Nezavisni poslanik u skupštini Crne Gore, Mladen Bojanić osvrnuo se na 25 godina vladavine crnogorskog premijera Mila Đukanvoića.
Njegov osvrt prenosimo u cjelosti, sa portala prelistaj.me
Mediji su već podsjetili javnost da se ovih dana navršava 25 godina vršenja najvažnijih državnih funkcija od strane aktuelnog premijera, g-dina Mila Đukanovića. Nesumnjivo dug period vladanja u zemlji koja je u tom vremenu promijenila ko zna koliko kombinacija odnosa političkih aktera, ali i četiri imena: SFRJ, Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i Crna Gore, a na kraju i nezavisna Crna Gora.
Javnost demokratsko uređenih društava pita se kako je neko uspio da se toliko dugo održi na vlasti. Onoj drugoj javnosti, koja ima iskustva iz totalitarnih režima, način i razlozi dugog vladanja su bolje poznati. Đukanović je vješto iskoristio taj međuprostor i kreirao sistem koji bih nazvao mekom diktaturom ili super poroznom demokratijom.
Suština je ista, Đukanović je pažljivim kadriranjem izgradio državne institucije po svojoj mjeri i u svoju korist. Mijenjao je saveznike i mentore, ideologije, unutrašnju i spoljnu politiku, ekonomske koncepte, strateške pravce…, ali je uvijek bio odlučan i postojan u namjeri da ne dozvoli da se državne institucije otrgnu kontroli i postanu nezavisne od političkog, odnosno u prvom redu njegovog ličnog uticaja. Raznim pritiscima na neistomišljenike, eliminisanjem političke konkurencije uz konstantnu zloupotrebu državnog aparata i korišćenjem svake ostavljene šupljine u namjerno stvorenoj poroznoj demokratiji, uspijeva da se već četvrt vijeka održava na vlasti.
Rezultati takve vladavine nam se od strane vlasti žele predstaviti uspješnim, naročito u poslednjih deset godina. Možemo se sporiti i raznim statističkim pokazateljima vezanim za ekonomske i socijalne kategorije to opovrgnuti ili im dati za pravo, ali ono što dijeli većina građana Crne Gore jeste pad životnog standarda. Da živimo bolje, jedna od davnih izbornih krilatica zaživjela je samo u uskom i bliskom krugu lojalnih podržavalaca režima.
Visok stepen korupcije, stvaranje vještačkih monopola, prodaja najvrednije državne imovine i privatizacija bez alternative i održive strategije, promijenile su vlasničku strukturu privrede i za kratko vrijeme je predali u ruke malog broja kontroverznih investitora.
Sa jedne strane, sve navedeno je ekonomiju učinilo neodrživom, jer novi vlasnici nisu bili kadri da odgovore izazovima modernog korporativnog upravljanja, što zbog nesposobnosti, što zbog drugih motiva. Ono što ih je čuvalo od odgovornosti je obaveza podrške vlasti koja ih je bez zasluge učinila gazdama i proglasila generatorima ekonomskog razvoja. Na drugoj strani, rasli su problemi velike većine građana.
Raslojavanje društva i stvaranje sve većeg socijalnog jaza su rezultati i krajnji dometi ovako nakaradne i nepravedne preraspodjele državnih resursa, imovine i prihoda. Javnosti se preko kontrolisanih medija konstantno šalju ciljane poruke da su žrtve tranzicije same krive za svoju sudbinu.
Srednju klasu su uništile niske strasti, neke su došle od političke, neke od biznis elite. Svakako da je i tu teško napraviti jasnu razliku, vremenom su se stopili politički i biznis interesi. Takva simbioza je donijela korist samo pojedincima, svi ostali su na gubitku. Ideologija je kreirala državne neprijatelje na sve strane, a sa ciljem da se materijalni interesi sakriju iza, navodno, državnih.
Nažalost, to traje i dalje. Uvijek se nađu novi saveznici i mentori, neki novi “viši” interesi i neki novi podržavaoci koji zarad krupnih, manje krupnih ili sitnih ličnih interesa stanu u zaštitu ove vlasti. Sistem pritisaka na birače se inovira i evoluira od otvorenih napada na političke protivnike do sofisticiranih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe. Lider i principi su ostali isti, a nijanse su pratile potrebu kreiranja manjeg ili većeg privida demokratije. Dovoljno za one koji se, svako iz svojih razloga, pretvaraju da vjeruju u takvu demokratiju.
Bonus video:
