Jelica Kurjak, bivša ambasadorka Srbije u Moskvi, smatra da je uticaj Rusije na zbivanja u Crnoj Gori značajan i da se u posljednjih nekoliko godina odvija uglavnom preko Srpske pravoslavne crkve (SPC).
U intervjuu “Vijestima” Kurjak naglašava da Rusija neće odustati od prisustva na Balkanu i u Crnoj Gori, mijenjaće taktike i transmisione mehanizme u skladu sa situacijama na terenu čak i onda ako ili kada Crna Gora bude bila u EU.
Sa druge strane, smatra ona, Zapad neće ostaviti ili se odreći stečenih pozicija na Balkanu, iako očigledno ima problem sa Crnom Gorom kao članicom NATO-a.
Prvi ruski izaslanici su još početkom 18. vijeka stigli na Cetinje. Sa druge strane, Crna Gora je u martu 2022. zvanično postala “neprijateljska zemlja Rusije”. Je li onda u pravu Aleksandar Šmelev, ruski analitičar koji se 2021. djeliminčno preselio u Crnu Goru, kada odnose dviju zemalja opisuje kao “tradicionalno bolje od drugih zemalja zapadne Evrope, zbog istorijske perspektive”.
Istorijske činjenice svakako ukazuju na vjekovnu zainteresovanost Rusije za područje Balkana, i u tom smislu i za Crnu Goru koja je dodatno bila interesantna zbog strateških težnji Rusije da izađe na topla mora. Sve do danas Rusija ima i te kako jasne interese prema Crnoj Gori, Srbiji i generalno prostoru Balkana, odnosno zapadnog Balkana.
To je jedna strana priče. Druga je da i u Crnog Gori, kao uostalom i u Srbiji, postoje djelovi istorije odnosa sa Rusijom koji su obilježeni mitologijom. Nekoliko faktora čine tu mitologizaciju još živom i dinamičnom. Prvo, to su slovenske i pravoslavne zemlje, sličnog jezika, tradicionalnih kulturnih vrijednosti, što je posebno važno, jeste da sve te zemlje imaju slične slavne borbe za oslobođenje, herojstvo u osnovi tih borbi i da međusobno nikada nisu ratovale. Rusija je uvijek sa takvim istorijskim bagažom imponovala i Crnoj Gori i Srbiji. Mitovi se vjekovima pothranjuju jer mitovi su uvijek dobro sredstvo za podsticanje naroda da zbija redove uz vlast u kriznim situacijama.
Ipak, Crna Gora je povodom rata u Ukrajini odlučila, za razliku od Srbije, da bez obzira na tradicionalno vjekovno prijateljstvo, zauzme jasnu poziciju i prikloni se Zapadu. Da je li to samo dokaz, kako kaže Srđan Darmanović, bivši diplomata, da je “u Crnoj Gori rasprostranjena mitomanija o tradicionalno prijateljskim odnosima”?
Nema spora da je vjerovanje i održavanje mitova o tradicionalnom prijateljstvu i istorijskom bratstvu sa velikim ruskim narodom snažno i i te kako prisutno. Zbog polarizacije društva na tradicionaliste, odnosno, na prosrpski i proruski blok s jedne strane, i prozapadnu orijentaciju dijela društva, s druge strane, vjera u spas u okrilju takvih vrijednosti oslanjanjem na stare prijatelje je snažna. Ipak, u sadašnjem istorijskom trenutku treba stalno imati u vidu da se radi o borbi političkih snaga za osvajanje vlasti.
Da li je Crna Gora, kako smatra dio ovdašnje javnosti, uživala neke posebne pogodnosti i privilegije upravo zbog tog “vjekovnog prijateljstva” ili je i takav stav dio “mitomanije”?
Ne bih stanje odnosa u tom period okarakterisala kao “posebno” iako je bilo neosporno prijateljski i blagonaklono. Mislim da se radilo prije svega o povoljnom trenutku i za Rusiju i za Crnu Goru. Za Rusiju jer je htjela da se ekonomski pozicionira u CG - kupovanje nekretnina, građenje škola, crkava, kupovine KAP-a, a za CG je bilo i te kako značajno da stekne podršku velike zemlje članice SB UN u pripremi izlaska iz tadašnje Zajednice Srbije i Crne Gore. Mitomanske floskule su sigurno korišćene u tom procesu.
Koliko je agresijom na Ukrajinu i onim što će uslijediti kao reakcija najvećeg dijela međunarodne zajednice Rusija zapravo znatno suzila prostor za djelovanje na Balkanu, pa i u Crnoj Gori?
Agresija Rusije na Ukrajinu je bespogovorno faktor koji je limitirao odnose sa Crnom Gorom. Uostalom, Crna Gora je osudila ruski upad u Ukrajinu i uvela sankcije Rusiji.
Odnosi sa Crnom Gorom jesu sigurno limitirani, ali Rusija se, čini se, nije odrekla ovog za nju važnog prostora na zapadnom Balkanu.
Bez obzira na manje ili veće uspjehe balkanskih zemalja, u tom smislu i Crne Gore, u približavanju evroatlantskim strukturama, Rusija nikad nije gubila interes za balkanske zemlje, čak je pojačavala uticaj mijenjajući sadržaje i taktike. To se dešava i nakon okupacije Ukrajine. Samo jedan primjer: kada je Ukrajinska pravoslavna crkva stekla autokefalnost, uticaj i aktivnosti Ruske pravoslavne crkve su postale mnogo veće u Crnoj Gori i Srbiji.
Rusija ima očigledno novu geostratešku politiku prema zapadnom Balkanu, pa i Crnoj Gori, imajući u vidu upravo promjene koje su nastale nakon početka agresije na Ukrajinu? Mogu li se definisati obrisi i glavni cilj te strategije?
Rusija ne odustaje i neće odustati od prisustva na Balkanu i u Crnoj Gori, mijenjaće taktike i transmisione mehanizme u skladu sa situacijama na terenu čak i onda ako ili kada Crna Gora bude bila u EU, a već je u NATO-u. Opet želim da podvučem da neodlučnost i sukobi snaga unutar Crne Gore, kao i u Srbiji, idu naruku ruskoj strategiji.
Sa druge strane, rat u Ukrajini, sankcije Rusiji, umnogome su od prosrpskog bloka za EU i SAD učinile nepoželjnim partnerom blok stranaka okupljenih prije svega oko Demokratskog fronta.
Rat u Ukrajini već utiče na ponašanja u međunarodnim odnosima, a vrijeme će pokazati koliko će i kakvih posljedica biti i za EU, za Balkan, za odnose pojedinih zemalja Balkana sa dominantnim zemljama u svijetu. Refleksije će biti višestruke i odnosi složeniji.
Da li Zapad geostrateški može da “dopusti” da u zemlji članici NATO-a i kandidatu za prijem u EU na vlast dođu stranke koje neskriveno podržavaju Rusiju?
Svakako da izrazito nacionalno ili klerikalno-nacionalistički obojene političke organizacije u Crnoj Gori nemaju simpatije, podršku pa ni razumijevanje u očima EU i SAD. Politike tih nacionalnih organizacija nisu kompatibilne sa osnovnim vrijednostima pomenutih grupacija svjetskih sila. Oslanjanje nacionalno orijentisanih partija, pa i država na Rusiju ne može biti prihvatljivo generalno, a pogotovu ne sada, u uslovima kada je Rusija svekoliko izolovana od najuticajnijih zemalja svijeta i kada evo već skoro godinu vodi rat protiv jedne suverene zemlje. U ovom momentu ne može biti opravdan niti jedan razlog zbog kojeg bi te snage u Crnoj Gori i Srbiji prihvatale ruski model razvoja. U tom kontekstu je teško povjerovati da bi EU, NATO, a prije svega SAD olako dozvolile da jedna članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU bude “puštena niz vodu”.
Na šta mislite kada kažete da Zapad Crnu Goru neće “olako pustiti niz vodu”?
Mislim da Zapad neće ostaviti ili se odreći stečenih pozicija na Balkanu, iako očigledno ima problem sa Crnom Gorom, i ne samo sa njom kao članicom NATO-a. Zašto bi je, uostalom, primali u Alijansu.
Koliki je danas zapravo realan uticaj Rusije na zbivanja u Crnoj Gori i gde ga vi vidite? Koliko je on direktan a u kojoj mjeri se zapravo samo distribuira preko Beograda i stranaka bliskih aktuelnim vlastima u Srbiji?
Uticaj Rusije na zbivanja u Crnoj Gori je značajan i on se u ovom periodu, nekoliko godina unazad i danas odvija uglavnom prikrivenije nego ranijih godina. Ako je ranije bilo više uticaja preko politike, a dijelom i ekonomije, posljednjih nekoliko godina uticaj se odvija preko SPC. Tako da se može reći da su političke partije prosrpski orijentisane zajedno sa SPC danas blok koji je mnogo agresivniji i dinamičniji nego druge organizacije u Crnoj Gori. S obzirom na izuzetno bliske pozicije srpske vladajuće elite sa SPC, jasno je koji je kanal uticaja u Crnoj Gori.
Da li se u prepoznavanju tog “kanala uticaja” aktuelna vlast u Srbiji može okarakterisati zapravo kao paravan i za realizaciju ruskih interesa i u kojoj se mjeri u ovom trenutku u Crnoj Gori preklapaju interesi Srbije i Rusije?
Mislim da bi bilo malo pretenciozno, a odgovaralo bi srpskim vlastima, da se okarakteriše da je Srbija paravan za ruski uticaj. Rusija sama radi ne realizaciji svog spoljnopolitičkog uticaja. Naravno, ako će joj prisustvo Srbije pomoći u nekom segmentu, iskoristiće ga svakako. Mislim da se tu radi o nečemu drugom: o težnji velikosrpske politike da se prenese u Crnu Goru. To je dio sofisticiranijih izražavanja neoimperijalne politike - soft power (meka moć). “Srpski svet” je jasna platforma takve politike.
Prosrpski blok u Crnoj Gori je jedinstven u podršci Aleksandru Vučiću u politici neuvođenja sankcija Rusiji. Ipak, postavlja se pitanje, u slučaju da se Srbija odluči, ipak, za blokadu Rusije, kome će ovaj dio crnogorske političke scene biti lojalniji – Beogradu ili Moskvi?
Očigledno je da u crnogorskom društvu ne postoji saglasnost oko opredeljenja daljeg razvoja zemlje. Kada govorimo o snagama pro i snagama protiv, mene uvijek asocira na navijanje, za ovog ili protiv ovog. Bojim se da ti akteri od dnevnopolitčkog interesa, a to je dolazak na vlast po svaku cijenu, ne vide perspektivu sopstvene zemlje i ubijeđeni su ili kratkovidi da shvate da svi u toj igri imaju svoje interese: niko nikoga tu ne voli i ne brani, svako od učesnika u tom kvazi savezu instrumentalizuje onog drugog sa ciljem da dođe do dominacije.
Možda zato što je politika, ipak, izraz konkretne realnosti?
To znači da stvari mogu a i treba da se mijenjaju i mijenjaće se, i u skladu sa tim promjenama treba sagledati gdje se mi nalazimo. Tako da sjutra kada više ne bude bilo rata u Ukrajini, a rat se mora završiti prije ili kasnije, kada ne bude bilo jedne vlasti u Srbiji, a i ona je smjenjiva, šta onda?
Imate li utisak da Crna Gora zna “šta onda”?
Ponavljam, Crna Gora, kao i svaka država mora odabrati sopstveni put u skladu sa sopstvenim interesima. Na Balkanu je mnogo nijerešenih pitanja, mnogo emocija i kratkovidosti, a vrijeme prolazi. Davno je završena jedna epoha, a nastaje druga.
Rusija i unutrašnja stabilnost
Da li se može reći, kako neki tvrde, da je Rusija destabilizujući faktor u Crnoj Gori?
Prisustvo svakog stranog faktora u nekoj zemlji koji ima ambicije da se miješa, ili čak utiče na politička zbivanja, uvijek je destabilizirajući faktor. Ali, tu se moraju sada neke stvari raščistiti. Ako država u kojoj postoji snažno prisustvo stranog faktora nema sopstvenu strategiju unutrašnjeg i spoljnopolitičkog razvoja, bez obzira na njenu veličinu, i ako se njene vladajuće snage oslanjaju na međunarodno prisustvo kao garant opstanka na vlasti, jasno je da strani faktor ima i te kako važnu, značajnu a ponekad i odlučujuću ulogu u životu te zemlje. Dakle, pitanje prisustva Rusije i u Crnoj Gori, i u Srbiji nije samo niti isključivo pitanje ruske neumjerenosti ili pretjerane agresivosti, već je pitanje stabilne opredijeljenosti zemlje u kojoj strane snage rade. Pitanje stabilnosti i Crne Gore i Srbije je pitanje unutrašnje stabilnosti, postojećeg ili nespostojećeg konsenzusa unutrašnjih političkih snaga, postojanja i stabilnosti institucija, usmjerenosti ka razvoju ili stagnaciji.
“Istorijsko prijateljstvo”
Bili ste u Rusiji od 2001. do 2012. godine. Kako se u Moskvi gledalo u to vrijeme na Crnu Goru? Koliki je praktičan značaj “istorijskog prijateljstva” u neposrednim odnosima ove dvije države?
Bila sam u Moskvi poslije promjena u Srbiji, stvaranja SRJ, kada je u Rusiji još bio dinamičan talas oslobađanja i saradnje sa EU i drugim zemljama. Sa Crnom Gorom su bili dobri odnosi kao sa dijelom države SRJ, a potom i Srbije i Crne Gore. Naročito je bio izražen trend zainteresovanosti za nekretnine u CG, kao i za ekonomsku saradnje, prije svega za tadašnji KAP. Kada je došlo do odvajanja Crne Gore, Rusija je bila među prvima koja je priznala nezavisnost Crne Gore.
Teško je reći da li je “istorijsko prijateljstvo” u tom period bilo glavni motiv dobrih odnosa, ali je neosporno da države lakše sarađuju u miru kada imaju u svom arsenalu i taj faktor tradicionalno dobrih odnosa.
Bonus video:
