30 GODINA NA VLASTI

Crne Gore prije Mila Đukanovića ne sjeća se 52 odsto građana

Manje od deset godina života prije AB revolucije imalo je 324 hiljade sadašnjih građana Crne Gore, od čega je 187 hiljada već punoljetno. Đukanović predsjednik i 233 hiljade građana koji su rođeni nakon njegovog dolaska na vlast
12740 pregleda 50 komentar(a)
Milo Đukanović sa početka prvog mandata, Foto: Arhiva "Vijesti"
Milo Đukanović sa početka prvog mandata, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

Života u Crnoj Gori prije dolaska Mila Đukanovića na vlast ne sjeća se 324.000 njenih stanovnika, ili 52 odsto od ukupnog broja.

Oni su imali manje od deset godina ili se još nijesu bili ni rodili u januaru 1989. godine, kada je grupa Mila i Aca Đukanovića i Momira Bulatovića uličnim demontracijama nasilno došla na vlast uz podršku tadašnjeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.

Prema podacima Zavoda za statistiku Monstat za januar prošle godine, u Crnoj Gori živi 622.000 stanovnika, od čege 324.000 ima manje od 40 godina.

Od tog broja, 187.000 je sada punoljetnih, što je 35,4 odsto ukupnog broja birača, ili 48,2 odsto od broja birača koji je izašao na parlamentarne izbore 2016.

Kolika je brojka punoljetnih građana Crne Gore koji čitav život znaju samo za vladavinu DPS-a, pokazuje podatak da je na prošlim izborima svih pet lista vladajuće koalicije (DPS, SD, BS, HGI i Albanci odlučno) osvojilo ukupno 189.000 glasova.

Sam DPS imao je 158.000 glasova.

Đukanović je sada predsjednik i 233.000 građana koji su se rodili nakon njegovog nasilnog dolaska na vlast prije tri decenije.

To je 37,5 odsto ukupnog broja građana Crne Gore. Od tog broja, sada je punoljetno 96.000, što je 18,2 odsto od ukupnog broja birača, ili 24,7 odsto od onih koji su glasali na prošlim izborima.

Kada Đukanoviću za četiri godine istekne predsjednički mandat, broj građana koji se ne sjećaju Crne Gore prije sudbonosne 1989. godine biće 56 odsto. On za deset godina stiče uslove za odlazak u penziju.

Đukanović je i prije takozvane AB revolucije bio dio vlasti, jer je od sticanja punoljetstva 1979. godine član Centralnog komiteta Saveza komunista.

Komunista je makar formalno bio do 1992. godine, kada Savez komunista mijenja ime i postoje Demokratska partija socijalista.

Nasilni pokušaji promjene tadašnje vlasti u Crnoj Gori počeli su u avgustu 1988. godine.

Formalni povod bila je ugroženost Srba i Crnogoraca na Kosovu i Metohiji od albanskih nacionalista i slabe reakcije tadašnjih vlasti da ih zaštite.

Milošević je probleme na Kosovu iskoristio za svoj dolazak na vlast, ali i da njegovi ljudi preuzmu vlast u partijskim ograncima na Kosovu, Vojvodini i u Crnoj Gori kako bi imao četiri glasa u predsjedništvu SFRJ.

Predstavnici Srba i Crnogoraca sa Kosova organizuju proteste u Crnoj Gori u avgustu, nakon čega dolazi i do radničkih i studentskih demonstracija koje policija guši.

Do novih organizovanijih protesta dolazi nakon Božića 1989. godine, a mediji bliski pučistima saopštavaju da je pred Skupštinu došao svaki treći stanovnik Crne Gore.

Pod takvim pritiskom do tada legalno rukovodstvo 11. januara podnosi ostavku, a vlast preuzimaju, kako su sebe nazivali - “mladi, lijepi i pametni”.

Neki oblik prelazne vlasti postojao je do 1991. godine, u vrijeme kada je predsjednik Izvršnog vijeća (tako se tada zvala Vlada), bio Radoje Kontić, dok je Đukanović bio u vrhu Centralnog komiteta.

Đukanović postoja predsjednik Vlade u februaru 1991. sa 29 godina i bez prethodnog radnog iskustva. On je tada sa suprugom bio podstanar u Podgorici.

Vođa studenata u vrijeme AB revolucije bio je njegov brat Aco Đukanović, koji je u međuvremenu postao jedan od najbogatijih građana Crne Gore.

Milo Đukanović je takođe postao i zvanično milioner.

Sagovornici “Vijesti” na temu dugovječnosti na vlasti Mila Đukanovića i činjenice da se većina građana ne može sjećati Crne Gore prije njegovog dolaska na vlast - politikolog prof. dr Zoran Stojiljković, sociolog Andrija Đukanović i književnik Đuro Radosavović, kažu da je stvoren jedan zatvoren i klaustrofobičan sistem iz kojeg se šalje poruka da ne postoji alternativa.

“U susretima po Crnoj Gori to je i za moje sagovornike bio temeljan utisak koji u najmanju ruku frustrira sve one koji žele da žive u modernoj, demokratskoj zemlji otvorenih odnosa i institucija. Tri decenije vlasti iste garniture počinje da stvara uvriježenu predstavu o ‘teškom’ konzervativnom društvu u kome caruju odnosi klijentelizma, partijskih i rođačkih i klanovskih veza uz klimu vladavine sistemske političke korupcije. Do cinične tvrdnje da je u Crnoj Gori vazda tako bilo i da će time i biti jer Crnogorci i nisu za neku ‘punu’ demokratiju samo je jedan polukorak”, kaže profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Zoran Stojiljković.

On navodi da su formalno demokratske i tržišne institucije u Crnoj Gori i odnosi impregnirani vertikalama moći na čijem vrhu stoje neprikosnoveni gospodar i njegova kamarila.

“Najgori ili za vlast najpoželjniji utisak je da će tako potrajati vo vjeki vjekov. Kao da imate sistem lične vlasti u koji ulazite kao u paukovu mrežu ako hoćete da stignete do dobiti i karijere u javnom sektoru. Čini se da i opozicija - vječito fragmentirana i podijeljena i sa već formiranim gubitničkim sindromom, jer je već nekoliko puta gubila izbore kad se činilo da je kraj vlastima blizu, samo pojačala ovakvo uvjerenje”, kazao je Stojiljković.

Sociolog Andrija Đukanović kaže da je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja u Evropi čija se vlast nije mijenjala skoro trideset godina.

“Sjetimo se samo ko su bile vođe evropskih zemalja i Sjedinjenih Američkih Država kad je Đukanović stupio na vlast. Koliko ih više nije ni među živima. Koliko je svijet vidio promjena od tada. Dugovječnost vlasti je rezultat njegove snalažljivosti, ali u najvećoj mjeri rezultat djelovanja građana. Teorijski mogli bismo da zamislimo da neka vlast može trajati ovako dugo a da nema nikakvih zloupotreba. Međutim, kod nas to nije slučaj. Ali, ponavljam, vlast radi sve da očuva svoje mjesto, ali su građani ti koji se pitaju. A većina naših građana imaju podanički mentalitet što i naša istorija kazuje. Uvijek loši u izboru vladara. Nesposobni za promjenu. I nekako na kraju zaključujem da iz ove narodne psihologije ne može ni proizaći neka bolja vlast. Ona je slika onoga što smo mi. Iako se građani žele abolirati od odgovornosti u njima je ključ svake nevolje koja nas je snašla”, kazao je Andrija Đukanović.

On navodi da dugovječnost istih ljudi na vlasti sigurno nije dobar pokazatelj demokratskog razvija jednog društva.

“Pravilo je da se vlast smjenjuje periodično. Ali, kod nas se i to pravilo prekršilo. Nejasno je i šta će se dešavati kad predsjednik jednom ode. Da li će samo njegov odlazak biti dovoljan za ozdravljenje ili je ipak vjerovatnije da ćemo se i dalje mučiti. Mislim da hoćemo jer je cijela politička elita loša, a ništa bolje nije ni civilno društvo. Promjena vlasti je nužna, ali nijesam siguran da naši problemi mogu biti time riješeni. Čak mislim da će biti i veći. Ne vidim nikoga sa vizijom ko ima priču koja budi nadu. Sve jedno te isto. A nagomilalo se političkih problema, neriješenih pitanja, sukoba od kojih niko ne želi da odustane”, kaže Andrija Đukanović.

Ako gospodar jednom ode, “trebaće mnogo psihoterapeuta”

Radosavović kaže da će “ako ikada dođe taj dan da Milo ode, biti potrebno Crnoj Gori mnogo psihoterapeuta”.

“Teško će se objasniti ljudima koji znaju samo za njega u životu, da vođe više nema. Takvo stanje možemo vidjeti u filmu ‘Zbogom, Lenjine!’ ili rumunskim filmovima o padu Čaušeskua”, naveo je književnik.

Sociolog Andrija Đukanović kaže da je generalno posmatrajući njegov prezimenjak možda i najmanji problem.

“Ovo je društvo nezrele elite koja ne može proizvesti razvoj. Možda će kroz nekoliko generacija moći da se govori o razvoju. Naš najveći problem smo mi. Stavljanje Đukanovića u centar nije objektivno. On svakako nije dobro rješenje, ali ni njegova alternativa nije ništa bolja. Samo što se izbjegava gledanje u ogledalo. Sve bi bilo bolje kad bismo se malo zamislili”.

“Zombirani stanovnici ga doživljavaju kao člana porodice”

Radosavović kaže da je vječiti vođa vješto i u vrijeme Interneta uspio da ispere mozak narodu, i da zbog toga više od polovine građana Crne nam Gore ne zna ništa drugo, osim za njega i njegove.

“Zombirani stanovnici unutar granica ove države doživljavaju ga kao člana porodice, jer, on je stalno na televiziji i bilbordima. Od izbora do izbora, od Nove do Nove godine, od ugroženosti do ugroženosti. Previše je mladih koji od rođenja znaju za njega, odrasli uz majku, oca i Mila. Crna Gora, ta hiljadugodišnja tvorevina, poistovijetila se sa jednim čovjekom, zaboravila se ideja ‘vladari prolaze, otadžbina ostaje’. Granice su otvorene, omladina putuje, ali i dalje zna samo za jednog čovjeka koji je postavio matricu vladanja. Tu pasoš ne pomaže. Kad se mladi ljudi vrate iz inostranstva nakon nekih sedam dana, sve što donesu su magneti za frižider, jer mozak se ne mijenja jer je matični sistem hermetičan i klaustrofobičan”.

Mladi odlaze kad nema nade u promjene

Profesor Stojiljković navodi da u okruženju kada postoji nesmjenljivost vlasti i nedostatak alternative, mladi odlaze u unutrašnju emigraciju, stvarno emigriraju ili se adaptiraju.

“Konačno, zar i ovi koji su sada na vlasti se na njen vrh nisu uspeli prije svoje tridesete? Čini se da u takvoj političkoj i ukupnoj mentalnoj klimi i mapi, pored dobitne političke strategije i objedinjujuće formule građanke i građani moraju prvo povjerovati da je promjena još uvijek moguća”.

Na vlasti koliko i pet predsjednika Amerike, možda isprati i Trampa

Đukanović i njegova administracija su na vlasti koliko i pet predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

On je došao na vlast u istoj godini kada i Džordž Buš stariji, nakon koga su se u Bijeloj kući promjenila još četiri predsjednika. Kako Đukanoviću mandat traje još četiri godine, vjerovatno će ispratiti i Trampa i dočekati u fotelji i šestog predsjednika Amerike.

U Americi do prije 70 godina nije bilo ograničenje da se predsjednik ne može kandidovati i treći put, ali to niko nije uradio 150 godina, sve do njenog 32. predsjednika Frenklina Ruzvelta 1940. Ruzvelt, jedan od najpopularnijih američkih predsjednika, je tada napravio presedan pozivajući se na ratnu krizu. Kandidovao se i 1944. za četvrti mandat i ubjedljivo pobjedio, ali je umro šest mjeseci kasnije. On je najduže bio na vlasti - 12 i po godina.

Jedan od autora Deklaracije o nezavisnosti, a kasnije treći američki predsjednik - Tomas Džeferson na jednoj raspravi o tome kako i koliko treba ograničiti mandat predsjednika kazao je da niko taj posao ne bi želio da obavlja duže od osam godina.

“Kada ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je diktatura. Kada vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi”, jedan je od poznatijih citata Džefersona.