Izvršni direktor srbijanskog Centra za slobodne izbore i demokratiju (CESID) za Vijesti:

Klačar: Vlast formirati što prije, dok DPS nije prešao u ofanzivu

Prolongiranje formiranja vlasti podiže nervozu i neizvjesnost, ti rokovi treba da budu što kraći Tenzije sa Srbijom će splasnuti, ali greška je očekivati da će da se vrate na vrijeme prije crnogorske nezavisnosti...

31096 pregleda 292 reakcija 25 komentar(a)
Ne očekuje promjenu zvaničnog kursa Crne Gore: Bojan Klačar, Foto: nova.rs
Ne očekuje promjenu zvaničnog kursa Crne Gore: Bojan Klačar, Foto: nova.rs

Izvršni direktor srbijanskog Centra za slobodne izbore i demokratiju (CESID), Bojan Klačar, ocijenio je da je radi političke stabilnosti važno da se Vlada u Crnoj Gori formira što prije, kako bi se smanjio institucionalni vakuum i spustila neizvjesnost koja očito postoji.

“Dok je za novu većinu važna i zbog toga što sužava mogućnost da se Demokratska partija socijalista (DPS) oporavi i iz defanzive pređe u ofanzivnu poziciju. Prolongiranje u formiranju vlasti podiže nervozu i neizvjesnost, i ti rokovi treba da budu što kraći”, kazao je Klačar u intervjuu “Vijestima”.

On je istakao da se nakon poraza DPS-a na izborima u regionu mogu očekivati promjene, ali ne dramatične.

“Budući da su predstavnici nove vladajuće većine istakli da neće mijenjati kurs crnogorskog političkog broda, ta činjenica presudno utiče i na stabilne odnose u regionu. Do dramatičnih promjena je moguće doći samo u slučaju da nova većina posegne za radikalnim promjenama, što se ne čini izvjesnim”.

On je ocijenio da će doći do smirivanja naraslih tenzija na relaciji sa Srbijom, ali je poručio da griješe oni koji očekuju da će ti odnosi dramatično da se promijene, ili da se vrate na vrijeme prije crnogorske nezavisnosti.

Da li očekujete promjene u regionalnoj politici nakon što je poslije 30 godina vladavine DPS izgubio na izborima?

Ne sjećam se da je za neke izbore u regionu bilo toliko interesovanja kao za posljednje crnogorske izbore. U nekim komentarima se mogao steći utisak kao da se desila revolucija što govori o sklonosti Balkana ka dramatizaciji i emocijama, ali i teškom navikavanju na neumitnost promjena. Tradicionalna balkanska društva i dalje promjene doživljavaju kao loše, neizvjesne, umjesto kao priliku za dalji progres. Za mene su ovi izbori politički zemljotres, ona tačka poslije kojih se jedna epoha završava, ali ta epoha nije crno-bijela, samo dobra ili isključivo loša, pa nova većina mora da uvaži sve elemente DPS vladavine. Zbog toga je za očekivati promjene, ali ne i dramatične. Dok god je region opredijeljen ka članstvu u EU i regionalnoj saradnji, to je okvir koji će predodređivati i međusobne odnose. Budući da su predstavnici nove vladajuće većine istakli da neće mijenjati kurs crnogorskog političkog broda, ta činjenica presudno utiče i na stabilne odnose u regionu. Do dramatičnih promjena je moguće doći samo u slučaju da nova većina posegne za radikalnim promjenama što se ne čini izvjesnim.

Promjene su moguće u poboljšanju bilateralnih odnosa sa Srbijom, ne toliko na planu ekonomije jer je tu saradnja i do sada dobro funkcionisala, već u dijelu političkih odnosa. Doći će do smirivanja naraslih tenzija i, vjerovatno, češćih sastanaka državnih rukovodstava što će te odnose učiniti stabilnijim. Na drugoj strani, vjerovatno je da će odnosi sa BiH i Kosovom biti oprezniji, na kraći rok, zbog opravdane ili manje opravdane zabrinutosti koje su došle iz Sarajeva i Prištine.

Da li mislite da će se promijeniti zvaničan državni kurs Crne Gore?

Ne očekujem da se promijeni zvaničan kurs. Nema naznaka od strane nove vladajuće većine, čak su i radikalni djelovi u DF-u to potvrdili, a realno nema ni političke koristi koja bi ih motivisala da to učine. Promjena kursa bi odvela Crnu Goru na nestabilan teren, nestabilnost znači političku krizu, a srednjeročno bi od toga profitirao samo DPS. Drugo, porukom da se ne mijenja zvaničan kurs, nova vlast poručuje da su političke promjene na izborima normalna stvar, osnažuje institucije i sužava prostor za neizvjesnost. Neizvjesnost je loš saveznik za sve nove vlasti.

Gledajući dosadašnju situaciju, da li se zvanični Beograd previše miješao u političku situaciju u Crnoj Gori i da li mislite da će Aleksandar Vučič prestati to da radi?

Crnogorski izbori su u Srbiji bili tema broj jedan, posljednji put je bila slična situacija za vrijeme crnogorskog referenduma 2006. I sve vrijeme, od početka litija, Crna Gora je politički bila neizostavni dio u nastupima i aktivnostima kako vladajućih stranaka, tako i opozicije i, još više, pojedinih intelektualnih krugova i crkve. Dakle, za ove izbore je čitav javni život Srbije pokazao interesovanje, dio javnosti je na Crnu Goru gledao dobronamjerno, a drugi je, predvođen dijelom elite i nacionalističkih krugova, podgrijavao nacionalističke snove. Oni su se nadali da će izbori biti prevrat, povratak u prošlost, a ipak se pokazalo da su ovo bili samo izbori, veoma važni, ali nikako revolucija ili puč. Nesporno je da je i SNS i Aleksandar Vučić imao svoje interese, ali su za poruke Crnoj Gori, posebno one negativne, bili zaduženi niži ešaloni. Sam Vučić se s protokom vremena ponašao sve opreznije. Mene to ne čudi jer pripadam krugu komentatora koji odnose između njega i (Mila) Đukanovića ne vide toliko lošim koliko su se oni predstavljali u medijima. Ne treba zaboraviti ni da je skoro pa čitava srpska opozicija otvoreno kritikovala zvaničnu Crnu Goru, nekada u mjeri i riječima koje je teško razumjeti.

Šta god da je bilo, poruke nove crnogorske većine su miješanje raznih faktora iz Srbije sveli na najmanju moguću mjeru.

Smatrate li da će splasnuti tenzije na relaciji ove dvije države?

Hoće, bez dileme, i prvi važan ispit u tom pravcu jeste revidiranje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Međutim, griješe oni koji očekuju da će ti odnosi dramatično da se promijene ili da se vrate na vrijeme prije crnogorske nezavisnosti. Koliko god da dvije države imaju sličnosti i prostora za saradnju, NATO članstvo i priznanje Kosova će biti teme koje će dvije zemlje uvijek voditi ka različitim ciljevima. Međutim, prostor za saradnju je toliko veliki, a bliskost nesporna, da je i za Beograd i za Podgoricu strateški važno da su bilateralni odnosi na najvećem mogućem nivou.

S obzirom da vlade država regiona nisu radile na pomirenju prethodne tri decenije, da li postoji opasnost od rastućeg nacionalizma na šta se upozorava i nakon izbora za Evropski parlament?

Ja sam bio iznenađen nekim reakcijama iz regiona na rezultate izbora u Crnoj Gori, a posebno prema Dritanu Abazoviću. Čak i za balkanske prilike, pritisak koji se sručio na njega i baražna vatra kojima je bio izložen je nešto što se rijetko srijeće. Bio sam iznenađen da se demokratska promjena vlasti na izborima doživljava kao nešto loše, pri čemu je Crna Gora ubjedljivo posljednja došla do tih promjena: zakasnila je za Srbijom (DOS) i Hrvatskom 20 godina - vlada Ivice Račana, do promjena je još prije 22 godine došlo i u Republici Srpskoj - s prvom vladom Milorada Dodika. Makedonija je prolazila kroz krizne periode, ali se vlast mijenjala, dok je Slovenija odavno stabilizovala svoj politički život.

Kada je riječ o nacionalizmu, on je u kombinaciji s populizmom i hibridnom prirodom režima u većini država, sveprisutan na Balkanu i ozbiljno limitira dalju saradnju. Čini se da se propustila prilika da dođe do istinskog pomirenja i da se taj točak ne može vratiti u prošlost, pa se saradnja mora tražiti na drugim osnovama, prije svega, bilateralnim i ekonomskim. U Srbiji, Hrvatskoj i BiH su na vlasti stranke desnog centra, u Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji imamo, takođe, desničarske sentimente uprkos strankama lijevog centra koje su prisutne u vladajućim koalicijama. Te činjenice nam govore da će identitetske teme biti i dalje među prioritetima i baš zbog toga je suštinski važno članstvo u EU jer samo ono može da amortizuje nagla pogoršanja odnosa.

Kako bi na prilike u regionu moglo da utiče pitanje priznanja Kosova od strane zvaničnog Beograda?

Nerealno je da će se to desiti. Sporazumom iz Vašingtona se krenulo ka drugim temama i to će potrajati neko vrijeme - barem godinu dana, a čak i da se desi neka forma međusobnog pravno-obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine, može se naći način da Srbija to ne uradi eksplicite. Uostalom, ni jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova nije rastočilo region i regionalnu saradnju. Dijalog između Beograda i Prištine i svaka vrsta dogovora može da bude samo prednost za region. Česta povezivanja Kosova i Republike Srpske mi više liče na pokušaj pravljenja alibija da se ne postigne sporazum, ili eho zaglavljenosti u prošlosti, prije nego na realnu opasnost. Politički odnosi u BiH nisu dobri i bez uplitanja Kosova kao teme i plašim se da nema naznaka da će se poboljšati.

Koliko je važno, radi političke stabilnosti, da se Vlada u Crnoj Gori formira što prije?

Važno je kako bi se smanjio institucionalni vakuum i spustila neizvjesnost koja očito postoji, dok je za novu većinu važna i zbog toga što sužava mogućnost da se DPS oporavi i iz defanzive pređe u ofanzivnu poziciju. Prolongiranje u formiranju vlasti podiže nervozu i neizvjesnost i ti rokovi treba da budu što kraći.

Kako će se na evropski put Crne Gore odraziti smjena vlasti?

Sudeći po najavama, neće biti negativnog uticaja. I to je dobra vijest za Crnu Goru i za čitav region, ali novoj vlasti neće biti nimalo lako da održi entuzijazam građana u kontekstu straha od ekonomske egzistencije, pandemije i, treba biti iskren, usporenog procesa pridruživanja iz zvaničnog Brisela. Očekivanja građana od EU su velika i podrška je relativno stabilna i to je korisna zaostavština DPS-a, ali pažljivije posmatranje trenutnih odnosa u Briselu, između država-članica i njihovih planova ka proširenju ne idu u prilog evroentuzijastima.

Kohabitacija na Balkanu uvijek znači neizvjesnost

Milo Đukanović ima još dvije i po godine do isteka mandata predsjednika Crne Gore. Kako će izgledati njegova kohabitacija sa novim političkim snagama?

Nimalo lako, biće čvrsta, tenzična, opterećujuća. Kohabitacija u balkanskim prilikama uvijek znači potencijal za neizvjesnost i neslaganja, čak i u Hrvatskoj u kojoj su izbori normalizovani ne ide lako Milanoviću i Plenkoviću. Srbija je imala kohabitaciju 2004-2008. i saglasnost se veoma teško nalazila a radilo se o dvojici političara, Vojislavu Koštunici i Borisu Tadiću, koji su samo četiri godine prije toga bili na istoj strani, u DOS-u. U Crnoj Gori se radi o velikom političkom jazu i kohabitaciju otežava samo ustrojstvo političkog sistema koje de facto daje skromna ovlašćenja predsjedniku, ali mu daje direktan legitimitet neposrednih izbora. Zato, zapravo, kohabitacija i teorijski i praktično ima smisla samo u Francuskoj i čistom polu-predsjedničkom modelu gdje su ustavna rješenja izbjegla devijacije u političkom sistemu. Ono što je za novu vlast problem je i činjenica da u hibridnim režimima, moć izvire s mjesta pozicije u najvećoj stranci a ne nužno iz institucija, a DPS je i dalje najmoćnija stranka koja se neće i ne može razvlastiti preko noći.

Zato sam mišljenja da nova vlada neće i ne treba da ima pun mandat već da bi napori trebalo da se usmjere ka ključnim prioritetima, među kojima jedan mora da bude izborna reforma i organizacija fer izbora čime bi se obezbijedio miran transfer vlasti i promjene na izborima promovisale kao uobičajena stvar.