Neka zaboravljena sjećanja možda manje liče na izbrisani kompjuterski fajl, a više na prašnjavu knjigu zakopanu duboko među policama neke drevne biblioteke.
Više ih nije lako pronaći. Ali, pod pravim okolnostima, mogla bi ponovo da budu prizvana.
Dakle, ono što je zaboravljeno možda nije i izgubljeno – barem kada je riječ o voćnim mušicama (Drosophila melanogaster).
Naučnici su otkrili da, čak i nakon što neko sjećanje više ne može da se prizove, ono može opstati u skrivenom stanju u mozgu voćne mušice, spremno da bude oživljeno odgovarajućim podsjetnikom, prenosi Science Alert.
Ali postoji i začkoljica: proces vraćanja zaboravljenog sjećanja može dovesti i do stvaranja lažnih sjećanja, pokazalo je istraživanje tima koji su predvodili neuronaučnici Venbin Jang, Benedeta Zatera i Migel Pavao-Delgado sa Instituta za biomedicinska istraživanja Fridrih Mišer u Švajcarskoj.
„Otkrili smo kod Drosophile da zaboravljena sjećanja mogu opstati kao tihi tragovi sjećanja u neuronskim krugovima koji nemaju sposobnost da usmjeravaju ponašanje“, navode oni u radu objavljenom u časopisu Nature Neuroscience.
„Zaključujemo da prebacivanje između tihog i aktivnog stanja sjećanja sprečava gubitak informacija i uspostavlja uslovni sistem pamćenja koji omogućava mozgu da fleksibilno daje prioritet prizivanju sjećanja na osnovu nedavnih iskustava.“
Sjećanja su poznata po tome koliko mogu biti nepouzdana i neuhvatljiva. Ponekad možemo do najsitnijih detalja da se prisjetimo trenutaka od prije nekoliko decenija, dok se drugi put zateknemo usred sobe pokušavajući da se sjetimo zašto smo uopšte ušli u nju nekoliko sekundi ranije.
Neuronaučnici su utvrdili da, iako neka sjećanja mogu biti trajno izbrisana, druga mogu ostati prisutna u nedostupnom stanju i ponovo postati dostupna uz pomoć određenih podsjetnika.
Međutim, upravo ti podsjetnici mogu i da izobliče sjećanje, naročito, na primjer, tokom sugestivnog ispitivanja. Istovremeno, veoma malo se zna o moždanim procesima koji stoje iza rekonstrukcije zaboravljenih sjećanja, bez obzira na to da li je rezultat stvarno ili lažno sjećanje.
Kako bi to istražili, naučnici su se okrenuli jednom od omiljenih model-organizama u neuronauci – voćnoj mušici.
Mušice se mogu istrenirati da određeni miris povežu sa blagim električnim šokom, zbog čega počinju da izbjegavaju taj miris. Tim je utvrdio da takva naučena odbojnost nestaje nakon otprilike 24 sata, što je ukazivalo na to da je sjećanje zaboravljeno.
Ali onda se dogodilo nešto neočekivano.
Kada su istraživači vratili mušice u komoru u kojoj su prethodno bile izložene treningu izazivanja odbojnosti, sjećanje se vratilo i mušice su ponovo počele da izbjegavaju taj miris.
Međutim, sam miris nije bio dovoljan. Podsjetnik je morao da ponovi ključne djelove prvobitnog iskustva – uključujući teksturu komore i osvjetljenje – da bi se zaboravljeno sjećanje ponovo pojavilo.
Rezultati ukazuju na to da su kontekstualni signali, poput teksture i osvjetljenja, važni za prisjećanje, što sugeriše da se sjećanje ne reprodukuje jednostavno, već se zapravo rekonstruiše.
Kako bi utvrdili šta mozak zaista radi dok se sve to odvija, istraživači su bilježili aktivnost u centrima za pamćenje u mozgu mušica.
Otkrili su da je, kako se činilo da mušice zaboravljaju, trag sjećanja koji pokreće ponašanje izbjegavanja postepeno slabio. Istovremeno, drugi, skriveni trag postajao je uočljiv u drugoj grupi neurona koji inače ne utiču na ponašanje.
Istraživači to nazivaju „tihim tragom sjećanja“.
Kada bi se svi signali koji služe kao podsjetnici poklopili, aktivnost bi se ponovo premjestila u neurone uključene u ponašanje izbjegavanja, čime bi sjećanje ponovo počelo da utiče na ponašanje mušica.
Istraživači smatraju da mozak ne premješta zaboravljeno sjećanje iz jedne grupe neurona u drugu, već da od samog početka stvara dvije verzije sjećanja – jednu koja odmah usmjerava ponašanje i drugu koja ostaje skrivena.
Kako prva verzija blijedi, skrivena verzija se učvršćuje, omogućavajući da sjećanje kasnije bude ponovo prizvano pod odgovarajućim okolnostima.
Naučnici takođe pretpostavljaju da moždana aktivnost koja otežava pristup sjećanjima može istovremeno pomagati u stvaranju ove skrivene rezervne kopije, iako tu pretpostavku tek treba provjeriti.
Pokazalo se i da proces prisjećanja može biti nesavršen.
Tokom treninga, mušice su bile izložene i drugom mirisu koji nikada nije bio povezan sa električnim šokovima.
Kada su istraživači kasnije upotrijebili taj bezopasni miris kao podsjetnik umjesto opasnog, mušice su počele da izbjegavaju i njega, kao da je od početka najavljivao električni šok. Mušice su, praktično, stvorile lažno sjećanje.
Zanimljivo je da je mozak koristio različite neuronske puteve za rekonstrukciju stvarnih sjećanja i za stvaranje lažnih.
To ukazuje na mogućnost da mozak posjeduje odvojene mehanizme za vjerno obnavljanje sjećanja i za njihovo slučajno prepravljanje.
Istraživači napominju da je do formiranja lažnih sjećanja dolazilo samo u slučaju mirisa koji su korišćeni u kontekstu treninga, što sugeriše da su lažna sjećanja posljedica netačne rekonstrukcije tihih tragova sjećanja.
Autori istraživanja tvrde da lažna sjećanja, umjesto da predstavljaju nedostatak sistema, mogu biti dio mehanizma koji bi u drugim okolnostima mogao da podstakne fleksibilno prilagođavanje zasnovano na naučenim iskustvima.
Istraživanje je sprovedeno na voćnim mušicama, a ne na ljudima, pa ne možemo zaključiti da se naš mozak ponaša na potpuno isti način. Ipak, budući da je postojanje lažnih sjećanja kod ljudi dobro poznat fenomen, ovo istraživanje moglo bi nam pružiti određeni uvid u to kako naš mozak skriva duhove prošlih sjećanja.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
