SVJEDOČANSTVO O DOGAĐAJU KOJI JE BIO PREKRETNICA NOVIJE CRNOGORSKE ISTORIJE

Nakon Žute grede nije bilo povratka

Sezona crnogorskih “mitinga solidarnosti” započetih u ljeto 1988. u Titogradu i Nikšiću, a koji su dirigovani iz Beograda na krilima srpskog nacionalizma i socijalnog nezadovoljstva, nastavila se na jesen, priča za “Vijesti” tadašnji direktor Željezare Vojin Đukanović i kasnije funkcioner DPS-a... Mjesecima je tinjalo političko nezadovoljstvo, a u decembru se pojavio Komitet studentske omladine na čijem čelu su bili Momir Bulatović, Ljubiša Stanković, Ivan Brajović i braća Aco i Milo Đukanović...

53444 pregleda 673 reakcija 67 komentar(a)
“Dešavanje naroda” dirigovano iz Beograda: Bulatović, Đukanović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti
“Dešavanje naroda” dirigovano iz Beograda: Bulatović, Đukanović i Milošević, Foto: Arhiva Vijesti

Tmurnog jutra 8. oktobra 1988. padala je sitna kiša, a južni vjetar i magla nešto poslije 10 časova pomiješali su se sa suzavcem, koji su specijalne jedinice republičkog SUP-a ispalile kako bi u mjestu Žuta greda - tjesnacu na magistrali pokušali da spriječe radnike nikšičke Željezare “Boris Kidrič” da se domognu Titograda...

To je bio prvi put u poslijeratnoj istoriji u čvrstom jednopartijskom sistemu da crnogorska milicija, silom i suzavcem, umiruje pobunjene radnike, a Žuta greda je postala simbol stradanja od “nenarodnog režima”.

Događaj kod Žute grede, u kojem su u policijskoj akciji teže povrijeđena četiri radnika Željezare, samo je raspirio narodni bunt, koji je uz vješti političko-nacionalistički uticaj iz Srbije u AB revoluciji tri mjeseca kasnije doveo do političkog prevrata...

O sudaru milicije i nikšićkih metalaca kod Žute grede, gdje su specijalne snage napravile blokadu za radnike, a potom ih zasuli suzavcima, postoje svjedočanstva željezaraca, ali i službene zabilješke zavedene u tadašnjem SUP-u i Službi državne bezbjednosti.

Tadašnji direktor Željezare Vojin Đukanović prisjetio se za “Vijesti” oktobarskih događaja od prije 32 godine, ali i puta do Žute grede nakon što je čuo da se “nešto dogodilo sa radnicima”...

“Sjećam se, bio je kišni dan. Neka sitna kiša i baš tmuran dan. Radnici treće i prve smjene, ali i oni koji su noć proveli na mitingu pred Skupštinom, krenuli su ka Titogradu, a ja sam ostao u Željezari. Međutim, zvao me je predsjednik Opštine Nikšić Stevo Goranović, negdje oko 11 sati, rekao mi je: ‘Direktore desilo se nešto sa radnicima, dobro bi bilo da se povežeš’. Banjo Bulajić, kao predsjednik cijelog Kombinata, bio je tada službeno u Španiji, a njega je zamjenjivao Mišo Čaušević. Pozvao sam ga da idemo zajedno da vidimo šta se desilo. Kada smo došli do Bogetića zaustavili su nas specijalci, koji su blokirali put ka Titogradu. Rekli su nam da ne mogu proći, iako sam direktor Željezare, pa su nas uputili da idemo starim putem do Danilovgrada. Kada smo iz Danilovgrada magistralom krenuli ka Nikšiću opet nas je zaustavila milicija, ali su nas pustili. Radnike smo sreli prije posljednjeg tunela, išli su pješke. Urezale su mi se nekolike scene - mnogi su nosili slomljene kišobrane, a jedan je oko vrata nabio polomljenu veliku Titovu sliku, samo onako okvir natakao. Kada sam ih pitao šta je, rekli su mi da su ih specijalci napali suzavcima i da ima povrijeđenih, ali i poginulih niz te strane dolje”, prisjetio se čuvenog događaja Đukanović.

Smijenjeno rukovodstvo mislilo dobro Crnoj Gori: Đukanović
Smijenjeno rukovodstvo mislilo dobro Crnoj Gori: Đukanovićfoto: Luka Zeković

Sezona crnogorskih “mitinga solidarnosti” započetih u ljeto 1988. u Titogradu i Nikšiću, a koji su dirigovani iz Beograda na krilima srpskog nacionalizma i socijalnog nezadovoljstva, nastavila se i u jesen te godine.

Istog dana kada je u Vojvodini, po diktatu Slobodana Miloševića, srušeno rukovodstvo pokrajine, iz titogradskog giganta “Radoja Dakića” na radničkom skupu čulo se - “gladni smo, hoćemo hljeba”...

Osvanuo je 7. oktobar kada su nakon skupa u krugu fabrike oko 15 časova metalci “Radoja Dakića” sa grupom studenata izašli ispred Skupštine, gdje su se duboko u noć za mikrofonom mijenjali govornici...

Kasno u noć partijski vrh je na sjednici oštroumno ocijenio da mitinzi nijesu spontani, već instruisani sa strane, te da prijete ustavnom poretku SFRJ. Donijeta je i odluka o vanrednim mjerama, zbog čega je u zoru načelnik Uprave milicije RSUP-a Božidar Radonjić na vratima Skupštine uzviknuo čuvenu naredbu: “Milicijo, postupi po naređenju”!

Milicija i specijalni vod rastjerali su demonstrante, a miting u Titogradu je nakon 15 časova “ugušen” 8. oktobra oko 6 sati ujutro, kada na ulicama više nije bilo nikoga. Specijalne snage SUP-a i SDB-a imale su operativne podatke da željezarci iz Nikšića neće tako lako odustati od mitinga, pa su tog jutra u mjestu Drenoštica na magistrali napravili blokadu. Da je milicija očigledno odabrala pogrešno mjesto za blokadu, bilo je jasno već u prvom naletu, kada su radnici lako probili policijski “čep” na magistrali. Četiri kilometara niže ka Podgorici u mjestu Jovičin kuk ili Žuta greda specijalne snage su ispalile suzavce na radnike, a kasnije su u izvještajima tvrdili da su to učinili jer su ih “željezarci gađali flašama i kamenicama”...

Miting solidarnosti u Titogradu
Miting solidarnosti u Titogradufoto: Arhiva Vijesti

Tadašnji komandant Specijalne jedinice Vesko Pešić preko megafona umirivao je radnike i tražio da se vrate u Nikšić, a kada ga nijesu poslušali ispaljeni su prvi suzavci. U gustom dimu - došlo je do meteža, a dio radnika spas od specijalnog voda potražio je preskakanjem zaštitne bankine i skokom niz strme litice, priča Đukanović.

“Autom smo se vratili dolje ka Tunjevu, gdje je sada konoba. Sreo sam jednu ženu koja mi je rekla: ‘Skakali su ljudi niz ove strane’. Ona mi je kazala da ima nekoliko povrijeđenih, te da je jedan radnik dobro povrijeđen. Nije znala da kaže gdje su ti povrijeđeni ljudi. Otišli smo direktno u bolnicu u Nikšić, direktor je tada bio dr Ratko Perović i on me je obavijestio da su povrijeđena četiri radnika, od čega jedan teže. Obišao sam ih odmah i vidio da su van životne opasnosti”, ispričao je Đukanović, koji tvrdi da je u vrijeme AB revolucije bio protiv radničkih protesta, te da je na sve načine pokušavao da umiri bunt metalaca i vrati ih u fabričke pogone.

“Dobili smo batine”, uz ove povike kolona pokislih radnika Željezare je nakon susreta sa milicijom kod Žute grede ušla u Nikšić, gdje je napravljen skup ispred zgrade Opštine.

“U zgradi Opštine održan je sastanak, jer je nakon akcije specijalaca bio veliki revolt radnika. Tražili su ostavku sekretara unutrašnjih poslova Lazara Đođića, nakon čega smo otišli u Željezaru”, naveo je Đukanović. Narednog dana radnici Željezare su se ponovo okupili u krugu fabrike.

“Glasine su bile razne tog dana, odjednom se pronijela informacija da je jedan povrijeđeni radnik umro. Nakon toga stampedo, hoće da idu, zaustavimo ih i provjerimo u bolnici i doktori kažu da to nije tačno. Odjednom, čuje se iz mase umro je ovaj drugi povrijeđeni drug. Cijeli dan je tako talasalo, talasalo... Krenuli su ka gradu, ali sam ih kolima sustigao i pozvao doktora Perovića da dođe ispred sindikalne prostorije Željezare. Tu smo se našli i on im je iznio podatke, ali nije bilo sile, tražili su da se ide dolje. Na čelu kolone nosili su se transparenti i zastave, klicalo se i Jugoslaviji, Titu, Kosovu i bratstvu i jedinstvu... Krenuli smo pored Opštine do Trga, ali pošto je zastava Jugoslavije bila na čelu te radničke kolone, znate čudo je zastava, onda smo okrenuli lijevo ka Željezari. Tu je nastalo komešanje, neki su htjeli da idu u Titograd, ali su se ipak vratili u kolonu kuda je zastava odmicala ka fabrici”, prisjetio se tadašnji direktor Željezare, koji je kao mašinac još od 1965. godine bio na rukovodećim mjestima u toj fabrici.

“Sjećam se da se Banjo Bulajić vratio sa puta. Onda smo otišli do Željezare, gdje je zasjedao Radnički savjet i tada su donijeti zaključci da se traži da dođe predsjednik Predsjedništva Crne Gore Božina Ivanović. Stav u Predsjedništvu je bio da ne dolazi Ivanović, već da pošalju Radivoja Brajovića, koji je bio cijenjen u Željezari i da će on najbolje stupiti u kontakt sa radnicima i smiriti nemire. Moram da naglasim jednu stvar, za sve vrijeme AB revolucije, mislim da Služba državne bezbjednosti nije obavila svoj posao, nijesu imali dobre procjene cijele situacije i čovjek koji je stalno sa mnom kontaktirao bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća Ilija Čuljković. A ovi iz DB-a bogami slabo”.

Za 10. oktobar, dva dana nakon Žute grede, zakazan je skup radnika u krugu Željezare. Međutim, oko 10 časova, kada su se gasila postrojenja za topljenje čelika, ispred kapije giganta stizala je nenajavljena podrška.

“Počeli su da pristižu radnici iz drugih OUR-a, iako smo već dali obavijest da mogu doći samo po predstavnik ‘Boksita’, ‘ŠIK Javorka’, Medicinskog centra, škola... Već negdje oko 13 časova ispred kapije su doveli i djecu iz OŠ ‘Mileva Lajović Lalatović’, a njih su poređali tik na sama vrata fabrike. Držali smo zatvorene kapije. Prvo su došli boksitaši sa onim njihovom rudarskim zastavama, pa onda studenti iz doma, pa kadar iz bolnice u bijelim mantilima, masa je to bila. Kako se povećavala masa, preko motorole zvao me je šef obezbjeđenja i rekao: ‘Direktore, izginuše djeca, pritisli su ih na kapiju’. Odmah sam mu rekao da otvori. U krugu je već tada bilo sigurno preko 10.000 ljudi. Tražili su radnici ostavku Lazara Đođića, ali i Božine Ivanovića i prvi put člana predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Vidoja Žarkovića. Revolt je izazvala i Đođićeva nesmotrena izjava da je razbijena blokada kod Žute grede, te da nijesu pušteni radnici ka Titogradu i da nema povrijeđenih”, prepričao je Đukanović vruće događaje iz metalskog kruga. Đukanović se prisjetio da je nakon njega riječ uzeo Radivoje Brajović, član predsjedništva RCG, ali da od galame nije mogao da govori...

“Posebno su bili bučni pojedini iz Medicinskog centra, sjećam se jedne doktorke koja je histerisala ispod bine, a onda nakon toga masa prosto poludi. Na zidu fabrike je bila velika slika, mural Ljuba Čupića kod zamajca, velikog točka prečnika oko 12 metara. Rade je u jednom trenutku rekao: ‘Kunem se čašću Ljuba Ćupića da ću dati ostavku’ i onda su ga radnici pustili da govori. Smirila se masa, koja se nakon toga razišla. Brajović je tražio da odmah obiđe Željezaru, a sa nama je u šetnji bio i predsjednik Opštine Stevo Goranović. Neki radnici su prilazili Brajoviću i izvinjavali se, pojašnjavali da to nije bio stav većine”, ispričao je tadašnji drugi čovjek fabrike, u kojoj je 1988. radilo 4.500 hiljade ljudi, sa prosječnom platom od oko 700 maraka...

Zborom u Željezari je na kratko umiren oktobarski talas nezadovoljstva. Tri mjeseca je tinjalo političko nezadovoljstvo, a u decembru te godine se pojavio Komitet studentske omladine na čijem čelu su bili Momir Bulatović, Ljubiša Stanković, Ivan Brajović i braća Aco i Milo Đukanović...

U osvit 1989. godine uslijedili su mitinzi i događaji 9, 10. i 11. januara, kada je pod pritiskom radnika, ali i studentskog podmlatka partije, vremešni rukovodeći sastav podnio ostavke...

Bez garancija da će Željezara biti mirna

Uoči Božića 1989. kasno popodne održan je sastanak crnogorskog partijskog vrha u zgradi Centralnog komiteta sa dvojicom predstavnika Željezare.

“Na sastanku je bio kompletan partijski vrh. Od Banja Bulajića i mene je traženo da kažemo da li možemo garantovati da će Željezara biti mirna, a mi smo rekli da to ne možemo reći ukoliko ostavke ne daju Lazar Đođić i Božina Ivanović. Tada je jedini malo više od nas situaciju shvatao Savo Šekarić, izvršni sekretar CK Crne Gore, koji je još te noći predložio partiji da daju ostavke, ali to nije prihvaćeno”, priča Vojin Đukanović.

Nakon pada državnog vrha, i u krugu fabrike “Boris Kidrič” došlo je do smjene kompletnog rukovodećeg kadra.

“Cilj je bio da se sve ukloni što je bilo procrnogorski orijentisano. Sjednica Radničkog savjeta je održana 10. januara, na kojoj sam ponudio ostavku i rekao da ako ne mogu da organizujem proizvodnju, onda i ne želim da budem direktor. Kasnije je održan i svojevrsni referendum, na kojem rukovodeći kadrovi Željezare nijesu dobili povjerenje, izuzev onih koji su bili prosrpski orijentisani. Mislim da su glasovi od pogona do pogona falsifikovani, jer bi Bulajić sigurno prošao, s obzirom na to da je uživao veliko povjerenje radnika. Nakon tog sumnjivog referenduma u fabrici, podnijeli smo ostavke”.

Nakon januarskog prevrata u aprilu 1989. određen je mandatar Radoje Kontić, a smijenjenom direktoru Željezare ponuđeno je da, iako je, kako tvrdi, bio protiv AB revolucije, bude ministar privrede.

“Tome je bilo dosta otpora i to baš od ljudi koje sam lično godinama jurio po Željezari kao lopove. O jadu sam se bio zabavio sa lopovima, 90 odsto vremena sam proveo jureći ih da ne kradu željezo”, ispričao je Đukanović. On je ministar privrede bio i u Vladi Mila Đukanovića 1992. godine, a onda je na poziv tadašnjeg mlađanog premijera od njega traženo da preuzme nikšičku Željezaru.

“Odbijao sam to više puta, a onda mi je Milo drugi put rekao: ‘Mislim da bi trebalo bi da ideš, jer je to interes Republike’. Došao sam u vrijeme sankcija, u užasnim vremenima, tako da smo na ivici zakona, tih godina uspjeli da spasimo Željezaru i održimo proizvodnju”, rekao je Đukanović.

Kao član DPS-a Vojin Đukanović je bio i pred­sjed­nik Uprav­nog od­bo­ra KAP-a i član Od­bo­ra di­rek­to­ra Elek­tro­pri­vre­de Nik­šić...

Protesti počeli u vrijeme inflacije, ali i najveće proizvodnje

Đukanović kaže da je u vrijeme istorijskih događaja u cijeloj Jugoslaviji bila teška situacija u privredi, ogromna inflacija, ali i spoljni dug...

“Tada smo zbog rekonstrukcije Željezare za kredite dugovali oko 120 miliona dolara. U to vrijeme je bila maksimalna proizvodnja u Željezari, plate su bile redovne. Počinju tada politički događaji u Jugoslaviji, a datira to još od 1974. godine i promjene Ustava, kada su jugoslovenske republike dobile veću samostalnost. To Srbiji, nakon dolaska Slobodana Miloševića, nije odgovaralo i počinje borba da se pita samo Beograd, a to se odnosilo i na Crnu Goru, BiH, Hrvatsku”, priča Đukanović i tvrdi da je u Crnu Goru tada stizala “stravična propaganda od Srpske akademije nauka i umjetnosti, ali i Crnogoraca koji su radili u Beogradu”...

“U to vrijeme je bilo dobro partijsko rukovodstvo, koje je dobro mislilo Crnoj Gori. To su bili Vidoje Žarković, Marko Orlandić, Miljan Radović, Veselin Đuranović... Srbija je, godinu prije ovih događaja, sredila stanje u dvije pokrajine - smijenjeni su ljudi na Kosovu i postavljeni poslušnici i u Vojvodini. Od mitinga na Kosovom polju, gdje je krenuo Miloševićev uspon, bio je veliki uticaj na Nikšić, ali i Željezaru. Odvraćao sam radnike, ali se nije moglo, jer su bili zavedeni velikosrpstvom i branjenjem Kosova. To je podgrijavano svaki dan, a ljudi su vjekovima podizani na tom kosovskom mitu i lako ih je bilo zavesti. Srpski partijski čelnici, ali i ljudi iz SANU, u toj navodnoj priči odbrane Kosova od albanskog nacionalizma, uz ugrožene Srbe ubacili su i Crnogorce, iako istorija i dokumentacija drugačije to tretiraju”.

Preporučujemo za Vas