Premijer Dritan Abazović mi je ulio nadu da će Crna Gora ostati na euroatlantskom putu i učiniti dodatne napore za razvoj institucija, oslobođenih unutrašnjih i vanjskih uticaja, kazala je bivša pomoćnica zamjenika državnog sekretara odbrane Sjedinjenih Američkih Država Debra Kagan.
Kagan, koja je bila učesnica konferencije Transatlantske liderske mreže u Vašingtonu u intervjuu za “Vijesti” ocjenjuje i da je izgubljena šansa da Rusija u doglednoj budućnosti postane partner ili članica NATO-a nakon invazije na Ukrajinu i da će promjena evropskog pejzaža biti generacijska.
Iz publike ste bili aktivni na važnom panelu o neliberalnim demokratijama u Evropi. Koji su Vaši zaključci?
Često zaboravljamo na krhkost novih demokratija. Često postoje žene i muškarci koji kao zapeti čekaju da iskoriste podjele, ljutnju, ekonomske probleme, da potkrijepe vlastiti značaj i svoje prečesto skrivene želje da postanu autokratski vladari. Ovi ljudi su malo ili nimalo zabrinuti za probleme sa kojima se suočavaju njihova društva, ali rade efikasan posao pretvarajući se da to čine kako bi mogli preuzeti moć i dijeliti usluge vrlo malom broju. Oni padaju na očajnike koji vjeruju da su ih njihovi takozvani demokratski lideri zaboravili. Uloga slobodnih i nezavisnih medija, smatram, nije da napadnu one građane koji iz očaja podržavaju uspon ovih sebičnih autokrata, što štampa u Sjedinjenim Državama čini prečesto, već da se fokusiraju na same autokrate i kako svojim povratkom na totalitarnu vlast vode svoja društva u propast.
Vi ste istaknuti saradnik TLN u oblasti energije i vodite energetske projekte TLN Track II u istočnom Mediteranu. U svjetlu ruske invazije na Ukrajinu, recite nam šta mislite o energetskoj situaciji u Evropi?
U vojnim i odbrambenim krugovima postoji stara izreka da sigurnost i sigurnost nečije zemlje nikada ne treba biti vezana za jednu tačku neuspjeha. U vojnom smislu to znači da nikada ne bi trebalo da zavisite o jednom izvoru, bilo da se radi o drugoj zemlji ili industriji, da biste bili sposobni da branite svoju zemlju. Svi smo vidjeli nestašice koje su porasle tokom kovida zbog ogromne globalne zavisnosti o stvarima koje proizvodi Kina. I želim da mislim da su te užasne lekcije bile poučne u tome kako dobavljamo te osnovne stvari za naše nacije u budućnosti. Jeftino i lako često su neprijatelji zdravog razuma i najbolje prakse i bojim se da previše zemalja neće uspjeti naučiti iz katastrofa u lancu nabavke povezanih s kovidom. Postoji obilje globalnih zaliha energije, ali je veliki dio Evrope, rekla bih, glupo odlučio da svoju energetsku budućnost, svoju tačku neuspjeha, ako hoćete, stavi u ruke Vladimira Putina. Mnogi od nas u SAD-u, pa čak i drugi u Evropi, upozoravali su da se nedostatak diversifikacije energetskih resursa neće dobro završiti. A sa ili bez ruske invazije na Ukrajinu, ovo se moralo loše završiti za veliki dio Evrope. Alternative Rusiji postoje, ali Njemačka, Austrija, Francuska i drugi, čak i nakon posljednjeg pokušaja Rusije da prekroji mapu svijeta, i dalje su mislili da bi nekako mogli izbjeći okrivljavanje Rusije kako bi dragocjeni plin nesmetano tekao u Evropu. Dio toga bila je i prenagljena odluka nekih evropskih zemalja da preventivno ukinu fosilne, pa čak i nuklearne, prije nego što dođe do obimnih i učinkovitih zamjena. Ovo je bilo izuzetno loše planiranje. Rezultat za mnoge od ovih zemalja je potpuna suprotnost prihvatanju obnovljivih izvora, uglavnom zato što nije proizvedeno dovoljno energije, skladištenje baterija za vjetar i solarnu energiju još je godinama daleko od toga da bude adekvatno rješenje, a tehnologija mreže je stara, slaba i nije uspjela održati sa pametnim rješenjima koja su mu potrebna da efikasno isporučuje energiju, posebno obnovljivu energiju domaćinstvima i preduzećima. Pogotovo teška industrija se još uvijek jako oslanja na fosile, tako da će se bez adekvatnog snabdijevanja plinom dio ove proizvodnje morati zatvoriti. Možda je jedan od najgorih ishoda ovog snabdijevanja energijom usredsređene na Rusiju, to što Njemačka, između ostalih zemalja, sada sagorijeva više uglja nego prije i što je kao rezultat toga došlo do slučajnog porasta emisija ugljenika, drugim riječima, vraćanje unazad u pogledu klimatskih promjena.
U Vašoj bogatoj diplomatskoj karijeri u SAD-u, naišli ste i na Crnu Goru u jednom momentu. Kakvi su Vaši utisci o zemlji, posebno o njenom političkom pejzažu?
Prvo da kažem da je Crna Gora prelijepa zemlja. Blagoslovljena je prekrasnim krajolikom i populacijom koja je gostoljubiva prema onima koji su zainteresovani da posjete i saznaju više o ljudima, kulturi i istoriji. Neću se zadržavati na unutrašnjopolitičkim raspravama, jer su to odluke za narod Crne Gore, a ne za nekog Amerikanca. Ali pošto se ova prelijepa zemlja nalazi usred strateški vitalnog dijela Evrope, Rusija je godinama posmatrala kao mjesto za miješanje i uticaj na NATO i Zapad. Rusija je svim silama pokušala da zaustavi ulazak Crne Gore u NATO i nije uspjela. A kada nije uspio, to nije spriječilo Putina da nastavi da pokušava da uruši demokratske institucije iznutra. Vjerujem da će budnost protiv ovih vanjskih uticaja, bilo da su ruski ili kineski, i dalje biti od ključnog značaja za Crnu Goru. Imala sam priliku i da u skorije vrijeme razgovaram sa Vašim premijerom Abazovićem, koji mi je ulio nadu da će Crna Gora ostati na euroatlantskom putu i učiniti dodatne napore za razvoj institucija, oslobođenih unutrašnjih i vanjskih uticaja.
Bavili ste se i pitanjima odbrane i bezbjednosti. Između ostalog, inicirali ste stvaranje prvog komiteta NATO-Rusija. S obzirom na Putinovu invaziju na Ukrajinu, mislite li da je šansa da Rusija ikada postane partner ili čak članica NATO-a izgubljena u doglednoj budućnosti?
Da. Promjena evropskog pejzaža će biti generacijska. Putin nije stigao tamo gdje jeste bez nekvalifikovane podrške ogromne većine ruskog naroda koji je podržao ovu užasnu invaziju i nije počeo da se okreće protiv njega sve dok ruski gubici nisu počeli da rastu. A današnji protesti su više o tome da ne žele da budu topovsko meso za Putinovu glupost, a manje o pogrešnosti cijele stvari. Proći će mnogo vremena prije nego što se ti stavovi imperijalne Rusije uhvate u koštac sa realnošću ovog vijeka, a do tada mislim da ne bi trebalo ni imati takve ideje.
Da li Vas je okupacija Ukrajine iznenadila? Većina evropskih političara poricala je tu mogućnost sve dok se to nije dogodilo. Takođe, imate li predviđanje kako bi se ovaj sukob mogao završiti?
Ne, nije me iznenadilo. Bila sam jedan od rijetkih koji su snažno osjećali da će Rusija ući, baš kao što sam mislila da će ući u Gruziju i u Moldaviju 1992. Ljudi u Evropi, mnogi koji žive geografski u susjedstvu, ili na granici sa Rusijom, Ukrajinu su dugo doživljavali kao sanitarni kordon, kao svojevrsni sigurnosni ventil koji ih štiti od ruskih grabežljivaca. Zbog toga se Njemačka uvijek osjećala sigurnije sklapajući poslove koje je sklopila s Rusijom, jer je vjerovala da njena neposredna sigurnost više nije ugrožena kada istočna Evropa i Baltik uđu u NATO. Previše je mnogima na Zapadu dalo lažni osjećaj sigurnosti. Putin i Rusija uopšte i Sovjeti pre njega, uvijek bi odgrizli samo onoliko koliko je Zapad dozvolio. Putin je testirao i otkrio je da Zapad nije voljan da ga prihvati i stoga je krenuo naprijed. I iskreno, sve do nedavnih ukrajinskih pobjeda, još je bilo nekih koji su mislili da ako samo možemo prebroditi ovaj “mali problem Ukrajine” možemo se vratiti u normalu. Ali ono normalno u proteklih 70 godina sada je zauvijek nestalo. A na svima nama, uključujući i Crnu Goru, je da definišemo i planiramo kuda idemo odavde i ne, ne dozvolimo da nam to definišu ruske prijetnje. Pobjeda je od suštinskog značaja i to znači da se cijela Ukrajina mora vratiti Ukrajini, uključujući ono što je Rusija ukrala 2014. Ovo je jedini način na koji se ovo može završiti koji će efektivno odvratiti Rusiju da to ikada učini drugoj zemlji.
Na konferenciji TLN čuli smo da su sankcije američke vlade neophodne prema svima koji krše vladavinu zakona i slobodu štampe. Slažete li se?
Sankcije svakako imaju svoje mjesto i u nekim slučajevima su bile vrlo korisne i dovele do pozitivnih ishoda, te ih neminovno očekujem i u budućnosti za sve one koji su se ogriješili o vladavini zakona i slobodu štampe. Ali politička, ekonomska i geostrateška stvarnost će gotovo uvijek pobijediti sankcije za ljudska prava, vladavinu zakona i slobode štampe.
Bonus video:
