Crnogorski političari teško uspostavljaju partnerski odnos sa nevladinim organizacijama, a kritike iz civilnog sektora uglavnom doživljavaju kao politički pritisak. S druge strane, nevladine organizacije, ukazujući na probleme u društvu, krivce često traže u političarima zbog čega se njihov rad doživljava kao ulazak u političke vode.
Zbog toga premijer Igor Lukšić vjerovatno neće biti poslednji crnogorski političar koji se od kritika za propuste u radu brani optužbama da se nevladin sektor bavi politikom, jer su slično tvrdile i mnoge njegove kolege iz vlasti i pozicije.
Ipak, premijer je prvi crnogorski političar koji je zaprijetio da će na to ukazati donatorima koji finansiraju projekte nevladih organizacija.
Traže krivce na pogrešnoj strani
Direktor Monitoring programa MANS-a Vuk Maraš smatra da je Lukšić time stao na stranu tajkuna, potvrđujući da političari u civilnom sektoru i medijima traže krivca kad nemaju petlju da se obračunaju sa korupcijom i propalim privatizacijama.
Podsjećajući da je Lukšić u početku premijerske karijere zagovarao saradnju sa nevladinim sektorom, Maraš je kazao da je, između ostalog, i time stekao simpatije zapadnih zemalja.
"Kada je civilni sektor prvi put od Lukšića zatražio da uradi nešto konkretno, premijer je pokazao da je kompletna njegova retorika bila prije jedna velika šarena laža, nego njegova volja da stvarno sarađuje sa nevladinim organizacijama i medijima. Vratio se staroj retrogradnoj retorici njegovih prethodnika, i pokazao da se Lukšić premijer nije puno promijenio u odnosu na Lukšića ministra i potpredsjednika Vlade, koji je i lično učestvovao u velikom broju propalih privatizacija, i poslova koji su budžetu naše države nanijeli na desetine i stotine miliona eura štete", smatra Maraš.
Iako je Lukšić prvi crnogorski premijer koji je održao konsultacije sa civilnim sektorom, saradnja NVO i partija u Crnoj Gori uglavnom se svodila na učešće političara na okruglim stolovima i edukaciju na seminarima.
Zajedničko djelovanje nije dalo rezultate u komisijama za izradu zakona, gdje su rješenja civilnog sektora najčešće odbijana. Poslanici su na nož dočekali zahtjev da predstavnici NVO učestvuju na sjednicama skupštinskih odbora, a njihovo prisustvo u parlamentu najčešće je doživljavano kao uzimanje političkog kolača.
Propuste preuveličavaju, uspjehe prećutkuju
Poslanik Socijaldemokratske partije (SDP) Ervin Spahić smatra da nevladin sektor uglavnom potencira propuste u radu političara, dok se pozitivne stvari prećutkuju.
“NVO bi trebalo da nam pomažu u poboljšanju zakona, a ne da komentarišu svaku odluku Vlade ili parlamenta, kao da su političari. Zar to nije bavljenje politikom”, smatra Spahić.
On je upozorio da predstavnici civilnog sekotora traže da učestvuju u savjetima koje imenuje Vlada, iako im to po zakonu ne pripada. Time se, smatra on, gubi smisao nezavisnog djelovanja. Spahić smatra da se civilni sektor sve više bavi politikom, ali da se to ne radi otvoreno .
Medojević smatra da u Crnoj Gori nevladin sektor mora biti politički angažovan
Da nevladine organizacije ne moraju prerasti u partije da bi iskazale politički stav, ukazao je i Savjet Evrope u preporuci Komiteta ministara državama članicama o zakonodavnom statusu nevladinih organizacija u Evropi. U toj preporuci se navodi da bi NVO trebalo da budu slobodne da podrže određenog kandidata ili partiju na izborima ili referendumu, pod uslovom da su transparentne u iskazivanju svoje motivacije za to. U Savjetu Evrope smatraju da NVO treba da uživaju pravo na slobodu izražavanja i svih drugih univerzalno i regionalno zajamčenih prava i sloboda koji važe za njih.
Predsjednik Pokreta za promjene (PzP) Nebojša Medojević smatra da u Crnoj Gori nevladin sektor mora biti politički angažovan, navodeći da u nedemokratskim društvima svi treba da budu uključeni u rušenje režima.
NVO se ovdje moraju baviti politikom
To je bio glavni razlog, ističe Medojević, što je njegova Grupa za promjene prerasla u politički pokret.
“Mislim da sve NVO koje se zalažu za demokratizaciju društva, treba da se pridruže opoziciji u ostvarivanju društvenih promjena. Poslije toga neka svako radi svoj posao. Umjesto toga, kod nas civilni sektor, praveći se da je Vlada demokratska, ulazi u partnerski odnos sa njom i stvara netipičnu kombinaciju i daje vlasti legitimitet u međunarodnim krugovima”, tvrdi Medojević.
Za razliku od njega, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević smatra da nema mjesta animozitetu između političara i civilnog sektora, pojašnjavajući da se radi o poljima djelovanja koja nijesu konkurentna.
Spahić smatra da se tvrdnje da se NVO bavi politikom ne može smatrati pritiskom na njihov rad
“Populizam na društvenom nivou ili pozerstvo na ličnom postaju dominantni modeli ponašanja i djelanja što nam dodatno ograničava ukupni napredak. U tom kontekstu, samo neobrazovani iz oblasti društvenih nauka, bilo da dolaze iz političkih partija i spočitavaju NVO bavljenje politikom, ili iz NVO sektora kada se pravdaju, pokazuju istu matricu, nezavisno od pozicija. Oni zajednički učvršćuju predrasudu nastalu u prethodnom sistemu kroz mogućnost ispunjavanja javnog prostora neutemeljenim navodima”, smatra Uljarević.
Prvo nas blate, pa traže saradnju
Spahić smatra da se tvrdnje da se NVO bavi politikom ne može smatrati pritiskom na njihov rad, navodeći da su ministri i poslanici pod žešćim udarom zbog akcija civilnog sektora.
Rijetko se vidi iskrena otvorenost političara za dijalog sa NVO a još rjeđe za iskrenu saradnju, kaže Uljarević
Spahić smatra da je to samo jedan od primjera pritiska civilnog sektora na političare.
“Vrše pritisak i kada objavljuju privatne informacije o nama, od toga šta jedemo u skupštinskom restoranu, koliko novca imamo na računu pa do automobila koje vozimo. Njihovo je da ukazuju na probleme u društvu, ali ne na takav način. Ne možete pričati o partnerskom odnosu kada neki naš propust karikirate ili potencirate, date ga medijima pa se onda traži da sarađujemo”, tvrdi Spahić.
Političari ne vole da budu kontrolisani
Uljarević priznaje da aktivnosti civilnog sektora nekada imaju mobilizacijski potencijal, jer je autentični politički aktivizam neodvojiv od NVO koje žele doprinijeti procesu demokratizacije i podizanju nivoa političke kulture. Zbog straha od kontrole, smatra ona, političari produbljuju jaz između partija i civilnog sektora.
“Na to utiče nedostatak tolerancije za drugačiji pristup i strah od tržišne utakmice zasnovane na kvalitetu analize i predloženih rješenja, kao i posvećenosti njihovom ostvarenju. Vjerujem da je odgovornost obostrana, jer nije ni svaka kritika upućena političarima utemeljena na argumentima, pa je logično da izaziva iritaciju. Na drugoj strani, rijetko se vidi iskrena otvorenost političara za dijalog sa NVO a još rjeđe za iskrenu saradnju, koja ostaje sporadična i na trenutnim interesima obje strane zasnovana, a bez strategije koja bi proizvela stvarne promjene”, smatra ona.
Galerija
Bonus video:
