stopala, nogu i karlice mijenjali u različito vrijeme".
Hemijska analiza gleđi osam zuba Australopithecus deyiremeda otkrila je koje je vrste biljaka ova vrsta jela.
Lusin rod bio je više "generalista", sa širom ishranom koja je uključivala hranu baziranu na travama, ali i hranu sa drveća i žbunja - poput lišća, voća ili orašastih plodova. Australopithecus deyiremeda, s druge strane, imao je ishranu ograničenu isključivo na hranu sa drveća i žbunja, slično primitivnijim homininima. U tome vjerovatno leži veza sa anatomijom stopala prilagođenog penjanju.
"Ove vrste su se kretale na različite načine. Postojalo je više ‘načina da se bude čovjek’ u to vrijeme, i svaki od tih načina je vjerovatno imao određenu prednost. Meni je uzbudljivo to što sada možemo da povežemo ove različite načine kretanja na dvije noge sa različitim tipovima ishrane. Možemo povezati različite morfološke prilagodbe sa različitim oblicima ponašanja", rekla je Levin.
Jedenje raznovrsnije hrane moglo je Australopithecus afarensis da da takmičarsku prednost.
"Ali moramo uzeti u obzir i mogućnost", dodala je Levin, "da je možda Australopithecus deyiremeda imao određenu prednost, primoravajući Australopithecus afarensis da proširi svoju strategiju ishrane. Sada kada znamo da su jeli različitu hranu i da su se kretali na različite načine, jedan smo korak bliže rješavanju ove slagalice o njihovom suživotu".
Bonus video:
