uputili pismo

Akcija za ljudska prava pisala Abazoviću, Kovaču i Đeki: Dodatno uskladiti Temeljni ugovor sa pozitivnim pravom

"Imajući u vidu da bi zaključivanje ugovora u ovoj formi moglo da dovede do postupka ocjene njegove ustavnosti, te nepotrebnih društvenih i političkih tenzija, smatramo da bi bilo razumno tekst dalje unaprijediti"

14344 pregleda 35 komentar(a)
Foto: HRA
Foto: HRA

Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava (HRA) uputila je pismo premijeru Dritanu Abazoviću, ministru pravde Marku Kovaču i ministru ljudskih i manjinskih prava Fatmiru Đeki kako bi se dodatno uskladio sadržaj teksta Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve sa pozitivnom pravom.

Iz te nevladine organizacije u saopštenju poručuju da je posebno neophodno usklađivanje u pogledu "eksteritorijalnog statusa objekata vjerske zajednice i dr, da se precizira i terminološki prilagodi Zakonu o slobodi vjeroispovjesti i pravnom položaju vjerskih zajednica, odnosno građanskom, tj. sekularnom karakteru države koju Vlada zastupa."

"Imajući u vidu da bi zaključivanje ugovora u ovoj formi moglo da dovede do postupka ocjene njegove ustavnosti, te nepotrebnih društvenih i političkih tenzija, smatramo da bi bilo razumno tekst dalje unaprijediti", piše u saopštenju HRA.

Pismo Akcije za ljudska prava prenosimo integralno

"Poštovani gospodine Abazoviću,

NVO Akcija za ljudska prava pozdravlja odluku Vlade da objavi usklađenu radnu verziju „Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve“ na svom sajtu.

Iako nijeste uputili poziv na javnu raspravu o ovom dokumentu, imajući u vidu da je njegov sadržaj već izazvao znatne proteste, upoznali smo se s njegovom sadržinom.

Ukratko, smatramo da je potrebno da se tekst ugovora dodatno uskladi sa pozitivnim pravom, posebno u pogledu eksteritorijalnog statusa objekata vjerske zajednice, da ga treba precizirati i terminološki prilagoditi Zakonu o slobodi vjeroispovjesti i pravnom položaju vjerskih zajednica, odnosno građanskom, tj. sekularnom karakteru države koju Vlada zastupa. Imajući u vidu da bi zaključivanje ugovora u ovoj formi moglo da dovede do postupka ocjene njegove ustavnosti, te nepotrebnih društvenih i političkih tenzija, smatramo da bi bilo razumno tekst dalje unaprijediti.

Prije nego što predočimo konkretne primjedbe, napominjemo da smo imali u vidu da je prilikom sklapanja ugovora sa vjerskim zajednicama, kao što je Srpska pravoslavna crkva, Vlada Crne Gore ograničena Ustavom Crne Gore i važećim zakonima. Ustav propisuje građanski, odnosno sekularni karakter države, a Zakon o slobodi vjeroispovjesti o pravnom položaju vjerskih zajednica da se “pojedina pitanja od zajedničkog interesa za Crnu Goru i jednu ili više vjerskih zajednica mogu urediti ugovorom koji zaključuju Vlada Crne Gore i vjerske zajednice” (čl. 10), pri čemu se podrazumijeva da ti ugovori ne mogu da odstupaju od zakona Crne Gore, jer Vlada sama nije ovlašćena da ih mijenja bilo kakvim ugovorom, bez djelovanja Skupštine. Drugim riječima, ugovori koje Vlada zaključi sa Srpskom pravoslavnom crkvom ili drugim vjerskim zajednicama u svemu moraju biti u skladu s važećim zakonima Crne Gore imajući u vidu ograničenje iz člana 11 stav 2 Ustava.

S druge strane, Temeljni ugovor Crne Gore i Svete stolice, tj. države Vatikan, ima karakter međunarodnog ugovora, koji je ratifikovala Skupština Crne Gore, pa on ima zakonsku snagu, i njime se moglo odstupiti i od važećih zakona.

Prelazimo na konkretne primjedbe na tekst predloženog ugovora.

(1) Kako je pomenuto, Zakon o slobodi vjeroispovjesti daje ovlašćenje Vladi da zaključi “ugovor” sa vjerskim zajednicama, a ne “temeljni ugovor”, kako je nazvan sporazum koji Vlada namjerava da zaključi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Naziv “temeljni ugovor” se koristio jedino prilikom zaključivanja međunarodnog ugovora sa Svetom stolicom, tj. državom Vatikan, koji je Skupština Crne Gore naknadno ratifikovala, dok su sa ostalim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori zaključivani ugovori. Primjera radi, i Republika Hrvatska je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), koji je zaključila 2002. godine, nazvala „Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa“, što je naziv u skladu s njenim Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (čl. 9), koji je u tom dijelu isti kao crnogorski zakon, pa bi isti naziv bilo primjerenije koristiti i za ugovor Crne Gore sa SPC.

(2) U dijelu Preambule pored odredbi međunarodnog prava, Ustava Crne Gore i pravnih načela, Vlada Crne Gore se, neovlašćeno, pozvala na „kanonsko pravo“. Kanonsko pravo je crkveno pravo, koje Crnu Goru ne obavezuje, i na koje ona nije ovlašćena ni da se poziva, jer je država svih građana, među kojima su i nevjernici i vjernici koji pripadaju različitim vjerskim zajednicama. Poređenja radi, u Temeljnom ugovoru Crne Gore i Svete Stolice, Crna Gora se pozvala samo na ustavna načela, dok se Sveta Stolica pozvala na svoje dokumente Drugoga vatikanskog sabora i kanonsko pravo.

(3) U vezi gore navedenog, ukazujemo i da terminologija koja se koristi u Ugovoru nije u skladu s karakterom građanske, sekularne države, u čije ime se ugovor zaključuje, i nije usklađena sa Zakonom o slobodi vjeroispovjesti i pravnom položaju vjerskih zajednica. Religiozne izraze poput “sloboda vršenja apostolske jevanđelske misije”, “od apostolskih vremena”, “hirotonija”, “pastirska briga”, i sl. pravni poredak Crne Gore ne poznaje i građani koji nijesu vjernici SPC nijesu dužni da ih razumiju ili upotrebljavaju. Iako je, vjerovatno, u pitanju izraz poštovanja prema vjerskoj zajednici, terminologija ugovora koju zaključuje građanska, sekularna država, morala bi biti prilagođena svetovnoj, zakonskoj terminologiji, koja se i koristi u pomenutom Zakonu o slobodi vjeroispovjesti i pravnom položaju vjerskih zajednica koji, npr. umjesto “pastirske brige” koristi termin “vjerska duhovna briga” i sl. Dobar primjer je i ugovor koji je Republika Hrvatska zaključila sa SPC, gdje se umjesto “hirotonije” koristi termin “imenovanje”, itd.

(4) Zabrinjava odredba člana 2 kojom se dopušta SPC da vrši “javnopravna ovlašćenja” u Crnoj Gori u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC. U tekstu nije definisano o kakvim se to “javnopravnim ovlašćenjima” radi. Zakon o slobodi vjeroispovjesti i vjerskim zajednicama ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja. Ugovori sa drugim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori ne predviđaju javna ovlašćenja tih zajednica.

(5) Sporno je ugovaranje posebnog, eksteritorijalnog statusa objektima u vlasništvu SPC, odredbom čl. 7 st. 6 da u оbjektima i prоstоrima iz stava 3 оvоg člana državni оrgani “ne mоgu preduzimati bezbjednоsne mjere bez prethоdnоg оdоbrenja nadležnih crkvenih оrgana, оsim u slučajevima kada tо nalažu razlоzi hitnоsti zaštite živоta i zdravlja ljudi”. Nejasno je šta se podrazumijeva pod “bezbjednosnim mjerama”, da li se to odnosi i na lišavanje slobode po nalogu državnog tužioca ili i suda? U svakom slučaju, nije nam poznato da je ovakav izuzetak dozvoljen bilo kojim važećim zakonom, npr. Zakonom o unutrašnjim poslovima, Zakonikom o krivičnom postupku ili Zakonom o nacionalnoj bezbjednosti, ili ratifikovanim međunarodnim ugovorom. Ako smo u pravu, onda Vlada nije ovlašćena da takav ustupak pruži SPC, drugim riječima, ovakva odredba je ništava.

Tačno je i da je ista takva odredba ugovorena sa Svetom Stolicom. Međutim, Temeljni ugovor sa Svetom stolicom je međunarodni ugovor, zaključen sa drugom državom, koji je ratifikovan, što znači da ga je potvrdila Skupština Crne Gore, koja je time odredbe toga ugovora izdigla na nivo zakona, tj. lex specialis-a. Međutim, Zakon o slobodi vjeroispovjesti i pravnom položaju vjerskih zajednica ne predviđa da se ugovori Vlade sa vjerskim zajednicama ratifikuju, pa se ugovori kakav je ovaj sa SPC, moraju kretati strogo u granicama postojećeg zakonskog okvira. Sa Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom je ugovoreno da će se njihove nadležne vjerske vlasti prethodno „obavijestiti“, a ne da će se od njih tražiti prethodno „odobrenje“ za preduzimanje bezbjednosnih mjera. Međutim, ni ovo „prethodno obavještavanje“ vjerskih zajednica nije propisano bilo kakvim zakonom, a može ugroziti primjenu zakona i prava drugih, pa smatramo da ni prethodna Vlada nije bila nadležna da takav ustupak ugovori, jer nije ovlašćena da derogira zakon. Drugim riječima, smatramo da su takve odredbe u tim drugim sporazumima ništave. Ukazujemo i da ugovorom između Republike Hrvatske i SPC takva odredba uopšte nije propisana.

(6) U predloženom ugovoru sa SPC, kao i u ugovorima koje su ranije vlade zaključivale sa vjerskim zajednicama, nalaze se suvišne odredbe, koje stvaraju pravnu nesigurnost, jer odstupaju od teksta važećih propisa tako što ih nepotpuno prikazuju.

(6.1.) Nejasno je zašto je potrebno predvidjeti odredbu koja propisuje: “Tajna ispоvijesti je u pоtpunоsti i uvijek nepоvrediva” (član 9). Istu odredbu sadrži i Temeljni ugovor Crne Gore i Svete Stolice, dok je, na primjer, ugovor između Hrvatske i SPC ne sadrži. Ako je cilj ove odredbe bio da se zaštiti tajnost ispovijesti i zabrani svjedočenje sveštenih lica pred sudom i spriječi odavanje ispovijesti koju mu vjernik povjerava kroz taj obred, ona je nepotrebna, jer takva odredba već postoji u Zakoniku o krivičnom postupku Crne Gore u čl. 108 st. 1 tač. 3. Vjerski ispovjednik je lice koje ne može biti saslušano u svojstvu svjedoka, jer bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne. Međutim, ovdje ukazujemo da je Krivičnim zakonikom Crne Gore predviđeno krivično djelo - Neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela (čl. 385), koje se odnosi i na vjerskog ispovjednika, odnosno i na saznanje koje dobije prilikom ispovjesti, jer zakonodavac nije izričito izuzeo vjerskog ispovjednika iz primjene te odredbe, kao što ga je izuzeo npr. kod krivičnog djela neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca (vidi čl. 386 st. 3 KZCG). Prema tome, treba imati u vidu da Vlada vjerske službenike SPC ovim ugovorom ne može da izuzme od primjene člana 385 KZCG.

(6.2.) Nerazumljivo je i zašto se u članu 7, stav 4 ugovara obaveza države da, u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvu Mitropolije crnogorsko – primorske, Eparhije budimljansko – nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko – hercegovačke i njihovih crkveno - pravnih lica kojima pripadaju. I ova odredba djeluje suvišno, jer je to pitanje već regulisano pravnim poretkom Crne Gore za sva fizička i pravna lica i sve vjerske zajednice.

(6.3.) Nije jasna svrha odredbe iz čl. 16 Ugovora koja predviđa da država jemči pravo roditeljima i staraocima da svojoj djeci obezbijede vjersko obrazovanje u skladu sa sopstvenim uvjerenjima, jer je ona već propisana Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, ali potpunije, jer je tim zakonom propisano da je za učešće maloljetnika u vjerskoj pouci, pored saglasnosti roditelja, odnosno staratelja, potrebna i saglasnost djeteta starijeg od 12 godina (čl. 51 st. 2). Takođe, Ugovorom se predviđa da se pravоslavna vjerska nastava u javnim škоlama “mоže regulisati” u skladu sa pravnim pоretkоm države. Javno obrazovanje u javnim ustanovama Crne Gore je svjetovnog karaktera i religijsko djelovanje u školama nije dozvoljeno, osim u onim srednjim školama koje su licencirane kao srednje vjerske škole. Diskutabilno je zbog čega je sada potrebno ova pitanja dodatno uređivati ugovorom ako su ona već uređena zakonom i to znatno preciznije.

(6.4.) Konačno, sadržaj Preambule, u kome se navodi da je “Hrišćanska crkva na prostoru Crne Gore prisutna još od apostolskih vremena i njenog kontinuiteta…” je takođe suvišan, jer govori o “Hrišćanskoj crkvi” koja nije strana ugovornica. Ovakvu odredbu takođe ne sadrži, na primjer, ugovor koji je Hrvatska zaključila sa SPC.

Naša je namjera bila da u kratkom roku doprinesemo sagledavanju odredaba radne verzije ugovora u svjetlu pravnog poretka Crne Gore, u opštem interesu poštovanja Ustava i građanskog i demokratskog karaktera Crne Gore, koja poštuje ljudska prava svih koji žive u njoj."