Demokratska partija socijalista (DPS) mora da prođe kroz proces ozbiljne reforme ako želi da se vrati na pozicije vlasti, a tranzicija unutar te stranke umnogome će zavisiti od postupaka vladajuće koalicije koja još nije ni formirala vlast, ocijenili su sagovornici “Vijesti“.
DPS nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta nije uspio da obezbijedi većinu za formiranje vlade i u opoziciji je prvi put nakon 30 godina. Istraživanja pokazuju i da pada podrška građana DPS-u...
Analitičar Sergej Sekulović za “Vijesti“ kaže da je DPS svjestan da mora da prođe kroz proces ozbiljne reforme ako želi da se održi kao relevantna politička snaga koja može u jednom trenutku da se vrati na pozicije vlasti.
“Mislim da proces reformi u DPS-u ne možemo posmatrati izolovano od procesa koji se dešavaju na drugoj strani. Konkretno, vlada koja bi se formirala u razumnom roku i koja pokazuje svoju stabilnost bi uticala da proces transformacije DPS-a bude sveobuhvatniji. Možemo tezu postaviti i u suprotnom pravcu. Neuspjeh u formiranju vlade i dominacija identitetske politike omugućavaju DPS-u da ‘uhvati vazduh’ i sa minimalnim promjenama čeka nove izbore“.
Iz DPS-a su najavili da će vanredni Kongres te partije biti održan najkasnije do sredine decembra. Cilj je, kako je saopšteno nakon sjednice Predsjedništva partije 30. septembra, pokretanje sveobuhvatne kadrovske reforme, unapređenje i dinamiziranje rada partije na svim nivoima.
Iz DPS-a nijesu odgovorili na pitanje “Vijesti“ koje će to kadrovske promjene biti, da li će predsjednik partije podnijeti ostavku.
Predsjednik DPS-a i države Milo Đukanović rekao je prije nekoliko dana za TV N1 Sarajevo da će tragom izbornih rezultata biti održan vanredni stranački kongres, gdje će se razgovarati o svim pitanjima pa i o kadrovskim promjenama.
Zamjenik predsjednika DPS-a i odlazeći premijer Duško Marković u intervjuu na RTCG prošlog mjeseca rekao je da su kadrovske promjene dio paketa sveobuhvatnih reformi unutar DPS-a, “partije koja ima za cilj da ostane snažno pri svojim programskim opredjeljenjima, ali istovremeno da se brzo vrate na vlast, kada se za to steknu uslovi, na vanrednim ili redovnim izborima“.
Sekulović kaže da je promjena na čelu DPS-a veliki izazov i nepoznanica.
“DPS nije uspio da izgradi političku ličnost koju bi struktura prihvatila kao neosporan autoritet. Međutim, ako ne dođe i tu do personalne promjene, uz uslov da nova vlast počne da pokazuje rezultate i učvršćuje svoje pozicije, pitanje je gdje bi se zaustavio pad podrške DPS-u i da li kao partija može ostati jedinstvena“, rekao je Sekulović, odgovarajući na pitanje šta bi za DPS značila promjena predsjednika i može li se to očekivati, kao što je na primjer HDZ radio u Hrvatskoj.
Glavni urednik “Slobodne Dalmacije” Jadran Kapor kaže da treba uzeti u obzir i da je stranačka slika u Crnoj Gori po svemu drugačija od one u Hrvatskoj jer partije nisu podijeljene po nacionalnoj osnovi, a državnost, nacionalna obilježja i evroatlantski savezi se nikad nisu dovodili u pitanje.
“Rekao bih da je prva promjena vlasti ljekovita i otrežnjavajuća za cijelo društvo, ali da je i hrvatski primjer pokazao da samo jedna promjena vlasti ne čini demokratsko proljeće. Tek kad se konsoliduju osnovne političke institucije, strukturno promijene glavni akteri predstavničke demokratije (dakle političke stranke i interesni savezi), kad se promijeni ponašanje neformalnih političkih aktera (npr. crkve i preduzetnika) i promijeni građanska kultura, možemo reći da je demokratija u nekom društvu stabilna”, rekao je Kapor za “Vijesti”.
HDZ je prvi put izgubio na izborima 2000. godine, ali je uspio da se vrati na vlast već na sljedećim izborima. Ta partija je sprovodila duboke unutarstranačke promjene, mijenjajući i predsjednike više puta.
“Ne može se reći da su smjene predsjednika na čelu HDZ-a jačale stranku. Ponekad su je i slabile. Sjetite se da je nakon (Ivo) Sanadera na čelo HDZ-a došla Jadranka Kosor, osoba koju je on na tu poziciju uzdigao. HDZ je zbog koruptivnog skandala kojeg je uzrokovao Sanader, izgubio izbore pa je na vlast došla prilično nespremna i nespretna koalicija koju je opet predvodio SDP, ovog puta s (Zoran) Milanovićem na čelu. Vlada je formirana brzo, ali je trebalo duže od šest mjeseci da zauzmu sve pozicije, a njihove greške i propusti konsolidovali su HDZ na način da je na čelo stranke došao Tomislav Karamarko, tvrdi nacionalist. HDZ se radikalizovao, a sve dobro što se unutar stranke dogodilo za vrijeme Sanadera, Karamarko je obrisao u dva zamaha”, navodi Kapor.
Dodaje da je s Karamarkom na čelu, HDZ s koalicionim partnerima pobijedio na izborima 2012, ali je on zaslužan što se vlada premijera Tihomira Oreškovića raspala nakon par mjeseci i što su morali biti raspisani novi izbori.
“Čini se da je to bila srećna okolnost. Tek je tada članstvo HDZ-a shvatilo da se kultura građanstva promijenila, da preduzetnici dišu drugačije i da im (HDZ-u) treba drukčiji predsjednik. Sadašnji predsjednik, aktuelni premijer Andrej Plenković dao je HDZ-u evropsko lice. Iako ga često optužuju za anemičnost, za neodlučnost, ipak je izašao kao pobjednik u brojnim unutarstranačkim sukobima s tvrdim desničarima u stranci. Nacionalistička desnica ne samo da je izgubila pozicije u HDZ-u, nego se pokazala i kao nevažan faktor u parlamentarnim izborima pa je Plenković u dva mandata doveo stranku do pobjede”, podsjeća Kapor.
Na pitanje može li DPS bez Đukanovića, odgovara da nema nezamjenjivih ljudi.
“Naravno da DPS može bez Đukanovića. Pitanje je želi li i treba li DPS odustati od Đukanovića, ili im je u ovom trenutku dovoljno čekati greške političkih oponenata da opet dođu na vlast.
Kao novinar iz Hrvatske nemam pravo docirati što bi DPS trebalo da učini, ali sam siguran da će tranzicija unutar DPS-a u mnogome zavisiti od postupaka vladajuće koalicije koja, nota bene, još nije ni formirala vlast”, rekao je Kapor.
Đukanović predsjednik od 1998.
DPS je politička stranka čija je preteča Savez komunista Crne Gore. Na kongresu održanom juna 1991. godine, ime je promijenjeno u DPS. Tome su prethodili parlamentarni izbori na kojima je ostvarena ubjedljiva pobjeda (83 od ukupno 125 mandata).
Krajem 1996. je počela, a 1997. eskalirala duboka kriza u partiji, nakon što je potpredsjednik DPS-a Milo Đukanović, koji je bio predsjednik Vlade napravio otklon od politike Slobodana Miloševića, piše na sajtu DPS-a. U to vrijeme aktuelni predsjednik DPS-a i predsjednik Republike Momir Bulatović stao je na stranu Miloševića.
Nakon početnih kolebanja u vrhu DPS, početkom jula 1997. Bulatović je smijenjen sa mjesta predsjednika partije, na koje je izabrana Milica Pejanović Đurišić.
Već 1998. godine za predsjednika DPS-a je izabran Đukanović i na toj poziciji je ostao do danas.
Sanaderovo “Hristos se rodi”...
Kapor navodi da nije u HDZ-u bilo spektakularnih kadrovskih promjena, ali se promijenio odnos prema manjinama (nacionalnima, podjednako kao i društvenim).
“Kad je sa Sanaderom preuzeo vlast, pružio je ruku nacionalnim manjinama i zaustavio verbalnu agresiju protiv društvenih manjina poput LGBT zajednice. Sjetite se Sanaderove božićne poruke Hristos se rodi.... Retorika je promijenjena, ali je stranka uglavnom ostala ista u svim parametrima, pa i onim koruptivnim. S druge strane su se saradnja s Haškim tribunalom i odnosi prema nekim društvenim pitanjima ipak počeli mijenjati”, kazao je Kapor
Podsjeća da su pripreme za parlamentarne izbore 2000. godine počele zapravo 1998, kad su Ivica Račan (SDP) i Dražen Budiša (HSLS) potpisali sporazum o saradnji i predlog za prevremeno raspisivanje izbora. Bilo je planirano da opozicija nastupi u dvije koalicije, prvu koju čini SDP i HSLS, a drugu HNS, HSS, LS i IDS. Parlamentarni izbori su se, navodi, održali između smrti predsjednika Franje Tuđmana i predsjedničkih izbora pa se vlast u Hrvatskoj unutar mjesec dana potpuno promijenila, uprkos tome što je sa 46 odsto glasova HDZ bio relativni pobjednik izbora.
“Jasno da je nova vlast trebalo da donese i mnoge nepopularne odluke. Te se odluke nisu mogle svidjeti ni dijelu građana, ni dijelu preduzetnika, ni političkim oponentima. Ta je vlada otvorila i pitanja hrvatskih zločina u ratu, unaprijedila saradnju s Haškim sudom, što je naišlo i na otpor u dijelu vojnih struktura. Tako je Račanova vlada na trenutke ‘hodala’ po rubu državnog udara. Naravno, bilo je i trvenja između pripadnika dviju koalicija, ponajviše između Budiše i Tomčića (HSS)”, podsjeća Kapor.
Kaže da su trvenja unutar vladajućih koalicija, niz nužnih ali nepopularnih odluka i poneka greška dovele do toga da HDZ na čelu s vrlo elokventnim Ivom Sanaderom četiri godine kasnije dođe na vlast.
Za smjenu vlasti bili odlučujući glasovi dijela civilnog društva okupljenog oko URE
Profesor Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba Tihomir Cipek kaže da je HDZ 2000. izgubio izbore zbog toga što su hrvatski građani smatrali da se HDZ-ov sistem vladavine potpuno potrošio.
“Radilo se o poretku koji je vodio više računa o privatnim interesima, a premalo, o izgradnji državnih institucija i javnom dobru”, rekao je Cipek za “Vijesti”.
Dodaje da je slična je situacija i u Crnoj Gori.
“Za smjenu vlasti bili su odlučujući glasovi dijela civilnog društva (okupljenog oko URE) koje je smatralo da dosadašnje vlast nije izgradila kulturu brige o općem dobru zajednice, ni efikasne državne institucije”, rekao je Cipek.
Smatra da DPS ne bi imao koristi od smjene vođstva.
“Načelno, smjena vodstva uvijek izaziva snažnog previranja unutar partije. a to joj u ovim okolnostima ne bi koristilo. Uostalom lider DPS-a je predsjednik države. Uprkos parlamentarnim promjenama to je važan izvor moći. Javnim nastupima predsjednik ne samo da može homogenizovati stranku, nego i slati snažne poruke javnosti. Čini mi se da je DPS-u to sada može samo koristiti. Tim više jer je politologiji potpuno jasno da ekspertske vlade zapravo nigdje ne postoje. Sve vlade su političke, a njihova efikasnost zavisi od odnosa moći. Političke moć je ključni instrument ministara. Ukoliko je posjeduju, eksperti će im rado pomoći. Ukoliko je nemaju, sva stručnost je uzaludna”, poručuje Cipek.
Bonus video:
