Dolaskom na čelo Vlade, Igor Lukšić zahvalio se pojedinim ministrima na saradnji, ali ih partija, po pravilu, nije zaboravila – Branimir Gvozdenović imenovan je za političkog direktora najjače parlamentarne stranke, Milutin Simović za šefa poslaničkog kluba, dok će Predrag Nenezić, prema najavama, završiti u Odboru direkotora JP Aerodromi Crne Gore.
Već viđeno.
Kadrovi one nekadašnje, poslijeratne, svemoćne Partije, predstavljali su odabranu grupu članova predviđenih za dalje napredovanje, koji su, rukovođeni kadrovskom politikom, bili raspoređivani po društveno-političkim horizontalama i vertikalama.
Definicija, prema kojoj je san svakog ondašnjeg člana Partije bio da se uvrsti među kadrove, može se reći da je u potpunosti preslikana i da važi za eru dvadesetogodišnje, neprekidne vladavine nasljednice Saveza komunista – Demokratske partije socijalista.
Iako se redovno hvale da su najorganizovaniji, da imaju najjaču partijsku infrastrukturu, najveći broj članova i glasača, rijetki su slučajevi da neko iz stare garde funkcionera penziju ne dočeka na nekoj javnoj ili partijskoj funkciji i da posao prepustu mlađima i sposobnijima.
Izuzeci su, po pravilu, slučajevi gdje se miješaju lični interesi i gdje, na koncu, dođe do takozvanih političkih likvidacija.
To što je jedan čovjek kadar da, u relativno kratkom vremenskom intervalu, navodno stručno obavlja funkciju direktora Pošte, ministra pomorstva, zatim ministra finansija, pa gradonačelnika primorskog grada i, na kraju, potpredsjednika Vlade, ne smeta većini predstavnika vladajuće stranke da jednog opozicionara, imitirajući šefa, u javnosti često nazivaju sveznalicom i mulitipraktikom.
Samo se slogani mijenjaju
Poslije gotovo 14 godina ministrovanja i sedam mandata, Milutin Simović, prema ocjeni novog premijera, više nije dobar da rukovodi resorom poljoprivrede, ali će, smatraju u partiji, ubuduće uspješno predvoditi poslanike te stranke u Skupštini i, prema Ustavu, kontrolisati bivše kolege iz Vlade.
Očekuje se epilog njegove najave da će tužiti Nebojšu Medojevića (PzP), zbog tvrdnji da se sastajao sa nekrunisanim kraljem kokaina Darkom Šarićem.
Na mjesto šefa poslaničke grupe DPS-a došao je umjesto Predraga Sekulića, koji je u izvršnoj vlasti preuzeo Nenezićev resor.
Gvozdenović je krajem devedesetih bio direktor Pošte, pa v.d. ministra pomorstva, da bi za potpredsjednika Vlade za ekonomsku politiku i privredni razvoj bio izabran 2002.
A, umjesto “Divlje ljepote”, Nenezić će, najvjerovatnije, poslije nekoliko godina provedenih u Vladi, u narednom periodu raditi pod sloganom “Aerodrom Podgorica – srce Crne Gore”, na mjestu predsjednika Odbora direktora Aerodromi Crne Gore.
Njegov prethodnik na toj funckiji i stranački kolega Radoje Žugić sad je guverner Centralne banke. U Aerodromima je primao oko 900 eura.
Javnost se nada da će Nenezić nastaviti sa dobrim ponudama i da će, umjesto dosadašnjeg ljetovanja za 10 eura, sada propagirati i low cost letove do nekih evropskih prijestonica, barem po približnoj cjeni.
Gvozdenović je krajem devedesetih bio direktor Pošte, pa v.d. ministra pomorstva, da bi za potpredsjednika Vlade za ekonomsku politiku i privredni razvoj bio izabran 2002.
Godinu dana kasnije, predsjednik je Opštine Bar, a 2003. opet v.d, ovog puta ministra turizma. Tri godine potom u fotelji je, drugi put, potpredsjednika Vlade, poslije koje, ponovo biva imenovan za ministara za ekonomski razvoj. Lukšić ga je, krajem prošle godine, ispratio, sa pozicije ministra uređenja prostora i zaštite životne sredine.
Za razliku od prethodnika, nije poznato da je, na najnovijoj direktorskoj funkciji, nekome od novinara izašao u susret i javio se na telefon. Možda zazire od MANS-a, čiji predstavnici traže njegovu krivičnu odgovornost, zbog umiješanosti u slučaj “Zavala”.
On, baš kao ni njegov kolega Simović, nije odgovorio na poziv “Vijesti” i tako su izbjegli da odgovore na pitanje da li smatraju da je ovakva praksa partije dobra, da li treba da se nastavi ili da počne da se vrednuje struka.
Postdiplomcu “oteli” nauku
Prije nego je počeo da brani kompletnu državu i da dijelom rukovodi Vojskom, sadašnji ministar odbrane Boro Vučinić štitio je, kroz ministarsku funkciju, životnu sredinu i vodio računa o uređenju prostora. Prije dolaska u Vladu, on je bio na čelu tadašnjeg Društvenog fonda za građevinsko zemljište.
Član Glavnog odbora DPS-a i magistar ekonomije Božidar Vuksanović već tri mandata poslanik je u državnom parlamentu. Donedavnu funkciju prvog čovjeka spuškog zatvora, zamijenio je foteljom direktora Uprave carina. Osim te funkcije, Vuksanović dodatno obavlja i odgovornu funkciju člana Borda direktora “Pošte”. Za 700 eura.
Sto eura više od toga, dvije godine primao je i dalje prima na račun sportske penzije, koju je “zaboravio” da prijavi po zakonu.
Jedan od najzanimljivih političkih puteva je i karijera aktuelnog ministra prosvjete Slavoljuba Stijepovića. U prvoj polovini devedesetih bio je pomoćnik ministra rada i socijalnog staranja, od 1996. do 1998. ministar bez portfelja, da bi, nakon toga, do 2001. godine bio na čelu Ministarstva sporta.
Od jula 2001. do januara 2003, Stijepović je sekretar Republičkog sekretarijata za sport, a potom i ministar rada i socijalnog staranja, gdje je ostao do 2006. godine. Od novembra te, do juna 2009. godine, u ulozi je potpredsjednika Skupštine. Juna iste godine, do aprila sljedeće pokriva mjesto ministra bez portfelja, kada, na opšte iznenađenje javnosti, biva izabran za ministra prosvjete i nauke.
Postdiplomcu, koji šest godina pokušava da okonča magistarske studije, na kraju su “oteli” portfelj nauke i ostavili ga da kuburi “samo” sa prosvjetom.
Gdje su pare, Mugoša?
Gradonačelnik Glavnog grada, ljekar Miomir Mugoša, koji se danas sa Vladom kači oko prava na građevinsko zemljište, partiji se dokazao kao načelnik Kliničkog centra. Sljedeća instanca, logično, bila je Ministarstvo zdravlja, pa titula predsjednika Opštine, odnosno gradonačelnika Podgorice.
Tu je već deset godina, tokom kojih neumorno objašnjava da niko kao on ne bi mogao, od novca građana, da ovako uljepša capital city.
Nedavno, obrazlažući odluke prema kojima je dodijelio više od 200 stanova, rekao je da je pomagao i da će i dalje pomagati “sirotinju, ljekare, sudije…”, ali i poručio da javnosti neće saopštiti imena ljudi, koje je zbrinuo na račun budžeta.
Sve je to u redu, ali kada gradonačelnik bude organizovao humanitarne večeri, priredbe ili poklanjao svoj novac. Ovako, svi hoće i moraju da znaju gdje, kako i na šta Mugoša troši naše pare.
Od kulture, preko policije, do nekretnina
Funkcioner SDP-a, diplomirani politikolog Mićo Orlandić 1991. bio je na čelu barskog javnog preduzeća Kulturni centar, a šest godina kasnije direktor vlastite izdavačke kuće Conteco.
Iz tog posla, godinu kasnije, 1998, izabran je za potpredsjednika Skupštine opštine Bar, a potom i na funkciju pomoćnika ministra unutrašnjih poslova (2001).
Od 2005. je u izvršnoj vlasti, na mjestu ministra bez porfelja, a, nakon posljednjih parlamentarnih izbora, poslanik je SDP-a u Skupštini, gdje se nijednom nije javio za riječ. Uporedo obavlja i funckiju direktora Uprave za nekretnine.
Možda se i Đukanović vrati
Izbor novog predsjednika Vlade i njegovog kabineta možda je najava novog post Đukanovićevog perioda, u kome će nesposobni završavati karijeru i prije isteka mandata.
Možda će “mlade i lijepe” u džemperima, zamijeniti neki mladi i stručni, čija se ljepota neće upoređivati sa fizičkim izgledom Mila, Sveta i Momira…
U suprotnom, ako se sve, pa i opoziciono djelovanje, nastavi po starom, možemo očekivati da, na primjer, novi ministri Milorad Katnić, Sanja Vlahović i Vladimir Kavarić, bez obzira na učinak, u Vladi budu i nakon 2020. godine.
Nema sumnje da bi takvim sastavom, između ostalih, rukovodili Milan Roćen i Duško Marković.
A, možda se i Milo vrati.
Eh, da predsjednik voli fudbal
Đukanović je prvi put izabran za predsjednika Vlade 1991. godine, na svoj 29. rođendan, a sa te funkcije povukao se gotovo 20 godina kasnije. On je ostao dosljedan svom prvom pozivu i u njemu je, osim kratkih “izleta” na mjesto predsjednika Crne Gore, ostao do kraja svoje dosadašnje političke karijere.
Prošle nedjelje je svog nasljednika na mjestu premijera Igora Lukšića, zamijenio na funkciji predsjednika Košarkaškog saveza Crne Gore. Nije tajna da Đukanović voli košarku i da je redovan posjetilac mečeva reprezentacije i Košarkaškog kluba “Budućnost”.
Kola priča prema kojoj je jedan od poznatih podgoričkih mangupa došao u situaciju da zaigra basket sa Đukanovićevom ekipom i da je, “čuvajući” ga, pustio da lako postigne koš. Na glasno komentarisanje saigrača, Đukanovićevog prijatelja Veska Barovića: “Što ga puštaš tako, što ga nisi faulirao”, ovaj je kao iz topa odgovorio: “Fauliraću ga, kad se napunim ka’ ti”.
U vrijeme bivše državne zajednice, kada je KK “Budućnost” imala takozvani drim-tim (dream team – tim snova), sastavljen od najskupljih “domaćih” zvjezda, uz obilatu pomoć države, fudbalski hram pod Goricom dugo je krasio upozoravajući grafit “Eh, da predsjednik voli fudbal”.
Vujanović na tri fronta
Jedan od upečatljivijih naslova u štampi prije skoro 10 godina bio je “Filip trojeručica”, koji se odnosio na angažman aktuelnog predsjenika.
Naime, Vujanović je za godinu dana, od 2002. do 2003. “uspio” da bude na tri najznačajnije državne funkcije - u tom periodu biran je za premijera, predsjednika Skupštine, te za predsjednika Republike Crne Gore.
Vujanović je na čelu države više od sedam godina. Karijeru je započeo kao sekretar Okružnog suda u Titogradu, onda je prešao u advokate, da bi 1993. bio izabran za ministra pravde. Potom preuzima Ministarstvo unutrašnjih poslova, a 1998. i rukovođenje Vladom…
Put do ćutnje
Potpredsjednik Demokratske partije socijalista i dugogodišnji ključni politički igrač na crnogorskoj sceni Svetozar Marović radio je kao pravnik u SO Budva, a obavljao je i sljedeće funkcije: predsjednik Saveza socijalističke omladine Budve, direktor Uprave prihoda SO Budva, predsjednik Saveza socijalističke omladine Crne Gore, predsjednik Izvršnog odbora SO Budva, član Predsjedništva CK SK Crne Gore, član Predsjedništva Crne Gore, generalni sekretar Demokratske partije socijalista Crne Gore, poslanik u Vijeću građana Skupštine SR Jugoslavije, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik Odbora za spoljnu politiku i međunarodne odnose Skupštine Crne Gore.
Za predsjednika Skupštine Republike Crne Gore, piše u njegovoj biografiji, biran je tri puta uzastopno, prvi put 1994. godine. Bio je prvi i posljednji predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora od 7. marta 2003. do proglašenja nezavisnosti Crne Gore nakon referenduma u maju 2006. godine.
Marović, koji se sa funkcije potpredsjednika Vlade povukao isto kad i Đukanović, po sopstvenom priznanju, odlučio je da sada samo ćuti.
Galerija
Bonus video:
