Zaboravljena sela i crkvišta u Bokovu i Ulićima - Vijesti.me
enigme (20. dio)

Zaboravljena sela i crkvišta u Bokovu i Ulićima

Do sada smo naišli na tri crkve sa zidanim stubovima pred ulazom. Ali, sva je prilika da bi se mogla pojaviti još koja...

Koliko se samo tajni krije na rubu Lješanske i Riječke nahije! Potraga nas je dovela do samog podnožja Sokolskih krša - što znači da smo poprilično odmakli trasom starog puta koji je vodio od Karuča ka unutrašnjosti.

A što idemo dalje, sve je zagonetnije. Sve je više pitanja koja zahtijevaju odgovore. Dakle, domogli smo se Podsokola, gdje se nalaze ostaci “Ivanove crkve” u starom selištu Vepruji, na razmeđi Štitara i Đinovića. Ostaci crkava u Donjim Pelešima i Đalcima na koja smo ranije naišli, ukazivali su da bi se i ovdje mogla nalaziti “klačna” crkva iz crnojevićkog doba, sa zidanim stubovima pred ulazom. Ali, stvarnost je drugačija. Ispostavilo se da je riječ o suvomeđnoj bogomolji, izgrađenoj najvjerovatnije u ranijim vjekovima.

Datiranje

Veliki problem je u tome što suvomeđne građevine ne dozvoljavaju precizno datiranje. Ipak, na nekoliko takvih crkvišta mogu se uočiti sličnosti. Poput odsustva apside na oltarskom dijelu (na istočnoj strani), kao što je slučaj u Gospoštinama i Podsokolom ili na crkvištu na brežuljku u Tološima u Podgorici - doduše, Bane Borozan kaže da je prije desetak godina na toj tološkoj crkvi postojala apsida. Kako bilo, suvomeđna bogomolja nije što i klačna crkva iz crnojevićkog vremena.

Dakle, pod Sokolskim kršima nema onoga za čim smo tragali. Ali, idemo dalje. Jer, imamo puno razloga da vjerujemo da se negdje u blizini kriju ostaci makar još jedne seoske grobljanske crkve sa zidanim stubovima pred ulazom, građene u Stefaničino doba, prije pet i po vjekova.

Preko brdske strane

Asfaltni put od “Ivanove crkve” nastavlja podnožjem visokih brda, prirodnom trasom kroz đinovićke udoline. Prvo vijuga nekoliko stotina metara ka jugu, a onda okreće prema zapadu i ide još tri-četiri kilometra, do prostranog Kosijerskog korita, gdje se nalazi selo Kosijeri. Tu se okončava brdski masiv koji čine Sokolski krši i Kupuljar.

  Veliki stećak kod crkve sv. Petra iznad Bokova

Nekadašnji “mletački” drum nije išao ovom obilaznom trasom već se iz Podsokola uspinjao uz Sokolske krše i vodio kroz brdske usjeke ka Orašanima i Selištima, sakrivenim visoko u kamenitim stranama. Odatle se spuštao ka Kosijerskom koritu.

Prirodni bedem

Sokolski krši stoje kao prirodni bedem nad velikom koritastom valom oko koje se ukrug nižu sela Štitari, Releza, Ćepetići, Komansko Brdo, Zagora i Đalci. Kada se taj masiv posmatra iz pravca Đalaca (sa jugoistoka) lijepo se vidi kako se u njegovoj pozadini uzdiže Stavor. Tu se nalazi velika geografska i klimatska razdjelnica. Riječ je o nepristupačnom i bezvodnom predjelu, sa mnogim skrivenim dubodolinama. Sve je tu u znaku ljutog krša. Ali je i pored toga oduvijek bilo naselja. Već smo pomenuli ostatke praistorijske gradine na Bršeću pri Kupuljaru iznad Kosijerskog korita.

O drevnoj naseljenosti govore i brojni kameni tumuli. Jedna “žuđelska” gomila stoji na samom ulazu u Đalce, a jedna na Strmini iznad razmeđe Štitara i Đinovića. Ima ih i u Roguljama u Kosijerskom koritu. Na drevnu naseljenost ukazuje i nekoliko velikih kamenih kvadera blizu samog Soko-grada - moguće je da je tu nekada postojala i gradina sa “kiklopskom” gradnjom. O svemu će jasniju sliku pružiti neka buduća arheološka istraživanja.

Zagonetni niz

Tada ćemo saznati mnogo više i o dobu u kome je podignut sami Sokol, čija gradnja stoji u direktnoj vezi sa naseljenošću i velikim značajem ovih krajeva na isteku srednjeg vijeka. Nemamo pisanih i materijalnih tragova iz balšićkog doba (prije 1421) koji bi nam to posvjedočili, ali ih imamo iz crnojevićkog vremena. O nekadašnjoj seoskoj infrastrukturi ubjedljivo svjedoči niz seoskih grobljanskih crkava sa zidanim stubovima pred ulazom, građenih u primorskom stilu, u Stefaničinom dobu. Ovo je potpuno nova činjenica, koja nekim čudom do sada nije uočena. O tome u literaturi nema ni pomena. Iskustvo pokazuje da su se ove crkve nalazile pored samog puta (Đalci) ili na okolnim kamenitim brežuljcima (Donji Peleši) ili pak visoko u brdskim stranama poput one iznad Šin Đona.

  Prastari ubao u Gornjim Ulićima

Dakle, do sada smo naišli na tri takve građevine. Ali, sva je prilika da bi mogla “izroniti” još koja. Sada imamo jasnu demografsku “matricu”. Očito je da ih treba tražiti u selištima u neposrednoj blizini starog kaldrmisanog puta - koji je od Đalaca vodio prema Sokolskim kršima, Orašanima i dalje prema Kosijerskom koritu i nešto udaljenijem Bokovu.

Putokaz

Ovo otkriće me je nagnalo da se obratim Saši Čilikovu. Htio sam da se vidim sa njim i bez toga, ali sada je postojao konkretan razlog. Taj susret je ubrzao stvari. Čilikov mi je pomogao da raščistim dilemu u koju me je dovelo prvo crkvište sa zidanim stubovima u brdskoj strani poviše Šin Đona. Jer, prije nego što sam naišao na ovu bogomolju, znao sam da su tog tipa manastirske crkve na Komu i Ćeliji Dobrskoj.

Zabuni su najviše doprinijele stotine rala zaravnjenog zemljišta koje se prostire oko tog crkvišta. To mnoštvo kultivisanih i podzidanih terasa me je navelo na pomisao da bi se moglo raditi o nekom nepoznatom manastiru. Nijesam tog momenta pridao važnost okolnom groblju, na kome se nalazi i rijedak prikaz ženskog lika o kome je pisao još Andrija Jovićević.

Dakle, Čilikov mi je pomogao da “namjestim” optiku i stvorim pravilnu sliku. Nije bila u pitanju manastirska, već seoska, grobljanska crkva. U jednom momentu mi je rekao - “gradili su ih da bi imali đe da se kopaju”. Ova okolnost je širom otvorila “prolaz” ka seoskom ambijentu crnojevićkog vremena. Koncentracija ovakvih hramova u blizini Sokolskih krša pojavila se sada kao dragocjeni putokaz za bolje razumijevanje društvenih i državnih prilika u jednom vrlo kritičnom periodu za crnojevićku državu, o čemu imamo vrlo malo podataka.

Ćelija Dobrska

Nakon rastanka sa Čilikovim, spustio sam se sa Cetinja do Ćelije Dobrske, starim putem preko Belvedera, da bih vidio gabarite manastirske crkve. To je bilo važno radi poređenja. Za ovu se bogomolju pretpostavlja da je isprva bila isposnička kelija. Sva je prilika da je zidane stubove i trijem dobila kad i crkva na Komu - u onom kratkom “periodu blagostanja”, kako kaže Tatjana Pejović. Crkva u Ćeliji Dobrskoj je u kasnijim  vremenima obnavljana. Ali, konstrukcija je u osnovi ostala slična prvobitnoj.

  Drevna crkva sv. Petra poviše Bokova

Zapravo, zanimao me je najviše prednji dio, gdje se između stubova i pročelja proteže parapet, baš kao što je slučaj i na seoskim crkvama poviše Šin Đona, u Donjim Pelešima i Đalcima. Doduše, ovdje su stubovi malo dalje od pročelja, a i parapet je viši za četrdesetak centimetara. Klupe pored parapeta, pokazuju čemu je služio prostor pod trijemom.

Nakon ovoga sam još neko vrijeme sa brdske strane nad selom osmatrao udoline koje se preko Strugara nižu prema Rijeci Crnojevića i jezeru. Preostalo je još da se Sokolskim kršima priđe i sa zapadne  strane. Ali, već me je sustizao umor. Razmišljao sam da to odložim za drugi put. Stoga sam se popeo do magistrale i lagano krenuo ka Podgorici. Ali,  nešto me je vuklo ka Bokovu i Kosijerima.

Bokovo i Pecinje

U Bokovu sam već bio. O tom sam selu  u tom trenu imao prilično jasnu sliku. Jer, sa Banom Borozanom sam tokom ljeta 2013. obišao dobar dio područja. Popeli smo se tada i poviše sela, do veoma drevne suvomeđne crkve, usred koje je odavno izniklo visoko drvo. Andrija Jovićević bilježi da je ova bogomolja bila posvećena sv. Petru, kao i da je pripadala davno raseljenom selu Pecinju, čiji se ostaci nalaze u blizini Bokova, u podnožju Dobrštika.

Jovićević kaže da je Pecinje “interesantno selište”. “Bilo je u osoju, kuće suhomeđe, ima ih malih i velikih, poznaju se tragovi guvna i obora. Kuća je bilo vrlo mnogo, tip sela je bio vrlo zbijen i zahvaćao je veliki prostor. U selu ima mnogo ladnica, to jest podzemnih pećina, iz kojih duha ljeti hladan vjetar. O Pecinju se mnogo priča, ali se ne zna, zašto je selo zapustjelo. Više Bokova na Bokovskom brdu bila je u staro doba crkva, mala i obla, od koje se danas vide samo ruševine. Crkva je bila suhomeđa, pred njom ima mnogo grobova i grobnica, prosto otesanih.

Po predanju, to je bio hram sv. Petra, i tu je bio skup o Petrovu-dne svake godine. Časna trpeza i danas postoji, oko nje je uzdignuta u docnije doba mala ograda. To je mjesto blizu Pecinja i, pouzdano, ovo je bila pecinjska crkva, i nju će biti snašla ista sudba koja i selo. Tu za Bokovskim brdom su Careva staništa, a pod crkvinom Carevina, a tu je blizu Morigrad i Kraljistan. Po tim nazivima, rekao bih, da ovo mjesto ima znatniju istorijsku prošlost (“Riječka nahija”, 173).

Donji i Gornji Ulići

Bokovo spada u grupu naselja u kojima su tokom 19. vijeka obnovljene ili izgrađene nove bogomolje. Sadašnja seoska crkva je u polju, podno sela, na malom uzvišenju. Vjerovatno je podignuta na mjestu starije. Imamo puno osnova za pretpostavku da je i ta ranija crkva bila klačna i da je imala zidane stubove i trijem. Jer Jovićević za Bokovo kaže da je “postalo vrlo davno, kako kažu, za doba Ivana Crnojevića”.

A, mi smo već raščistili s tim da su mnogi događaji koji se pripisuju Ivanbegu, vezani za njegovog oca Stefanicu. Kako bilo, u Bokovu nema ničeg što bi rasvijetlilo našu dilemu o lancu crkava građenih u primorskom stilu.

  Crkva Uspenja Bogorodice u Ćeliji Dobrskoj s prednje strane

Odgovora na tu zagonetku nema ni u obližnjim Donjim i Gornjim Ulićima, gdje se nalaze i dva stara selišta, koja se pominju u turskim defterima iz 1521. i 1523.

Ćetovići i Šetići

Ostaćemo na čas u ovim selima, jer i u njima ima znatnih ostataka prošlosti. Jovićević je zabilježio 1911. da se nekadašnja sela Ćetovići i Šetići nalaze do Donjih i Gornjih Ulića, kao i da su to bila odvojena naselja sa posebnim crkvama i grobljima. “Sela su vrlo stara, kuće su suhomeđine i vrlo male” (“Riječka nahija”, 167).

Obišao sam cijeli taj kraj tokom 2013. tragajući za ostacima prošlosti. Ostaci ćetovićke crkve se danas nalaze s druge strane magistrale, dok onu u Šetićima nijesam uspio da pronađem. Ako je vjerovati Jovićeviću, i jedna i druga su bile suvomeđne (“Riječka nahija”, 174) Ali, ipak sve treba provjeriti. Jer, Jovićević je i za crkvu u

Gospoštinama rekao da je klačna, a ispostavilo se da je bila suvomeđna. Da bih ovo raščistio, pokušao sam da se kroz šiblje probijem do ćetovićkog crkvišta, ali sam na koncu odustao. U svakom slučaju, bila je to grobljanska crkva, koja se nalazila u neposrednoj blizini drevnog “mletačkog” puta.

(Dvadeset prvi nastavak u narednom neđeljnom broju)