- ‘’Dajkovića ti, brate moj, finansira srpska služba. Čitao sam to u nekim crnogorskim medijima.''
- ''E moj brate, veze ti nemaš...Dajkovića finansira ruska služba. Tekstove mu prenose ruski mediji. Gledao sam svojim očima.''
- ''Momci, iskulirajte. Vidio sam da ga Vijesti pumpaju svako malo, tekst mu bješe cijeli dan na naslovnu stranu. Prodao se Amerikancima.''
- ''Ja sam Boga mi čuo da iza Dajkovića stoji Duško Knežević.'' – ''E nije nego Daka Davidović!''
Otprilike ovako glase podgoričke priče – dabome, uz Dojč kafu – kad se spomene moje ime u kontekstu podgoričkih izbora. Svega ima, a istine ni na vidiku. Znam da živimo u podneblju u kom su ljudi skloni da vjeruju u teorije zavjere, tajne službe i masone, ali u mom slučaju zaista nema ničeg džejms-bondovskog, niti naročito intrigantnog.
Godinama sam djelovao kao student i opozicioni aktivista: Pisao kolumne, bio hapšen, osuđivan, pa čak i prebijan – čemu kao spomenik svjedoči moj krivi nos. Svakom svojom porom sam se borio za ono u šta vjerujem. Stekao sam regionalnu prepoznatljivost zahvaljujući društvenim mrežama putem kojih sam prenosio litije tokom odbrane svetinja. Kada sam shvatio da sam dobio publiku, počeo sam da snimam različite video spotove usmjerene protiv režima Mila Đukanovića.
Montažu sam učio na internetu, supruga se izvještila u snimanju telefonom, a ideje i inspiraciju smo tražili u prostranstvima mašte. I, sudeći po milionima pregleda, uspjevali u tome. Eto, u tome leži sva intriga smještena u pitanje: ''Otkud sad ovaj Dajković? Mora da ga neko finansira.''
Kada sam počeo da ozbiljno razmišljam o kandidaturi za Gradonačelnika Podgorice? Pa istog trenutka kad sam putem društvenih mreža pozvao ljude da nam daju potpis za osnivanje partije i kada se za osam sati skupilo trista ljudi ispred naše kancelarije da potpisom kod notara daju podršku.
''Čovječe, više nisi sam.'' – pomislio sam i shvatio da imam obavezu prema onoj grupi ljudi koja mi vjeruje i koja prati moj rad. A onda je sve počelo da se odvija munjevitom brzinom: Formiranje tima mladih intelektualaca, pisanje programa, učlanjivanje stotina članova, formiranje podgoričkog i zetskog odbora, novi spotovi sa milionskim pregledima, formiranje Foruma mladih, Foruma Žena, Predsjedništva, pa sve do hiljaditog člana Slobodne Crne Gore.
A onda smo lijepo sjeli i rekli: Podgorica mora dobiti novu, čistu i modernu političku ponudu koja ne pripada ni Milovoj, a ni Zdravkovoj Crnoj Gori. Riječju: Da ovi odu, a da se oni ne vrate. Napisali smo superioran program za Podgoricu i Zetu u deset tačaka, simbolično nazvan ''Čista desetka'' i krenuli u razgovore sa ljudima širom grada. Nismo željeli da ulazimo u tuču oko fotelja i funkcija, niti da napadima na druge stičemo bezlične političke poene.
Naši medijski nastupi su moderni, drugačiji, šarmantni, nerijetko duhoviti, ozbiljni i, najvažnije, svojstveni našoj mladosti. Ipak, svjesni smo da ovo neće biti izbori između Ivana Vukovića i Vladislava Dajkovića, već izbori između laži i istine, korupcije i čistih namjera, između već viđenog i jedne nove ideje, između okoštale partije i nove generacije mladih ljudi koji su spremni da preuzmu odgovornost. Između, ako smijem tako reći – Dobra i zla.
Voz Slobodne Crne Gore je krenuo ka budućnosti, a na stanici ostaju korumpirani ostaci Milove zaostavštine koja je odavno zastala u prošlosti.
A ti, čitaoče, trebaš znati jedno: U meni imaš prijatelja, makar i nikad ne glasao za mene. Glasaj za sebe.
Znam da nećeš pogriješiti. Predugo smo učili na sopstvenim greškama.
Autor je predsjednik Slobodne Crne Gore
Mr Vladislav Dajković
PROMO
